Da ti ja nešto kažem

Svi se nadamo da će nova generacija prvačića sjesti u septembru u školske klupe a ne pred ekrane on-line nastave. Je li vaše dijete među njima?

Polazak u školu je prva prekratnica u životu djeteta, značajna za cijelu obitelj. Svjesno ili nesvjesno, tog dana i roditelji i djeca počnu razvijati neka očekivanja vezana za školu. Koja su vaša?

Koja god da su bitno je da su realna. Naime, mnogi roditelji suviše očekuju od svoje djece u obrazovnom smislu. Potajno se nadaju da će sada škola ozvaničiti genijalnost njihovog mezimčeta koje je tako lako u predškolskom uzrastu pamtilo pjesmice, slova, brojke. Sigurno će biti odlikaš! Pretjeran ponos roditelja je razumljiv, ali, ako to prenesemo na dijete, posljedice mogu biti neuklapanje u sredinu (ja sam bolji od ostalih zato me ne vole) negativan odnos prema učitelju koji mu ne može posvetiti svu svoju pažnju kako je naviklo kod kuće, konačno, negativan odnos prema školi uopće. Razočarenje roditelja prenosi se na dijete, dijete odustaje i od onoga što može, slijedi neuspjeh i škola postaje „neprijateljsko okruženje“.

Obratan je slučaj kada roditelji unaprijed „otpišu“ sposobnosti svog djeteta za školski uspjeh jer nije pokazivalo interesovanje za predškolsko učenje. Od samog početka strahuju da će dijete u školi „zakazati“, taj strah prenose na dijete i time otvaraju vrata stvarnom neuspjehu. Škola opet postaje „neprijateljsko okruženje“.

U prvom slučaju roditelji pokušavaju po svaku cijenu održati dijete „uspješnim“, umjesto njega pišu zadaće, do besvjesti ih propitkuju gradivo, uskraćuju igru... Zar je čudo što takva djeca „zamrze“ školu i pored silnih petica?

U drugom slučaju „neuspjeh“ djeteta roditelji doživljavaju kao ličnu uvredu i najčešće krive školu ili „genetiku“ bračnog druga. Strah od neuspjeha kod njihove djece pretvara se u pravi neuspjeh što izaziva i probleme u ponašanju.

Kako to izbjeći?

Prije svega, što realnije sagledati sposobnosti svog djeteta, zatim  budno pratiti tok djetetovog školovanja, potičući a ne namečući. Postavljati kratkoročne i dugoročne ciljeve. Ne libiti se od odustajanja ako baš „ne ide“ (pronaći u svom djetetu drugi kvalitet i graditi ga – nije sve u školskim ocjenama) a osnovno školovanje shvatiti prvenstveno kao psihološko, umno  i socijalno napredovanje djeteta u skladu s njegovim realnim mogućnostima.

Šta je s očekivanjima učenika?

Ako su rasli u zdravoj i poticajnoj porodičnoj atmosferi ići će u svijet i nove izazove s vedrom znatiželjom, shvatiće da se čitav život pa i školovanje sastoji od niza uspona i padova.

Važnost koja se osnovnoškolskom uspjehu daje danas, najviše zbog upisa u što bolju srednju školu, motivira većinu roditelja da preuzmu aktivniju ulogu u dječijem učenju. Kako?  Kontrolisati da, špijunirati i raditi umjesto djeteta  nikako ne!

Redovno se konsultirajte s nastavnicima o načinu rada kod kuće. Usklađeni stavovi njegove dvije „obitelji“ daće djetetu osjećaj sigurnosti i potaknuće ga na ozbiljan rad, a što je još važnije, neće ga zbunjivati različite upute. Ukažite mu na korisnost onoga što uči u školi za svakodnevni život ili budućnost.

Napravite od njega borca za znanje a ne za ocjenu!

Zato:

izbjegavajte etikete tipa „bistar“, „glup“, „lijen“.

Neprestalna grdnja ili čak batine, osim što stvaraju malog nasilnika koče razvijanje samopouzdanja.

Naučite dijete da nije neuspjeh pasti nego je uspjeh poslije pada ustati!

Ne napuhavajte svoje nekadašnje školske ocjene! Ako ste ikada imali problema u školi priznajte to, vaše će se dijete radovati što se i pored toga može izrasti u ispravne ljude kakvi su njegovi roditelji.

Ne zaboravite: na stav djeteta prema školi i učenju najviše utiču roditelji.  Da li se u vašoj kući obrazovanje cijeni i potiče? Smatra važnim životnim ciljem? Je li škola za vas možda nužno zlo na koje smo zakonom natjerani? Kažete li svom djetetu „Škola je važna i potrebna“ ili češće „Čime te to tamo kljukaju što ti nikad u životu neće trebati“ Ili čak „Tvoji nastavnici pojma nemaju“!

Dijete jednako možemo obeshrabriti očekujući previše kao i ne očekujući – ništa!

KAKO  nešto kažemo često ima veće značenje od onoga ŠTA kažemo. Riječ je oružje!

I na kraju – sretan polazak u školu svim prvačićima!