Za Božić sam od djece dobila predivan poklon – knjigu Huntera Daviesa „The Beatles“ – njihovu jedinu autoriziranu biografijau. Nije mi jasno kako mi do sada nije došla u ruke jer je prvo izdanje objavljeno 1968, a ovo drugo, dopunjeno sa 89 novih strana – 2009-te! Al' bolje ikad nego nikad!

Izvrsno napisanih 605 stranica guštala sam polako, da mi što duže potraje,  jer svaka me stranica  „bacala“ u predivne dane mladosti...

Družio se čovjek s njima intenzivno kroz 1967 i 1968 godinu, u vrijeme kada su bili na vrhu definirajući našu  generaciju i mijenjajući  svijet muzike za uvijek. Blago Hunteru! Ne samo da se družio s članovima benda nego je opširno razgovarao i s njihovim porodicama, prijateljima, saradnicima... Ostao je blizak s njima sve ove godine tako da je mogao dopuniti prvo izdanje knjige s mnogo lijepih ( i manje lijepih) detalja tokom punih 40 godina!

Od njihove prve objavljene singlice „Love Me Do“ u oktobru 1962. do „Let It Be“ u maju 1970. Prošlo je samo osam godina,  a u tih osam godina stao je jedan čitav život – naš život...

Prvo smo ih slušali na Radio Luxemburgu, onda na prvim pločama koje je moja Mia dobijala iz Amerike (moj gramofon „Iskra“ bio je jedan od rijetkih u raji zahvaljujući mom ujaku koji je bio strastveni diskofil), a poslije su došli kabasti magnetofoni „trakaši“ na koje su naši roditelji, braća i sestre, snimali emisije s radija dok smo mi u školi... S kaseta smo ih slušali kao već odrasli ljudi a danas svako od nas ima bar jedan njihov CD...

Nikad neću zaboraviti prvi globalni satelitski TV prijenos  5.juna 1967. kada su Beatlesi uživo pjevali  „All you need is love“. Nismo tad svi imali televizore ali smo svi to nekako uspjeli gledati. Nismo mogli vjerovati da ONI tamo negdje SADA pjevaju a mi ih SADA  ovdje slušamo! Čudo nad čudima za nas koji ćemo se tog septembra tek upisati u gimnaziju!

Urbana je legenda da se raja dijelila prema tome sluša li Beatlese ili Stonse. To nije baš u potpunosti tačno. Slušali smo, pored naših Indexa, naravno,  i jedne i druge ali Beatlesi su bili ipak nešto posebno: naši dečki su imali frizure kao oni, oblačili se kao oni... Naši roditelji su ih zvali „čupavci“ a oni su imali uredne ali prepoznatljive frizure i u početku su čak nosili odijela! A da su se u početku derali – jesu, ha, ha! She loves you  je, je, je...

Oni Beatlesi kakve smo mi voljeli „maturirali“ su s nama – razišli su se u to vrijeme. Ali u svima nama žive i dalje, pratili smo pojedinačne karijere, razvode/nove brakove,  zdušno mrzili Yoko Ono smatrajući je glavnim razlogom razilaska naših idola...a onda je nekako tačku na i stavila nasilna, užasavajuća smrt Johna Lennona 8.decembra 1980-te...

Ko je od nas bio u Londonu a da nije posjetio suvenirnicu s memorabilijama Beatlesa ili se slikao na čuvenoj zebri u Abbey Roadu, kao što su se oni nekad davno slikali? Ko od nas nema nikakvu materijalnu uspomenu na njih? Kakav bilo nosač zvuka?

Ili sam ja ipak najveća obožavateljica – ikad!