Da ti ja nešto kažem

Prije svega – sretniju vam Novu godinu želim!

Božić bio i prošao, malo i zabijelilo... Divno je to bilo gledati – kroz prozor! Jer ne moram izaći. Jer sam u penziji Jer sam slobodna!

Uskoro će treća godišnjica mog bijega iz kategorije „radno-aktivnog stanovništva“ a ja sve više i više uživam u statusu penzionera!

Ne razumijm one koji kukaju kad moraju u penziju. Valjda im je posao jedino što imaju od života? Ili se boje manjih primanja? Mi u prosvjeti baš i nismo imali neke plate tako da se ta razlika dobro podnosi! U penziju sam ušla čista od svih kredita, na vakat se snabdjela skupljim (a neophodnim) stvarima i sl. I sad mi je penzija taman!

Uostalom, ima li sloboda cijenu?

Ustanem ujutru, volja mi ovo – volja mi ono... Ništa ne moram a to sam sanjala godinama... Rasporedim dan po svom ćejfu i – uživancija!

Evo, za Božić, na primjer, dok sam radila pripreme su bile živa tlaka! Krepana s posla pravi kolače i drugu klopu, idi u nabavku, čisti kuću... A sad sve lijepo natenane i po propisu!

Kaže meni moj doktor da su mi nalazi bolji nego prije nekoliko godina. Pa gdje nerće biti kad sam stres svela na minimum i živim po svom bioritmu. Najveći mi je stres kad (ponekad) nestane interneta , TV signala ili vode! Ili kad mi frizura ne valja, ha, ha. Kad se samo sjetim zvuka alarma i zimi ustajanja u mrak, vozarenja ledenom trolom na Dobrinju.. Da sam se sasmo togas riješila – na konju sam! A gdje su svakodnevni stresovi na poslu! Moje bivše radne kolegice kukakju k'o godina, „navakat si zbrisala“... Kao da nisam bila u njihovoj koži 40 godina! Tješim ja njih a žao mi ih pravo, svima njima treba do penzije ohoho...

Naš narod kaže „čemu vakat tome i vrijeme“ i nije to bez veze. Užasavam se pomisli da se radni vijek produži na sedamdesete godine jer to jednostavno – nije prirodno! Sjećam se kad su žene išle u penziju s  50, 55 godina, još u snazi za eventualnu pomoć djeci oko unučadi ili, što se meni više sviđa – za skitnju, putovanja... Ali hoćemo mi ravnopravnost! Zaiskali ste – eto vam ga! Bila bi ravnopravnost i da su muškarcima skratili radni vijek, ha, ha.

Riječ dvije o penzionerima u doba korone. Kažu – ugrožena kategorija! Zašto? Pa bar mi možemo lijepo i rahat „ostati doma“ i ne vrljati po gradskom prijevozu u nevakat, po noćnim klubovima i na koncerte ne idemo svakako! Masku može svako izdržati onoliko koliko mora izaći! Meni, doduše fali druženje, kafana, grljenje s dragim osobama... Bogu hvala što je većina moje raje i familije (pa i oni stariji od mene!) informatički dovoljno pismena da se znamo služiti blagodetima interneta i društvenih mreža, vibera i ostalog...

Ustanem kad hoću – legnem kad hoću! Izađem kad hoću. Jedem kad hoću i šta hoću. Gledam TV dokle hoću. Viđam samo ljude koje volim...

Pa zar penzija nije sloboda?  Još kad se riješimo koroner...

Uživaj generacijo!

Da, da, dragi moji, i to postoji! Ako imamo 65+  još nismo umrle i – uskoro ni ne namjeravamo! I želimo makar pristojno izgledati ako se već riječ ljepota u našim godinama najčešće piše samo u prošlom vremenu! I ponešto naučiti.

Imam sreću da je moj sin oženio unikatnu Mateu koja me ponovo uvela u svijet ljepote i kozmetike, svijet pun meni nepoznatih pojmova i proizvoda.  Zbunile su me  mnoge ozbiljne, pa i nepoznate riječi tipa shimmer, podtonovi, tekstura, swach, mauve, finiš, micelarna otopina, pigmentacija. Urdu ili svahili? Kako sam po prirodi radoznala a Teky moja pitanja ne smatra neprimjerenima za moje godine,  počela sam učiti i još učim...

Mi smo  bile teen krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih kada se omaldina „dijelila“ isključivo i samo po principu ko sluša Beatlese a ko Stonse! Jer – svi smo bili rokeri ili nismo bili – ništa! Bar mi u Sarajevu.

