Odlučila sam da malo reklamiram svoju knjigu „ Ja sam
zadovoljan roditelj“ jer iz razgovora s kolegicama koje još rade u školi vidim
da se neke stvari o kojima sam pisala -ne mijenjaju.
Bliži se godišnjica mog odlaska u penziju, a pedagog u meni
i dalje živi...Prisjećam se kako je komunikacija
s r oditeljima pedagogu najteži zadatak i najveći izazov, ali ako poluči rezultat – najveće zadovoljstvo.
Ja sam uvijek polazila od toga da roditelj školi povjerava na nekoliko sati
dnevno svoje najveće blago i tako sam im i pristupala.
Ali...
Kakvih sve roditelja, tačnije stilova odgoja ima? Navešću
samo one najizrazitije primjere.
„Helikopter“
Ovaj
tip roditelja kao da lebdi nad svojom djecom spašavajući ih od „neprijateljskog
svijeta“ u kome moraju živjeti. Prije svega to je škola kao prvo mjesto u životu njihovih
prinčeva i priceza gdje njihova nije i prva i zadnja. Teško se mire s tim pa dolaze
u školu za svaku sitnicu, njihovo djete nikad nije krivo ni za šta. Maltretiraju
učitelje/razrednike/pedagoga/direktora, prijete Ministarstvom i „višim
instancama“, pišu dopise, predstavke... Nikad im ništa nije po volji, misle da
sve najbolje znaju, ne poštuju struku, ignorišu savjete... S druge strane, u
odnosu sa samim djetetom, česte su im rečenice tipa “Nakon svega što sam za tebe
učinio...“ “ Kad ćeš više naučiti, uvijek
ja moram za tobom pospremati...“ Kad se
nadviju nad dijete i upere kažiprst...Brrrr....
A kakva su njihova djeca? U školi su agresivna jer takva ne
mogu biti kod kuće, „hinjava“, sklona laganju. Kad bude stani-pani, iskrenija su
prema učitelju/razredniku/pedagogu/direktoru nego prema roditeljima jer
su svjesna da njima ne smiju bez posljedica priznati grešku. Ulizuju se roditeljima ne bi li nekako
zadovoljili njihova često nerealna očekivanja... Meni je takve djece bilo žao
jer sam osjećala da se „guše“ .
Uspješna komunikacija s takvim roditeljima na granici je
artizma jer izvlače svu (pozitivnu)energiju
iz prostorije u kojoj se nalaze pa tako i iz osobe koja s njima komunicira.
Zbog njih je penzija tako slatka...
„Vojskovođa“
Zanimljivo
je da je najčešće samo jedan roditelj takav i komanduje i upravlja u potpunosti
životima me samo svoje djece nego i supružnika. Obično jedino on/ona
dolazi u školu dok drugom roditelju to zabranjuje, a pokušava i školi zabraniti komunikaciju. „MENE zovite, nemojte mi uznemiravati
suprugu/supruga, JA ći to riješiti...Prezahtjevan je i traži punu odgovornost ali po vlastitim
pravilima. Tipične rečenice: „Biće kako ja kažem“, „Ovo odmah da se uradi inače...“.
Koristi
mnogo grubih riječi a malo vlastiog, pozitivnog primjera. Kažnajava , pa
i fizički. Sličan pristup ima i prema
učitelju/razredniku/pedagogu /direktoru ako im se savjet ne sviđa. On sve
najbolje zna, kakvi naši fakulteti! Najradije bi i nas nalemao!
A djeca? Plašljiva, ulizice, ali i agresivna jer to kod kuće ne mogu biti.
Nameću svoje mišljenje, rade u školi sve što kod kuće ne mogu, a pred roditeljem su manji od makovog zrna jer
znaju šta slijedi ...
Nema „idealnog“ tipa roditelja, naravno, ali kad bi bar
djelomično svi bili
„Konsultant“
Svima bi bilo lakše! A naročito njihovoj djeci.
Ovaj
tip roditelja mogli bi smo nazvati još i „roditelj ljubavi i logike“ jer svoju
djecu savjetuje, ali se i dogovara,
konsultuje s njima. Pruža mogućnost svom djetetu da spozna svoju snagu i
vrijednost .Ovaj tip roditelja dijeli osjećanja sa svojim djetetom i tako ga
uči da prepozna i izrazi vlastita na primjeren način. Pruža djetetu mogućnost
izbora i donošenja vlastitih odluka, ali ga uči i da ih obrazloži i eventualno
nauči nešto iz vlastite pogreške.Potiče dijete na samostalnost i glasno
izražava odobravanje za dobro urađen posao. Pomaže djetetu da samo
dokuči
rješenje. Ovakav roditelj više djeluje nego što govori. Njegova djeca uče
modelovanjem – gledajući primjer. Ukoliko odluči da kazni dijete, kazna je
primjerena prekršaju i takva da dijete shvati da određena ponašanja imaju
logične posljedice ali njihova ljubav prena djetetu nije zbog toga manja.
Njihova
su djeca radoznala, vrijedna, suosjećaju s drugima i žele pomoći.
S takvim roditeljima je užitak sarađivati. Djeca su djeca,
problema bude i kod najboljih ali s takvim roditeljima se rješenje brzo nađe i
greške se ne ponavljaju. Djete se osjeća sigurno i slobodno jer i kod kuće i u
školi čuje isto. A samim time postiže i bolje akademske rezultate.
Moja omiljena rečenica vezana za saradnju s roditeljima:
„Kad se škola i roditelji udruže u naboljem interesu dijeteta, to je tolika snaga da se Trebević
može premjestiti na Ilidžu“!
