Što više starim sve više držim do tradicije i običaja. Valjda je to i normalno. Dok si mlad idu ti na živce starci koji se ko pijan plota pridržavaju uvriježenih rituala a ti ne kontaš, pa ne kontaš!

Naravno, najčešće je riječ o blagdanima i načinu njihovog svetkovanja. A Božoć je za mene blagdan svih blagdana – osim rođendana mog sina, naravno. I tako je Božić preuzeo ovaj post iako sam htjela pisati o raznim tradicijama i običajima. Drugi put!

Dakle.

Cijeli decembar je u znaku blagdana.

Sve počinje sa dječijim praznikom Sveti Nikola čije su obilježje  ukrasne čarape pune poklona. Djeca dođu kod mene naručak i uživamo u razmotavanju poklona.

Tu je i advent kada postavljamo adventne vijence i palimo svijeće jednu po jednu svake nedjelje do Božića..

Dok sam bila sasvim mala i živjela u predgrađu (Malta) u porodičnoj kući s roditeljima, bakom i dedom, tetkom i ujakom koji su tada bili studenti,  Božić je imao poseban „šmek“. Kitila se prava jelka, sa pravim svijećama (tek sad vidim koliko je to bilo opasno), „svilenim“ bombonama umotanim u staniol, šišarkama obojenim srebrenom bojom za sulunare i tek pokojim „pravim“ ukrasom Moj tata je tada radio na radiju i donosio neke trakice od staniola, Bog zna za šta su služile originalno,  i  one su jelki davale zavtšni „tač“.

Baka je danima  pekla tone tradicionalnih Božićnih kolača (i danas je Božić nezamisliv bez njenog žarboa) i ostavljala ih visoko na ormare, daleko od mojih prstića... A cijela kuća je mirisala na cimet i vaniliju...

Zvijezda slanog dijela trpeze je bilo prase pečeno u obližnjoj pekari (ah ta hrskava korica!)

Na ponoćku su išli svi osim mog tate komuniste i mene premalene za to. Na Božićno jutro ustajala sam prva i jurila pod jelku gdje je većina poklona, naravno, čekala mene! Sedam godina sam bila jedinica i žao mi je što moj brat ne pamti te Božiće... Posebno sam se radovala dolasku bakine sestre, voljene tete Anice kod koje smo u njenom malom potkrovlju na Marindvoru, preko puta hotela Zagreb, opet  tradicionalno  slavili Uskrse.

Onda su došle godine kada je Nova godina „ukrala“ Božić i on se slavio samo kod bake i dede i tete Anice a na ponoćku se išlo s rajom, „'nako“.

Kad nije više bilo ni bake, ni dede, ni tete Anice, ni mog tate, mama i ja smo vratile Božić u naš život na velika vrata,  a  rodjendan mog Radoša (30.decembra) preuzeo je primat nad Novom godinom!

Osim „bakinih“ Božića najdraži su mi oni ratni na Dobrinji.  Zahvaljujući našim Franjevcima koji su držali malu crkvu u bivšoj prodavnici obuće „Jugoplastika“ i uprkos granatama i snajperima, ti Božići su sjajili posebnim sjajem. Provodili smo sve običaje i rituale i dijelili radost s našim prijateljima  i komšijama drugih vjera,  što su Franjevci uvijek zagovarali i zagovaraju... Nekako se našlo i ića i pića , kolači od nezamislivih sastojaka i rakija od riže... Za jelke smo opet sami pravili ukrase, zamotavali lego-kocke u šarene papire, izrezivali od ono malo nenaloženog papira krugove, pahuljice i male jelke... I baš uživali!

A onda više nije bilo ni mame...

Sada sam ja „glava“ porodice i na meni je da održavam tradiciju i običaje.  To se sada najviše odnosi na blagdansku trpezu:  obavezno pravim žarbo bake Janje, vanilice moje tetkr Ljerke, pečenje ala moja mama,  ali sam i sama započela tradiciju kokom na pivskoj boci, američkim likerom od jaja i – kaže moj Radoš – najboljom ruskom salatom!

Od kad sam  u penziji – cijeli decembar  uživam u pripremama: čišćenje kuće, kupovina, kolači, slano,  sijanje pšenice, kićenje jelke i stana,  a sve uz  maraton Božićnih filmova i pjesama...Obožavam kič iz američkih filmova i to je postao moj stil.

Ranijih godina  na Božić mi je dolazila šira i uža familija, ponekad moja Mia iz Londona, a drugi dan najdraže prijateljice. Zadnje dvije godine ta je tradicija poremećena, prošle godine sam ja bila u Londonu da s mojom Miom provedem njen (znali smo) zadnji Božić, da joj napravim njene najdraže kolače... To je bio najtužniji Božić u mom životu...

Ove godine smo moja djeca i ja bili sami, naravno, zbog proklete korone, ali smo svejedno uživali jer uspijevamo ostati negativni!  Ma da mi je neko rekao da će ova riječ postati pozitivna!

Božić i Nova godina su prošli ali tradicionalno  jelku i ukrase ostavljam sve do mog rodjendana (10.01).

Na kraju, sretan i negativan  Božić želim svojim pravoslavnim prijateljima!