(Ovaj foto ispod naslova za nas ima posebno značenje, in memoriam našoj dragoj slastičarni!))

Za kreativni dio igre bile su zadužene Ljilja i Vesna. Izrađivali smo nekakve kape i vaze od kartona, pravili izložbe u haustoru, a na terasi na vrhu zgrade davali smo predstave za roditelje. I to ne bilo kakve predstave! Jednog ljeta pripremili smo „Kozetu“, dio Igoovih „Jadnika“! Šile smo kostime, posuđivale od mama obuću, a od starijih sestara šminku...Roditelji bi ponijeli šamrlice i gledali predstavu. Jednom smo pokupili pare od ulaznica i spiskali ih u „Jadranki“ (kod čika Nikole i teta Zore - vidi sliku!) a pala je kiša i predstava je otkazana! Roditelji su tobože ozbiljno tražili da im vratimo pare. Bio je to urnebes!

Na žalost, „Jadranka“ je sada samo uspomena iako ju je Saša pokušao oživjeti  nakon 90-tih...Nikad više takvih boema, šamponjeza, sitnih kolača, minjona...

Negdje u sedmom razredu otvorio se Pionirski centar  sa mnogim sekcijama.  Najpopularnije su bile literarna, likovna i hor. Subotom smo tamo išli na naše prve igranke... A „izlaz“ smo do gimnazije imali dok se ne upali ulična rasvjeta! Tada smo mi odlazili kući a pred haustorom su se počinjali skupljati naša starija braća i sestre... Tačno se znalo ko je mala a ko velika raja i ko koga sluša bezpogovorno!

Jednog ljeta nam je palo na pamet da osnujemo Klub, dali smo si imena po životinjama i svi smo nabavili  iste majice i šorceve, a sastavni dio te „uniforme“ bile su kape koje smo sami napravili i plavo-bijele japanke iz „Planike“, apsolutni novitet na tržištu. Postojao je samo taj jedan model, Koga briga! Izašli smo takvi na glavnu ulicu, jedno drugom do uha i kad bi neko naišao povikali bi smo: „Pisao je tata!“ Ljudi su nas sažaljivo gledali, samo što nam nisu udijelili! A mi smo se valjali od smijeha...

Znali smo mi biti i jako zločesti. Postavili bi smo na vrata od haustora gomilu čičaka ili klip kukuruza pa iz prikrajka virili kako će reagirati komšije kojima to padne na glavu. Jednom smo s terase gađali prolaznike palačinkama!

I danas me čudi kako su nam takve stvari komšije gledali kroz prste? Svi osim komšije Ahmeda s prizemlja.  Nije imao djece, ganjao nas je oko zgrade, tužakao roditeljima,  čak nam je i lopte rezao nožem. A šta smo mi radili tom „građeviskom tehničaru – višem samostalnom projektantu“ -tako mu je nekako pisalo na zlatnoj pločici na vratima – bolje da ne pričam.

I da,  voljeli smo čitati Ja sam imala komplet „Lastavicu“ i svi smo sve pročitali. Omiljene knjige su nam bile „Družba Pere Kvržice“ i „Dječaci Pavlove ulice“, pa „Sinji galeb“, „Anka Brazilijanka“. Kasnije smo se otimali o „Jedno drvo raste u Bruklinu“ Uveli smo običaj da jedni drugima za rođendan poklanjamo knjige i taj običaj je ostao do danas...

Pred kraj osnovne počeli smo se zaljubljivati. Glavni je bio jedan Vito iz susjedne zgrade, ali on je gledao samo Gogu...

Mia, Goga, Ljilja i ja smo proslavili 50 godina prijateljstva produženim vikendom u Dubrovniku. Mia i Goga su maksuz došle iz Londona, Ljilja iz Rijeke a ja iz Sarajeva. Uskoro ćemo, Bože zdravlja, proslaviti i 60 godina! Razmišljamo o Parizu...

Još uvijek  živim na Grbavici, nekoliko kuća dalje,  i donedavno sam imala razloga navraćati u Zagrebačku 39. Isti haustor, čak i isti klimavi lift, u njemu ogledalo pred kojim smo se tajno šminkale, oblačile najlonke koje je Goga "posudila" od starijih sestara, zavrtale suknje na tada jako popularan "mini"...Sad se tamo igraju „neki drugi klinci“ – ciče, vrište, trče kao muhe bez glave...

Naša generacija se razišla po drugim dijelovima grada, drugim državama, drugim kontinentima, ali nekako – svako je u vezi s nekim.... Sudionici takvog djetinjstva se ne zaboravljaju!

Mia zna gdje su Vesna i Jasminka, ona i Goga su u Londonu, Ljilja u Rijeci, Mira i ja u Sarajevu ...Za ostale ne znam pouzdano.

Kad god se vidimo na brzinu ispričamo novosti iz sadašnjeg života,  a onda satima samo i jedino o našem divnom djetinjstvu u Zagrebačkoj 39...