Ja sam bila poklonik hippy pokreta .Moj stil unutar stila je bio gipsy look plus duga plava kosa (prirodna – tada su se farbale samo sijede žene!) s kožnom ili zlatnom ili cvjetnom trakom preko čela. A šminka? Eh, to je bila šminka! Bez svih  današnjih podloga, baza,  korektora, fiksatora i ostalih kerefeka za koje sam prvi put čula od Teky,  puno „napucavanje“ je trajalo tri sata! Tečni puder, puder u prahu, sjena koliko je moglo stati od kapka do obrva, do bola precizne tuš-crte na gornjem i donjem kapku, crta olovkom na gornjem prgibu kapka, ogrooooooooooomne vještačke trepavice gore a dolje jako precizno iscrtkane trepavice između pravih natrackanih crnom maskarom... Pos'o! Twiggy je bila naš idol! Naglasak je bio na očima, na usnama samo blijedi roza ruž... A maskara je bila u čvrstom stanju, četkica kao sadašnji češljići za trepavice i morala se ovlažiti da bi se nanijela. Mi smo najčešće pljuckale u nju, ha, ha.

Našminkati se još nekako ali skinuti sve to... Teky kaže samo se umrijeti mora i - skinuti šminka prije spavanja!Zato smo „punu ratnu spremu“  nabacivale samo vikendom jer – nećete vjerovati – izlazilo se samo vikendom! Uglavnom na žive svirke Indexa u Fisu ili Domu mladih na Skenderiji, Pro arta Đorđa Novkovića u Slogu... tek mnogo kasnije počeli su disko-klubovi i Bijelo dugme, a kafići su došli  u vrijeme mog mlađeg brata pa mi nije bio „nivo“ da tamo zalazim s „djecom“...

Anegdote: Jednom sam neoprezno ostavila trepavice van kutije i moja baka je mislila da su neke životinjice i bacila ih! A jednom me tata zatekao s tom punom šminkom pred sam izlazak i naredio mi da to „operem“. Srećom, moja mama mu je objasnila da za to treba puno vremena i da ću zakasniti,  usput mu napomenuvši da sam ja po prirodi lijena (?) i da me neće dugo „držati“ trosatno šminkanje!

Nejse, mi, generacija „iz pedeset i neke“ smo bili jedna sretna mladost kojoj su se počeli otvarati putevi u inostranstvo, prvo Trst pa onda London, London i samo London! Išlo se samo naprijed.  Protestirali smo protiv rata u Vijetamu, pjesme iz „Kose“ su bile naša himna...

Kada smo slavili nekih „sto“  godina mature  prisjećali smo se svih tih divnih stvari i vremena. „Momci“ su mi prilazili s pričom kako sam bila lijepa, bla, bla...sad mi to govorite? I još ono BILA...Nema  ništa tužnije od titule „ bivša ljepotica“, ha, ha. Srećom, ja sama sebe nisam nikad svrstavala u tu kategoriju,  (kakva ljepotica s 50 kg a kriterij je bila Twiggy s malo preko 40!), tako da nisam pala u nesvijest kad sam ugledala prvu boru! Do duše, zahvaljujući dragom Bogu i dobrim genima nisam imala problema s kožom, za mene su miteseri i bubuljice bili nepoznanica .  Tako sad ni bora baš nemam previše.  Sapun, voda, hidratantna krema – to je bila moja jedina „preparativna“ kozmetika (nadam se da sam pravilno upotrijebila taj izraz). Na čisti užas moje Teky i danas je tako !

Moja (polu) puna „ratna sprema“ sada dođe na red dva-tri puta godišnje, u specijalnim prilikama (i ako mi se da.) Sve je teže jer nema više preciznosti kad imate različitu i  dioptriju a niko još nije izmislio šminkanje kroz naočale. Teky me je jednom  našminkala  „po propisu“. I desilo se čudo – sama sam se sebi svidjela! 

Umalo da zaboravim glavno – lakovi za nokte!  Prije Teky imala sam samo sedefasti bijeli i jarko crveni (za ponekad) i uglavnom sam nokte mazala u tim specijalnim prilikama. Teky me je „popalila“ na lakove i doprinijela tome da su mi nokti sad svaki dan namazani i da se lepeza boja proširila. Ohrabrila me čak i da mrtva 'ladna nosim ZELENI i razne šljokićave mada ja i dalje mislim da se to ne pristoji u mojim godinama.

