Sjetite li se kad svojih bivših ljubavi? Meni uoči Valentinova pade na pamet jedna  moja baš velika! DUBROVNIK!

Početkom  osamdesetih napisala sam ovaj tekst:

„ Kažu da sam snob jer ga volim. Kažu da je glupo toliko vremen aprovoditi s njim. Kažu da je ta ljubav preskupa. Ne slušam ih. S njim je uvijek novo i neponovljivo. S njim je uvijek divno. Protiv te ljubavi ne mogu i ne želim ništa. Volim da ga volim. Znam da nije samo moj ali nema sumnje da moj ipak jeste.  Osjećam da i on voli mene. Dobro nam je zajedno. Uvijek nam je dobro. I lijepo. Jer on je lijep. To što odavno nije mlad čini ga još ljepšim.  Da. Ima ime. Ime bez prezimena. Zove se -  Dubrovnik.

Bila je to ljubav na prvi pogled. Pretvorila se u strast. U istraživanje. On to nudi na svakom koraku, neštedimice. Ali ne samo meni. I zato sam ljubomorna. Ljeti se zbog toga ponekad i posvađamo. Demonstrativno provodim čitav dan na Lokrumu. Gledam ga iz daljine. Durim se. Zašto mora sa svima biti tako ljubak i podatan?.Uveče opraštam. Nikad nisam mogla odoljeti njegovim svjetlima što se odražavaju višestruko na uglačanim pločama Straduna. On to zna. I čini mi se da to koristi. Ne mogu da se otmem utisku da mi se pobjedonosno smješka kad me brodić „Skala“ ipak uveče donese natrag u Luku.

Razuzdan  i samodopadan ljeti, svjestan svoje privlačnosti i gomile obožavatelja. Ali moja postojana ljubav dovodi me u njegov zagrljaj i zimi, kada je bura nesnosna i ploče Place klizave od nagovještaja mraza. Tada mi se iskreno obraduje. Tada imamo više vremena jedno za drugo. Tada su njegove zidine tople samo za mene, često jedinog šetača. Tada razgovaramo. Priča mi o slavnoj prošlosti. Pomalo se i hvali. Znam da se divi mojoj nepokolebljivosti i upornosti. Imponuje mu to. Često me nagradi  ponekim zaista toplim danom. Pokloni mi sunce i trenutke sunčanja na onoj zelenoj klupici  na Svetom Jakovu  što gleda na Lokrum. Da, dosta se dobro slažemo.

Dugo mi  nije vjerovao. Mislio je da ću ga iskoristiti kao toliki drugi. Testirao me. Susretao me je sa oholim i kvarnim ljudima. Nudio mi nikakve sendviče po skupe pare. Japanske lignje iz leda. Neopisivu gužvu. Ni jedne prazne stolice u hladu za moje umorne noge! Bahati konobari u „Gradskoj“  Ne  nalazim karte za željene predstave na Igrama. Sve sam izdržala. Čekala sam jesen i onda satima  šetala sama njegovim mokrim i tmurnim ulicama. Penjala  se na zidine prkoseći kiši i vjetru – samo da vidim krovove! Dodirivala vlažne zidine. Gubila dah penjući se bezbrojnim skalama na vrh Zamanjine. Puštala da me okupaju visoki valovi na Porporeli. Svemu sam se smijala i voljela ga. Povjerovao mi je. Prihvatio me, zavolio. Sada se za mene u svako godišnje doba našao poneki zrak sunca. Kad ja idem u šetnju prestane bura. U svakoj betuli nađe se jedna stolica samo za mene. Lignje su svježe.Konobari me odmah primijete i posluže sa smiješkom. „Skala“ kreće baš kad se ja ukrcam. Na Igrama gledam svaku predstavu koju poželim. Slušam Ibricu na skalonama, klapu Maestral na terasi Argentine, družim se sa Bucom i Srđanom...Raduje mi se baš kao i ja njemu. Vidim to po Orlandovom smiješku...“

Ja i dalje sanjam o njemu, najviše o Lokrumu i Džanijevoj kafani gdje ću se uvijek osjećati kao nekad... Ako ikad ...