Jedan članak na portalu Klix početkom septembra stavio je moju generaciju iz Druge sarajevske gimnazije (maturirali 1971.) u stanje čiste euforije. Link sa najavom koncerta „Indexi i prijatelji“ razaslan je na sve mail adrese „matOranata“ (kako sebe od milja zovemo od proslave 40-te godišnjice mature) s ciljem da zajedno odemo i uronimo u uspomene... Provjeravalo se jesu li kupljener karte, pravili spiskovi...

Tog 2.oktobra sastali smo se na Skenderiji kod „tete razapete“, skulpture u blizini Doma mladih, uzbuđeni i opet mladi kao i davne 1969. godine kada je „Skend“ otvoren,  a mi bili drugi gimnazije...

Dok smo ulazili u Dom mladih srca su lupala sto na sat baš kao i u gimnazijskim danima kada smo tu svake subote dolazili na „igranku“ gdje su, zajedno s nama, stasali  naši Indexi. Pokušali smo prepoznati jedni druge iz vremena tih igranki i često uspijevali...

 Kao nijemi svjedoci tog vremena na video-volovima su se vrtjele slike i prva videa naše najdraže grupe.

Čast svim vrhunskim izvođačima te večeri i neka mi oproste što ih neću nabrajati, ali naše su oči bile uprte u Ranka, Fadila, Nenu i Pecu, i odjednom je s njih, baš kao i sa nas, spao plašt godina i vidjeli smo ih baš onakve kakvi su bili šezdesetih/sedamdesetih, a bolno su nedostajali nezamjenljivi Bodo i Davor...

Počelo je, naravno,  „Plimom“ i čitava dvorana je odmah reagirala. Redali su se hitovi i svi smo pjevali, znani tekstovi su samo navirali kao da ih pjevamo svaki dan. „Bacila je sve niz rijeku“, „Jedna mala, pjegava, plava“, „Jutro će promijeniti sve“,  „Jedan čovjek i jedna žena“, „Sve ove godine“, "Ti si mi bila u svemu naj, naj"... Malo ko je uspio ostati na sjedištu, aplauzi su poderali dlanove. Bilo je i suza nostalgije ali i žala  za onima kojih više nema, kako na pozornici tako i u publici, koji nisu mogli s nama podijeliti ove čarobne trenutke.

Euforija je trajala puna dva sata u kojima su nestale sve naše reume, visoki pritisci i srčane smetnje. Bili smo mladi i sretni, baš kao u gimnazijskim danima kada su Indexi postali svojevrstan simbol naše generacije.

Posebno mi je bilo drago što je  te večeri bilo puno mladih, naše djece i unučadi...I oni su znali tekstove, i oni su pjevali s nama...Legenda nastavlja živjeti i s njima i u njima...

Za kraj - poslušajte „Plimu“, himnu naše generacije...

https://www.youtube.com/watch?v=pXvZKr7iJyA