I na kraju, što reče moja Šemsa (i danas prava ljepotica), dobra ova korona, tj. obaveza nošenja  maske! Napucaš oči i frizuru (ili staviš šešir ako ima izrastka pred penziju!)  i ko se usuđije reći da smo 65+?

Kad smo već kod baka i djedova, znam da je većini mladih roditelja život nezamisliv bez takozvanog „baka servisa“. Mjesta u vrtićima je malo, „tete“ je teško naći a i skupe su... spas su bake i djedovi!

Ima tu raznih varijanti – neki roditelji dovode djecu bakama i djedovima i dolaze po njih s posla, nekima bake i djedovi dolaze u kuću čuvati djecu, a neki čak cijelu sedmicu ostavljaju djecu kod baka i djedova i kući ih vode samo za vikende/praznike!

Svaka od ovih varijanti ima svoje prednosti i mane – i za mlade roditelje i za djedove i bake. Prva varijanta (odvođenje-dovođenje) najsličnija je po ritmu ostavljanju djece u vrtiću s tim da roditelji mogu i zakasniti – niko se neće ljutiti! Slično je i kad se djeca čuvaju u vašem stanu – ako vam nije žao  da vaši stari sabah zorom ustaju, eventualno se guraju po gradskom prijevozu u špicama... Za mlade mame još jedna prednost – baka će garant i nešto skuhati!

Boravak djeteta kod bake i djeda tokom cijele radne sedmice nikako nije dobra varijanta i treba joj probjegavati samo kad ništa drugo nije moguće! Velika je šansa da se djeca otuđe od roditelja i da baka i djed preuzmu funkcije koje im nikako ne pripadaju!

Čuvanje djeteta predškolskog uzrasta uključuje hranjenje, presvlačenje, izlazak vani, igranje... Manje-više svi su djedovi i bake sposobni za taj „posao“ ali roditelji svakako treba da postave neka pravila, Tu nema improvizacije! Život djeteta s bakom i djedom tih osam,devet sati mora biti što sličniji ritmu života s roditeljima. Bake i djedovi , kao uostalom i sami roditelji,  treba da djecu maze, ali ih ne smiju razmaziti! Reda mora biti jer svakom djetetu je potrebna rutina i poštovanje pravila za zdravo i pravilno odrastanje.

Baka servis kod školske djece je sasvim druga priča! Prerasli su vrtićki uzrast a još sami ne mogu ostajati kod kuće! Tu bake i djedovi dobijaju još jedan  zadak – dovođenje u školu i dolazak po njih poslije nastave. Ili bar jedno od toga. A onda je tu i zadaća...

Malo po malo, bake i djedovi preuzimaju ključnu ulogu – briga o školi i školskim obavezama  - što nikako nije dobro! Al' nikako! Jer, roditelji su ti koji treba da saradjuju sa školom, da brinu o zadaćama, idu na informacije i roditeljske sastanke.

Kažu – djeca se vole a unučad obožava,  a gdje je obožavanje u pitanju objektivnost nosi nula bodova! A objektivnost je ključna riječ kada je škola u pitanju (mada, naravno, ima i roditelja kojima to nije jača strana!)

Mladi roditelji – budite zahvalni „baka servisu“ i olakšajte im koliko možete,  ali odredite svoja pravila i insistirajte na njihovom provodjenju!

Bake i djedovi – slobodno obožavajte svoju unučad i mazite ih koliko hoćete  ali poštujte pravila odgoja koja su zacrtala vaša djeca jer, u konačnici, vaši unuci su njihova djeca a ne vaša!

Ovaj post je trebao biti stručam i nosti naslov „Uloga baka i djedova u životu djeteta“, ali...

 Odlazak na groblje na Dan svih svetih još jednom me podsjetio na sretno djetinjstvo uz moju baku i dedu. Imala sam samo jednu baku i samo jednog djeda ali bili su mi cijeli svijet! Ovaj post posvećujem njima...

 Baka je dočekala duboku starost a deda je, na žalost, otišao rano... I danas mi jedanko nedostaju.

