Napisa davno jedan pjesnik...
Jezik koji se uči u većini škola Kantona Sarajevo do
nedavno je nosio naziv BHS jezik i književnost, ali tokom devedesetih bilo je i
varijacija tipa Bosanski, maternji.
Od sada će se, nalogom Ministarstva obrazovanja Kantona
Sarajevo, a u skladu s važećim Zakonom, taj jezik zvati Bosanski ili Srpski ili
Hrvatski – roditelji će birati šta će njihovoj djeci PISATI
u dokumentaciji. A hoće li oni te jezike stvarno i UČITI? Hoće li škole
zaposliti nastavnike Srpskog odnosno Hrvatskog jezika? Hoće li odvajati učenike
po kabinetima prema izboru jezika? Čisto
sumnjam!
Slična stvar dogodila se u davnoj školskoj 1999/2000. kada
je osnovnu školu završavala prva generacija ratnih prvačića. Koliko se sjećam,
škole nisu zapošljavale nove nastavnike Srpskog ili Hrvatskog jezika, i dalje
su predavali stari nastavnici kojima je, generacijski, u diplomama pisalo
„nastavnik srpsko-hrvatskog/hrvatsko srpskog jezika i književnosti“. Barem su
na papiru bili „stručni“ da predaju i Srpski i Hrvatski jezik! Danas to više
nije tako ali nije ni važno jer ni 1999/2000. školske godine učenici NISU učili ni Srpski ni Hrvatski jezik i
književnost, bez obzira na izbor, jedino im se tolerisalo da ne moraju
ubacivati ono, tada jako popularno „h“
(lahko, mehko)i slične karakteristike bosanskog jezika (kafez na
primjer)...Čista formalnost, da ne kažem politika.
Potkrijepiću to i konkretnim primjerom: nekoliko mojih tadašnjih učenika upisalo se u
gimnaziju Katoličkog školskog centra, tada „najjaču“ gimnaziju u Kantonu. Neki
od njih su bili Hrvati, neki nisu. Nekima je u svjedočanstvu pisao Bosanski, nekima Srpski, a nekima Hrvatski jezik iako su
išli u isti razred i predavala im je ista nastavnica.
KŠC je po učenicima bio
multietnički ali su svi profesori tada bili Hrvati. Profesorica
Hrvatskog jezika bila je strah i trepet Gimnazije i prvog školskog „sata“
pitala je učenike koji su jezik učili u osnovnoj školi. Bilo je i Hrvatskog i
Srpskog i Bosanskog, naravno. Onima kojima nije pisao Hrvatski u svjedočanstvu
pomogla je da se snađu u za njih „novom“ jeziku, a onima kojima je pisalo
Hrvatski vrlo brzo je „zorno“ pokazala da oni taj jezik nikad nisu učili i
potkrijepila to jedinicama u dnevniku!
Hoće li se nešto slično dogoditi i sadašnjoj generacija koja
će u svjedočanstvima imati Srpski ili Hrvatski? Koga briga za to!
Važno je da je nama naša Bosna „cijela iz tri dijela“ što je
duže moguće!
