Prije svega – sretniju vam Novu godinu želim!

Božić bio i prošao, malo i zabijelilo... Divno je to bilo gledati – kroz prozor! Jer ne moram izaći. Jer sam u penziji Jer sam slobodna!

Uskoro će treća godišnjica mog bijega iz kategorije „radno-aktivnog stanovništva“ a ja sve više i više uživam u statusu penzionera!

Ne razumijm one koji kukaju kad moraju u penziju. Valjda im je posao jedino što imaju od života? Ili se boje manjih primanja? Mi u prosvjeti baš i nismo imali neke plate tako da se ta razlika dobro podnosi! U penziju sam ušla čista od svih kredita, na vakat se snabdjela skupljim (a neophodnim) stvarima i sl. I sad mi je penzija taman!

Uostalom, ima li sloboda cijenu?

Ustanem ujutru, volja mi ovo – volja mi ono... Ništa ne moram a to sam sanjala godinama... Rasporedim dan po svom ćejfu i – uživancija!

Evo, za Božić, na primjer, dok sam radila pripreme su bile živa tlaka! Krepana s posla pravi kolače i drugu klopu, idi u nabavku, čisti kuću... A sad sve lijepo natenane i po propisu!

Kaže meni moj doktor da su mi nalazi bolji nego prije nekoliko godina. Pa gdje nerće biti kad sam stres svela na minimum i živim po svom bioritmu. Najveći mi je stres kad (ponekad) nestane interneta , TV signala ili vode! Ili kad mi frizura ne valja, ha, ha. Kad se samo sjetim zvuka alarma i zimi ustajanja u mrak, vozarenja ledenom trolom na Dobrinju.. Da sam se sasmo togas riješila – na konju sam! A gdje su svakodnevni stresovi na poslu! Moje bivše radne kolegice kukakju k'o godina, „navakat si zbrisala“... Kao da nisam bila u njihovoj koži 40 godina! Tješim ja njih a žao mi ih pravo, svima njima treba do penzije ohoho...

Naš narod kaže „čemu vakat tome i vrijeme“ i nije to bez veze. Užasavam se pomisli da se radni vijek produži na sedamdesete godine jer to jednostavno – nije prirodno! Sjećam se kad su žene išle u penziju s  50, 55 godina, još u snazi za eventualnu pomoć djeci oko unučadi ili, što se meni više sviđa – za skitnju, putovanja... Ali hoćemo mi ravnopravnost! Zaiskali ste – eto vam ga! Bila bi ravnopravnost i da su muškarcima skratili radni vijek, ha, ha.

Riječ dvije o penzionerima u doba korone. Kažu – ugrožena kategorija! Zašto? Pa bar mi možemo lijepo i rahat „ostati doma“ i ne vrljati po gradskom prijevozu u nevakat, po noćnim klubovima i na koncerte ne idemo svakako! Masku može svako izdržati onoliko koliko mora izaći! Meni, doduše fali druženje, kafana, grljenje s dragim osobama... Bogu hvala što je većina moje raje i familije (pa i oni stariji od mene!) informatički dovoljno pismena da se znamo služiti blagodetima interneta i društvenih mreža, vibera i ostalog...

Ustanem kad hoću – legnem kad hoću! Izađem kad hoću. Jedem kad hoću i šta hoću. Gledam TV dokle hoću. Viđam samo ljude koje volim...

Pa zar penzija nije sloboda?  Još kad se riješimo koroner...

Uživaj generacijo!