Bili su jako mladi kad sam se ja rodila (ispod 50), prve tri godine mog života živjeli smo u zajednici a kad smo odselili od njih ništa se nije promijenilo – barem ne na gore! I dalje smo bili jako povezani (uostalom kao i moja cijela porodica). Deda je skoro svakodnevno dolazio s Malte kod nas na Grbavicu, obavljao za svoju ljubimicu kćerku (moju mamu) razne posliće (zvali smo ga „Katica za sve“) a mene je vodio u Pozorište lutaka, muzeje, šetnje... Baka je rjeđe dolazila, imala je puno obaveza oko kuće i bašte, mi smo odlazili kod nje... Često sanjam kuću u kojoj sam se (bukvalno) rodila. Baštu, cvijeće voćke, bunar... I iza ograde veliku zlatnu livadu sa sjenicom... Usred grada prava seoska idila! I mirise iz bakine kuhinje, šporet na drva u kojem je pucketala vatrica dok je vani padao snijeg a ja u prozor stavila čizmicu za Svetog Nikolu... Najljepši je ipak bio Božoć... Trudim se da nastavim tu tradiciju...

 Kad sam pošla u školu baka i deda su se silom prilika preselili (kuća je srušena radi izgradnje pruge) i to sasvim slučajno – na Grbavicu! Tada se rodio i moj brat i nekako za dedu postao broj 1 (nikad to nije priznao ali ja sam znala!) a baka i ja smo se još više zbližile. Sljedećih deset godina živjeli smo tako blizu jedni drugih a onda je deda iznenada umro (baš uoči moje maturske večeri) i ja sam se preselila kod bake jer joj je teško bilo bez njega. Deda nam je svima silno nedostajao, plakale su i blagajnice u smoposluzi... bio je jedan fini, samozatajni gospodin, uvijek sa šeširom, topla i ljubazna osoba... Ja ga takvog pamtim i žao mi je što nije doživio praunuče – mog sina – ali baka jeste!

 Moja baka je bila čudo od žene! Inteligentna, duhovita, puno je čitala... Prava Hercergovka, mostarska liska! Moja raja su je obožavala i često nam dolazili u goste baš zbog bake! U međuvremenu su moji roditelji i brat odselili na Dobrinju i nas dvije smo imale jedan predivan život.  Moj sin ju je zvao „baka taja“ (baka stara) a svi ostli baka jer nije dala nikakve izmišljotine od nadimaka, bila je ponosna što je baka i htjela je da to svima odmah bude jasno...

Čini mi se da sam mnogo toga „povukla“ na nju i fizički joj sve više nalikujem...

Počivali u miru dragi moji!

U nekim davnim novinama bijaše rubrika pod ovim imenom gdje je neka (anonimna) osoba zvana „Saveta“ davala  čitatelji(ca)ma odgovore na pitanja iz raznih oblasti – od domaćinstva, preko zdravlja do ljubavnih problema... Danas bi se zvala „life koach“!

E pa danas ću ja glumiti „dragu savetu“ i podijeliti s mojim čitateljima nekoliko korisnih informacija iz mog svakodnevnog života.

Prvo malo o štednji. Mi penzići nemamo baš prostora za velike uštede ali i one „na sitno“ se isplate.

Moja mama je počela tradiciju skupljanja metalnih „dvica“ za svog unuka.  Naravno, morao je doći po njih i tako je obići, ha, ha! Pojma nemam od kud joj ta ideja ali ja sam tradiciju nastavila i ostavljam te „dvice“ sinu za parking! Kod mene ne mora doći po njih, dam mu šta se skupolo kad god se vidimo, ha, ha! Usput sam počela za sebe ostavljati metalne „petice“ i kad se skupi makae 100 KM (u mjesec, dva), lijepo to „ukrupnim“ i stavim na štednju. A dobro dođe i nekoliko dana pred penziju da ne ulazim u limit!

Sve proizvode pakovane i tube i bočice (tečni deterdženti, mlijeko za tijelo, dezodorans, krema za ruke – njoj odrzežem dno, šampon, regeneratori, tečni sapun i sločno)  iskoristim do kraja jer ih pred kraj držim okremute naopačke!

Koristim i klasični sapun pa kad se skoro istroši stavim ga u mrežicu u koju se pakuje bijli luk i kad se skupi nekoliko komada zavežem vrećicu na oba kraja i koristim kao sapun dok se sve ne potroši. Usput dobijem i efekt „lufe“!

Jako volim staklo pa u lijepim  teglama raznih veličina držim trajne namirnice (sol, grah, špagete, makarone, slanutak, palentu, brašno, razno „zrnevlje“, kocke za supu, istostirani suzam, kafu, šećer) i začine (kurkumu, đumbir, čorokot, cimet i slično). Lijepo izgleda, nutritivno je ispravno i na prvu se vidi kada je vrijeme za nove zalihe...

Mrvice o zrnevlje koje ostane na dnu kese pakovanog kruha/tosta stavljam također u teglicu pa ih posipam po supi i varivu.  Na sličan način koristim i tostirani suzam.

