Jutros je bilo -6! Wow! Minusi!

Gledam kroz prozor i mislim se -  ala smo se razmazili! Nekad je -20 bilo normalno za januar!

U parku ispred zgrade cjelac – nigdje dječijih stopa, nigdje Snješka Bijelića, nigdje "anđela¨! Šta je ovoj današnjoj djeci? Ili njihovim roditeljima? Ako se ide na snijeg to mora biti Bjelašnica, Jahorina, Igman i to u „fancy“ opremi...

E, lijepo moje djetinjstvo na Grbavici! Bilo je to krajem 50-tih i početkom 60-tih,  prigradsko naselje s tek nekoliko zgrada, skoro bez saobraćaja. Zagrebačka nije bila ni asfaltirana! Između zgrada privatne kuće, bašta bega Bublina, Šumarski fakultet i naša osnovna škola „Bane Šurbat“! Raj za djecu!

Godišnja doba su bila po PS-u – proljeće je bilo proljeće, ljeto – ljeto, jesen – jesen a zima – zima!

Sad ne mogu da vjerujem koliko smo mi djeca uživali u zimskim radostima!  Svi smo imali sanke a ko nije – poslužila je i tepsija! Pa niz Trnovsku! Čampraaas, vikali smo a niko nije znao šta to u stvari znači! Znali smo povezati sanke i to se zvalo điđi-miđi (?!) Naravno, pravili smo Snješka puštajući mašti na volju, „ratovali“ između zgrada grudvama... Ispred svakog ulaza pravili smo „klize“, par metara dugačke i uske ledene staze niz koje smo jurili vičući „čuuuuvaaaj“! Uveče smo ih zalijevali vodom da se ne otope, a nekad smo ih zlobno znali prekriti tankim slojem snijega i smijati se iza ćoška nekome ko se „izvrne“ potpuno nesvejsni koliko je to opasno! Pravili smo sami nekakve skije i klizaljke od razvaljenih buradi...

A oprema? Sve do kraja 60-tih nije bilo „šuškavih“ jakni - dva rukom pletena džempera i to je to! Hlače su se zvale „španerice“ (možda su bile moderne u Španskom građanskom rati, ha, ha?), šivene od nekog grubog materijala, obično teget ili crne,  sa gumom za gaće oko tabana da se ne izvlače iz „bakandži“, „gojzerica“... Vunene čarape od domaće vune savijale su se preko te obuće... Vunene kape i rukavice „na jedan prst“ što su nam plele mame i bake, šareni šalovi... I niko ko mi!

Satima smo uživali na snijegu, kući dolazili samo da jedemo i to smo odgađali do sumraka jer nismo imali šta presvući da opet izađemo. Sve je na nama bilo potpuno zaleđeno i mokro i nismo se mogli tako ukočeni sami skidati nego su to mame radile usput nas ružeći , svjesne da će se sutra sve ponoviti... I tako čitav zimski raspust koji je trajao skoro dva mjeseca!

Pred kraj osnovne škole postajemo izviđači i u naše živote ulazi radost zimovanja u planinarskim domovima, tople jakne, prave skije, prava zimska  obuća „lasteks“ hlače.... I tako do mature... Ja sam već tada prestala voljeti zimu, muka mi je bilo kad su nas na zimovanjima istjerivali „na zrak“... Tako i dan danas!  Snijeg mi je lijep samo kroz prozor, na Božićnim čestitkama i u Božićnim filmovima. A i to dosadi...

Svejedno, uvijek se po ovakvom vremenu sjetim našeg lijepog i sretnog djetinjstva i to mi pomaže da „prespavam zimski san“.