Odlučila sam da malo reklamiram svoju knjigu „ Ja sam zadovoljan roditelj“ jer iz razgovora s kolegicama koje još rade u školi vidim da se neke stvari o kojima sam pisala -ne mijenjaju.

Bliži se godišnjica mog odlaska u penziju, a pedagog u meni i dalje živi...Prisjećam se kako je  komunikacija s r oditeljima pedagogu najteži zadatak i najveći izazov,  ali ako poluči rezultat – najveće zadovoljstvo. Ja sam uvijek polazila od toga da roditelj školi povjerava na nekoliko sati dnevno svoje najveće blago i tako sam im i pristupala.

 Ali...

Kakvih sve roditelja, tačnije stilova odgoja ima? Navešću samo one najizrazitije primjere.

„Helikopter“ 

Ovaj tip roditelja kao da lebdi nad svojom djecom spašavajući ih od „neprijateljskog svijeta“ u kome moraju živjeti. Prije svega to je  škola kao prvo mjesto u životu njihovih prinčeva i priceza gdje njihova nije i prva i zadnja. Teško se mire s tim pa dolaze  u školu za svaku sitnicu, njihovo  djete nikad nije krivo ni za šta. Maltretiraju učitelje/razrednike/pedagoga/direktora, prijete Ministarstvom i „višim instancama“, pišu dopise, predstavke... Nikad im ništa nije po volji, misle da sve najbolje znaju, ne poštuju struku, ignorišu savjete... S druge strane, u odnosu sa samim djetetom, česte su im  rečenice tipa “Nakon svega što sam za tebe učinio...“  “ Kad ćeš više naučiti, uvijek ja moram za tobom pospremati...“  Kad se nadviju nad dijete i upere kažiprst...Brrrr....

A kakva su njihova djeca? U školi su agresivna jer takva ne mogu biti kod kuće, „hinjava“, sklona laganju. Kad bude stani-pani,  iskrenija su  prema učitelju/razredniku/pedagogu/direktoru nego prema roditeljima jer su svjesna da njima ne smiju bez posljedica priznati grešku.  Ulizuju se roditeljima ne bi li nekako zadovoljili njihova često nerealna očekivanja... Meni je takve djece bilo žao jer sam osjećala da se „guše“ .

Uspješna komunikacija s takvim roditeljima na granici je artizma jer  izvlače svu (pozitivnu)energiju iz prostorije u kojoj se nalaze pa tako i iz osobe koja s njima komunicira.

Zbog njih je penzija tako slatka...

„Vojskovođa“

Zanimljivo je da je najčešće samo jedan roditelj takav i komanduje i upravlja u potpunosti životima me samo svoje djece nego i supružnika. Obično jedino on/ona dolazi u školu dok drugom roditelju to zabranjuje,  a pokušava i školi zabraniti komunikaciju.  „MENE zovite, nemojte mi uznemiravati suprugu/supruga, JA ći to riješiti...Prezahtjevan je i traži punu odgovornost ali po vlastitim pravilima. Tipične rečenice: „Biće kako ja kažem“, „Ovo odmah da se uradi inače...“. Koristi mnogo grubih riječi a malo vlastiog, pozitivnog primjera. Kažnajava , pa i fizički.  Sličan pristup ima i prema učitelju/razredniku/pedagogu /direktoru ako im se savjet ne sviđa. On sve najbolje zna, kakvi naši fakulteti! Najradije bi i nas nalemao!

A djeca? Plašljiva, ulizice,  ali i agresivna jer to kod kuće ne mogu biti. Nameću svoje mišljenje, rade u školi sve što kod kuće ne mogu,  a pred roditeljem su manji od makovog zrna jer znaju šta slijedi ...

Nema „idealnog“ tipa roditelja, naravno, ali kad bi bar djelomično svi bili

„Konsultant“

Svima bi bilo lakše! A naročito njihovoj djeci.

Ovaj tip roditelja mogli bi smo nazvati još i „roditelj ljubavi i logike“ jer svoju djecu savjetuje,  ali se i dogovara, konsultuje s njima. Pruža mogućnost svom djetetu da spozna svoju snagu i vrijednost .Ovaj tip roditelja dijeli osjećanja sa svojim djetetom i tako ga uči da prepozna i izrazi vlastita na primjeren način. Pruža djetetu mogućnost izbora i donošenja vlastitih odluka, ali ga uči i da ih obrazloži i eventualno nauči nešto iz vlastite pogreške.Potiče dijete na samostalnost i glasno izražava odobravanje za dobro urađen posao. Pomaže djetetu da samo dokuči rješenje. Ovakav roditelj više djeluje nego što govori. Njegova djeca uče modelovanjem – gledajući primjer. Ukoliko odluči da kazni dijete, kazna je primjerena prekršaju i takva da dijete shvati da određena ponašanja imaju logične posljedice ali njihova ljubav prena djetetu nije zbog toga manja.

Njihova su djeca radoznala, vrijedna, suosjećaju s drugima i žele pomoći.

S takvim roditeljima je užitak sarađivati. Djeca su djeca, problema bude i kod najboljih ali s takvim roditeljima se rješenje brzo nađe i greške se ne ponavljaju. Djete se osjeća sigurno i slobodno jer i kod kuće i u školi čuje isto. A samim time postiže i bolje akademske rezultate.

Moja omiljena rečenica vezana za saradnju s roditeljima: „Kad se škola i roditelji udruže u naboljem interesu  dijeteta, to je tolika snaga da se Trebević može premjestiti na Ilidžu“!