Evo i nekoliko „zdravstvenih“ savjeta.

Lijekove pijem sa mlakom vodom s dodatkom limuna.

Za imunitet pravim mješavinu meda, cimeta, đumbira, kurkume i čorokota – svako jutro čajna kašika! Prije sam to radila samo od kasne jeseni do ranog proljeća ali sad to, zna se zašto, koristim svakodnervno.

U mojim godinama nisu rijetki „čukljevi“ na nogama. Uspješno se usporavaju, čak i sprečavaju mazanjem (poslije tuširanja/pranja nogu dok su pore otvorene) mješavinom joda i soka od limuna – pola-pola. Ja nosim i silikonske separatore za palce. Ako su čukljevi bolni u jodu se rastvori neoliko tableta aspirina (andola i slično).

Ja vodu nikako ne volim piti a kažu treba dnevno litar i po do dva! Kako? Prisilim se tako da (lijepe) staklene boce držim čitav dan na dohvat ruke i zamišljam da je piva, ha, ha! Nekad se sjetim da dodam zaleđene komadiće krastavca ili malo limuna ili mente. I ide nekako!

Bilo bi mi drago da u komentarima dodate na ova zadnja dva posta i nešto slično iz svog iskustva! Čovjek uči dok je živ!

Jeste li nekad davno gledali na TV emisiuju „Jadrankine kućne čarolije“? Ja jesam i od onda po internetu pasionairano skupljam razne „čarolije“ koje bi mi mogle olakšati život i isprobavam ih. Bude tu svašta, „prevara stoljeća“ kako  znam reći kad ne upali, ali i veoma korisnih savjeta kojih se ja uspješno pridržavam, nekih i godinama...

Preporučiću za sad samo one koje su postale moja svakodnevnica.

Ne mogu ni zamisliti život bez alkololnog sirćeta i sode bikarbone. Mješavinom pola sirćeta i pola vode u boci sa raspršivačem perem prozore, ogledala, pločice, slavine, ekrane, kuhinjske površine... Ma sve! Za brisanje prozora koristim kuhunjske papirne salvete, bolje su i od „čarobnih“ krpa! U jednoj posudici uvijek imam alkoholnog sirćeta u dnevnom boravku – upija dim cigareta i sve druge mirise! Također i soda! Nju sipam i na dno kante (vreće) za smeće, držim je i u frižideru.  Spasila me je i u vrijeme korone kad se nije moglo na pedikuru i manikuru – odlična je za pete i zanoktice! Njom se i savršeno ispolira potamnjelo srebro! Mješavinom vode i sirćeta skidam kamenac u posudi u kojoj kuham vodu za kafu,  čistim i WC šolju, naročito one „nevidljive“ dijelove.

Povrće i voće prvo potopim u hladnu vodu sa sirćetom i soli pa onda isperem pod mlazom vode..

Ljetos sam otvor balkonskih vrata špricala vodom i sirćetom – odlično protiv “letećih trauma“ što bi rekla moja Mia...

Protiv komaraca i drugih buba na balkonu uvijek imam posađenu lavandu, ruzmarin i bosiljak, a ispod lampe za čitanje držim plastičnu kesicu s vodom i – sjajnim kovanicama! Provjereno! Moj stan s obje strane gleda na park tako da raznih buba ljeti ne manjka! Ne vole baš ni cimet ni mljevenu kafu pa i toga ima oko mojih lampi...

Limun je također „zakon“. Iskorištene kore držim u frižideru, sokom čistim sudoper od nehrđajučeg čelika... Žutih i krhkih noktiju riješila sam se mješavinom limunovog soka i maslinovog ulja. Mješavnu je potrebno nanijeti na nokte i sačekati 20 minuta, a onda ih isprati toplom vodom. Kad plastične posude ne izgledaju više kao nove, namažem ih limunom i ostavim na suncu! (Usput, mirisi koji se zadrže u plastičnim posudama lako se odstranjuju i kad se u njih zatvore zgužvane novine!)

Limun će duže potrajati ako ga držite u posudi s hladnom vodom.

Otkrila sam da se pomoću majoneze lakše odstranjuju naljepnice sa stakla a i odlična je zamjena za kupovne maske za kosu!

I moje najnovije otkriće – kečap odlično čisti bakar i srebro!

Isprobajte!

Ja sile i ... da prostite! Odavno hoću da napišem nešto o novinarstvu i medijima pa sve odgađam jer se pravo nasekiram!

