Novo gradilište na Čobaniji ponukalo me je da se pokušam sjetiti gdje je šta u gradu bilo nekad...Ovdje je pamćenje friško ali, iako često prolazim tom ulicom trenutno se mogu sjetiti  samo pekare na jednom ćošku, nekog grila i second henda u sredini,  a na ćošku prema Miljacki bila je banka. E taj ćošak dobro pamtim: kad sam bila mala iza njega je bila „Pozorišna kafana“ , ljetna bašta posuta šljunkom , a bio je i jedan natkriveni dio ako pljusne sarajevska ljetna  kiša... Pokušaj obnove te bašte desio se krajem devedesetih ali je bio kratkog daha iako su mnogi tu dolazili na sladoled i uživali u hladovini velikog starog drveta u ćošku bašte... Onda je tu otvorena radnja-svaštara u kojoj se moglo naći baš svega i svačega za male pare. Rušenje je dočekala banka...

Na ćošku preko puta džamije na Čobaniji sedamdesetih  je bio popularni disko klub „Evergrin“ (?), pa neki kafić (vrti mi se ime „Žaba“?), pa apoteka...Šta je sad tu – pojma nemam!

Idući uzvodno uz Miljacku pokušala sam se sjetiti šta je bilo prije urbicidne „papagajke“? Sjećam se samo jedne kafane uz sam most Ćumurija, „Kod Kića“ smo je zvali...Držao ju je otac naše gimnazijske drugarice Mirhe, mislim da je bio fudbaler,  i tamo smo zaglavili do jutra poslije formalne maturske večeri u Domu JNA...Apropo fudbalera, sjećam se nekog ugostiteljskog objekta u Saračima – Kod Piketa?

Uskoro ćemo se oprostiti i od nekadašnjeg hotela „Pošta“, preko puta Narodnog pozorišta. Sjećam se da se u njegovoj kafani baš dobro jelo, onako, „po domaću“.

U živoj uspomeni mi je ostao i „Umjetnički paviljon“, vrlo neobičan izložbeni prostor na ćošku Titove i Ulice Koševo (nekada Kralja Tomislava). Ponekad se prevarim pa taksisti kažem da me vozi do „paviljona“ kako smo ga skraćeno zvali – i gle čuda – ako je taksista Sarajlija moje (ili starije) generacije – tačno me dovede gdje sam zamislila.

Što rekao moj drug Mirko – kad si mlad pamtiš mjesta gdje se slušala dobra muzika i gdje se plesalo,  a prvi znak starenja je kad pamtiš gdje se dobro jelo!

E pa, u Sarajevu je uvijek bilo dobrih mjesta za klopu: „Dalmacija“ popularno zvana „Kod dva vola“ u Titovoj uz samu tramvajsku prigu, „Makarska“ u podrumu na ćošku u Valtera Perića, Društvo inžinjera i tehničara (DIT) na Obali, a tu je negdje bio i Kineski restoran...Birvaktile! Sjećam se i restorana na današnjoj zaobilaznici prema Vracama i kafane („Stara rampa“?) nešto niže, pa „Amerikanca“...Dobro se jelo i u restoranu Doma armije...

Onda je došla moda konoba. Mislim da je prva bila „Šentada“ u neboderu u Darovalaca krvi,  a onda su se počele otvarati širom grada – nicale su ko gljive poslije kiše -  i stvarno se jelo svježe iz mora, avionom su stizale ljepote iz Jadrana...Ništa zamrznuto japansko...

U moj vakat još nisu počeli pravi kafići (mislim da je „Kaktus“ u Domu mladih bio prvi – tu su išla „mala raja“) ali je bilo niz minijaturnih kafana u kojima smo satima sjedili uz jednu kafu. „Kod Sulje“,  i u „Staklu“ na Baščaršiji dok se nije otvorila naša „Parkuša“.

Pamtim i prve picerije – „Monokl“, „Kod Beneta“... 

Očekujem „ispravke netočnih navoda“ , „izmjene i dopune“ itd, jer ipak je to sve bilo u prošlom stoljeću!

Sada se u Sarajevu „namjena poslovnih prostora“ mijenja brzinom munje! Taman se naviknem na neku radnju ili kafanu, za mjesec-dva je tu nešto drugo! S novim restoranima i kafanama me upoznaju moja djeca, ja više nemam šta njima pokazati...