Da, da, dragi moji, i to postoji! Ako imamo 65+  još nismo umrle i – uskoro ni ne namjeravamo! I želimo makar pristojno izgledati ako se već riječ ljepota u našim godinama najčešće piše samo u prošlom vremenu! I ponešto naučiti.

Imam sreću da je moj sin oženio unikatnu Mateu koja me ponovo uvela u svijet ljepote i kozmetike, svijet pun meni nepoznatih pojmova i proizvoda.  Zbunile su me  mnoge ozbiljne, pa i nepoznate riječi tipa shimmer, podtonovi, tekstura, swach, mauve, finiš, micelarna otopina, pigmentacija. Urdu ili svahili? Kako sam po prirodi radoznala a Teky moja pitanja ne smatra neprimjerenima za moje godine,  počela sam učiti i još učim...

Mi smo  bile teen krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih kada se omaldina „dijelila“ isključivo i samo po principu ko sluša Beatlese a ko Stonse! Jer – svi smo bili rokeri ili nismo bili – ništa! Bar mi u Sarajevu.

Ja sam bila poklonik hippy pokreta .Moj stil unutar stila je bio gipsy look plus duga plava kosa (prirodna – tada su se farbale samo sijede žene!) s kožnom ili zlatnom ili cvjetnom trakom preko čela. A šminka? Eh, to je bila šminka! Bez svih  današnjih podloga, baza,  korektora, fiksatora i ostalih kerefeka za koje sam prvi put čula od Teky,  puno „napucavanje“ je trajalo tri sata! Tečni puder, puder u prahu, sjena koliko je moglo stati od kapka do obrva, do bola precizne tuš-crte na gornjem i donjem kapku, crta olovkom na gornjem prgibu kapka, ogrooooooooooomne vještačke trepavice gore a dolje jako precizno iscrtkane trepavice između pravih natrackanih crnom maskarom... Pos'o! Twiggy je bila naš idol! Naglasak je bio na očima, na usnama samo blijedi roza ruž... A maskara je bila u čvrstom stanju, četkica kao sadašnji češljići za trepavice i morala se ovlažiti da bi se nanijela. Mi smo najčešće pljuckale u nju, ha, ha.

Našminkati se još nekako ali skinuti sve to... Teky kaže samo se umrijeti mora i - skinuti šminka prije spavanja!Zato smo „punu ratnu spremu“  nabacivale samo vikendom jer – nećete vjerovati – izlazilo se samo vikendom! Uglavnom na žive svirke Indexa u Fisu ili Domu mladih na Skenderiji, Pro arta Đorđa Novkovića u Slogu... tek mnogo kasnije počeli su disko-klubovi i Bijelo dugme, a kafići su došli  u vrijeme mog mlađeg brata pa mi nije bio „nivo“ da tamo zalazim s „djecom“...

Anegdote: Jednom sam neoprezno ostavila trepavice van kutije i moja baka je mislila da su neke životinjice i bacila ih! A jednom me tata zatekao s tom punom šminkom pred sam izlazak i naredio mi da to „operem“. Srećom, moja mama mu je objasnila da za to treba puno vremena i da ću zakasniti,  usput mu napomenuvši da sam ja po prirodi lijena (?) i da me neće dugo „držati“ trosatno šminkanje!

Nejse, mi, generacija „iz pedeset i neke“ smo bili jedna sretna mladost kojoj su se počeli otvarati putevi u inostranstvo, prvo Trst pa onda London, London i samo London! Išlo se samo naprijed.  Protestirali smo protiv rata u Vijetamu, pjesme iz „Kose“ su bile naša himna...

Kada smo slavili nekih „sto“  godina mature  prisjećali smo se svih tih divnih stvari i vremena. „Momci“ su mi prilazili s pričom kako sam bila lijepa, bla, bla...sad mi to govorite? I još ono BILA...Nema  ništa tužnije od titule „ bivša ljepotica“, ha, ha. Srećom, ja sama sebe nisam nikad svrstavala u tu kategoriju,  (kakva ljepotica s 50 kg a kriterij je bila Twiggy s malo preko 40!), tako da nisam pala u nesvijest kad sam ugledala prvu boru! Do duše, zahvaljujući dragom Bogu i dobrim genima nisam imala problema s kožom, za mene su miteseri i bubuljice bili nepoznanica .  Tako sad ni bora baš nemam previše.  Sapun, voda, hidratantna krema – to je bila moja jedina „preparativna“ kozmetika (nadam se da sam pravilno upotrijebila taj izraz). Na čisti užas moje Teky i danas je tako !

Moja (polu) puna „ratna sprema“ sada dođe na red dva-tri puta godišnje, u specijalnim prilikama (i ako mi se da.) Sve je teže jer nema više preciznosti kad imate različitu i  dioptriju a niko još nije izmislio šminkanje kroz naočale. Teky me je jednom  našminkala  „po propisu“. I desilo se čudo – sama sam se sebi svidjela! 

Umalo da zaboravim glavno – lakovi za nokte!  Prije Teky imala sam samo sedefasti bijeli i jarko crveni (za ponekad) i uglavnom sam nokte mazala u tim specijalnim prilikama. Teky me je „popalila“ na lakove i doprinijela tome da su mi nokti sad svaki dan namazani i da se lepeza boja proširila. Ohrabrila me čak i da mrtva 'ladna nosim ZELENI i razne šljokićave mada ja i dalje mislim da se to ne pristoji u mojim godinama.

I na kraju, što reče moja Šemsa (i danas prava ljepotica), dobra ova korona, tj. obaveza nošenja  maske! Napucaš oči i frizuru (ili staviš šešir ako ima izrastka pred penziju!)  i ko se usuđije reći da smo 65+?