Već danima me jedan portal  maltretira iskakanjem  teksta kako slijedi:  „Izgleda da upotrebljavate program za blokiranje oglasa. Sadržaj našeg portala za sve čitatelje je u potpunosti besplatan. Stoga, jedini izvor prihoda našeg portala su oglasi koji omogućava kontinuiran i neometan rad redakcije te osiguravaju nezavisno i nepristrasno novinarstvo.“  Sve mi je jasno ali  da bez reklama nema nezavisnog i nepristranog novinarstva...? Inače će se morati prodati nekoj političkoj opciji ili... 

Ne kontam!

Ja sam taj kruh godinama jela  u „Oslobođenju“  (fotosi su iz mog press kipinga  – moji prvi tekstovi) i dobro se i rado  sjećam kako se postaje novinar. Da, postaje! Prvo volontiraš u „Sarajevskoj“ (popularno rečeno pišeš o pijaci i crtice tamo-amo po gradu), onda dobiješ „resor“, pa kad se oslobodi radno mjesto (neko pređe u drugu rubriku) prime te za pripravnika, pa polako... Dalje je sve na tebi – hoćeš li napredovati horizontalno (dopisništvo iz inostranstva i komemtatorski posao tada su bili vrh) ili stremiš ka vertikali – uredničkom mjestu... Ili odustaneš! Nema ništa na brzaka! Dan po dan pečeš zanat. Svi mi dođemo „pismeni“ , sa završenim fakultetom, ali naša draga lektorica Maja Fulanović imala je posla oko svačijeg teksta. Urednici kako kod koga. Kad urednik Sarajevske hronike skonta da skoro nema intervencija na tvojim tekstovima svrstavaš se u red za čekanje na prelazak u drugu rubriku (unutrašnjas, spoljna, kultura, sport itd – prema afinitetima ili potrebama).  Moram spomenuti mog prvog i nikad prevaziđenog urednika Senada Prašu (prvi brk novinarstva!) od kojeg sam sve naučila i koji se trudio oko nas i glancao nas do najmanje sitnice. Njemu nešto da promakne? 

Lektori su radili i na elektronskim medijima, učio se lijep i ispravan govor, nije bilo frfljanja i „šprahfelera“...

Novinarstvo nije posao, to je poziv, to je ljubav! Predaš tekst i onda naveče s korza svratiš u staru štampariju u Pavla Goranina da vidiš kako ti je tekst „prelomljen“ i ne možeš  dočekati da ga vidiš u novinama! Ako te zapao gornji desni ugao na stranici, pa si još potpisan prezimenom (ili  čak imenom i prezimenom) – niko ko ti! Kad to postane uobičajeno – postao si novinar!

Moj prvi susret s drugačijim novinarstvom bio je kad je novinarka tražila razgovor samnom,  ali da ja njoj dođem na noge i to ne iza 13.30 – mora po dijete u vrtić!

Onda je jednom uredniku promakao potpuno izmišljen i montiran tekst sa (nepostojećim) izjavama i tajno snimljenim fotografijama (i osnovnoj školi!) iako nije bilo nikakve potrebe za tim osim čiste ljenosti novinara i neprofesionalnosti također! I/ili  mu se nije  išlo na Dobrinju i/ili nije htio saslušati „drugu stranu“! Nekad naprosto nezamislivo!

Pa urednica na jednoj komercijalnoj televiziji kaže „sjedem ja“...

Pa jedna novinarka iz gradske televizije nazva mrtva 'ladna most kod Akademije – PESTINA LENTE! Ima ona diplomu žurnalistike ali nije učila latinski! Da je pisani tekst mogla je biti štamparska greška ali na TV pa još „uživo“...

Otvara se nova trgovina, sve navedeno osim GDJE? Gdje su one osnove KO, GDJE, KADA, KAKO I ZAŠTO?

Ili, tekst pun slika neke ljepotice ali se tek na polovini (slučajno) spominje ime – eto, svi pratimo turbo-folk estradu i MORAMo znati ko je ona?

Vade se izjave  iz konteksta ...

O društveno-političkoj nepismenosti da ne govorim! Neki zastupnik da svoje mišljenje na pauzi zasjedanja a „novinar“ to objavi kao usvojen zakon! Novinar-početnik može pogriješiti ali gdje je UREDNIK?

Portali su priča za sebe! More bit da je bilo a more bit i da – nije...

Itd, itd...

Znala sam da ću se nasekirati dok ovo budem pisala!