Draga moja sele,
Koliko sam puta ovim riječima započela pismo tebi jer mi smo
se dopisivale i „po starinski“ uz sve
blagodeti savremenih načina komunikacije.
Ovo je, na žalost, posljednji put...
I tužna sam i sretna što nisam danas bila tu sa svima koji te vole.
Tužna jer sam se morala oprostiti s tobom
iz daljine, a sretna jer te ne mogu pustiti da tek tako odeš iz mog
života...
A kako da te pustim nakon
što si više od pola stoljeća bila i ostala neodvojiv dio mene?
Jednom davno jedna je
bucmasta djevojčica bila „nova“ i nije se baš najbolje osjećala u već uhodanom
društvu iz susjedstva, a onda ju je
jedna druga djevojčica, prirodni vođa u tom društvu, uzela za ruku i svima rekla „Ovo je Gorana, od
danas moja najbolja drugarica“. I te naše spojene ruke nisu se nikad razdvojile
uprkos godinama, uprkos kilometrima...
Uvijek zajedno – kroz predivno djetinjstvo u Zagrebačkoj 39,
kroz bezbrojna logorovanja i zimovanja s izviđačima, kroz klupe Druge
gimnazije, kroz hodnike i učionice Filozofskog fakulteta. Kroz nas su se
sprijateljili i naši roditelji, postale smo sestre... Ja sam dobila brata Mirka
a ti brata Nevena...Čola je pjevao „Da si zvijezda sele moja“ i nekako se to
„sele“ uvriježilo u našem odnosu, do
zadnjeg zagrljaja u januaru u Londonu, do
zadnjeg telefonskog razgovora, zadnjeg SMS-a...
Dijelile smo sve – od šaputanja o prvim ljubavima, do
poezije, muzike, kina, pozorišta...Do naših ljetovanja, našeg Dubrovnika... Bože,
koliko smijeha, koliko suza, koliko radosti i tuga smo podijelile! I naše
predivne sinove smo rodile u svega tri mjeseca razlike!
Uspjele smo se nekako dopisivati cijeli rat, razmjenjivati
užase života u ratnom Sarajevu i teškog izbjegličkog života, hrabrile jedna
drugu, oslanjale se jedna na drugu – uvijek i u svemu! Naš prvi susret nakon
toga u Stonu, tvoji dolasci u Sarajevo,
dva poslijeratna ljetovanja u Dubrovniku i Mlinima, moj predivni mjesec u
Londonu 2015-te...
Stalno si mi nešto poklanjala a onda si mi poklonila nešto
najdragocjenije – bila sam ti kuma, što
smo sanjale od djetinjstva, i dobila sam
mog dragog kumića Bracu...
Naš najveći zajednički uspjeh je što smo Luku i Radoša odgojile kao braću, uprkos fizičkoj udaljenosti. Kroz
njih ćemo živjeti i nas dvije – zauvijek!
Grli te i ljubi, po
posljednji put , tvoja sele
8 komentari
Draga Gorana,
OdgovoriIzbrišiRasplakah se citajuci tvoje tople, posljednje redove pisane našoj dragoj, a tvojoj najboljoj prijateljici...
Mia će uvijek u meni ostati vedra, nasmijana i pozitivna, kakva je i bila u stvarnom životu. Plijenila je smirenošću zadovoljne, uspješne, sretne djevojke, žene, majke...
Neka njena duša nadje svoj mir, neka počiva pod majsko/junskim suncem i vedrim nebom Londona.
Njen život je bio ispunjen, bogat - uz dragog sina Luku, uz njenog voljenog Bracu, brižnog brata Mirka i mnogo prijatelja, koji je vole na svim meridijanima svijeta...
Pozdrav našoj “Ruži vjetrova” uz snažne stihove Maka Dizdara:
ALI SMRT NIJE KRAJ
JER SMRTI
ZAPRAVO I NEMA
NEMA KRAJA
SMRCU JE SAMO OBASJANA
STAZA USPONA
OD GNIJEZDA
DO ZVIJEZDA
Draga Mia, moje moje misli su uz tebe - Zlata
Hvala ti puno!
OdgovoriIzbrišiNeka uvijek bude pjesma i sa pjesmom, bas kako je zivjela i osjecala njena siroka, nasmijana dusa. Za Miu me vezu samo lijepe i vedre uspomene. Tako ce i ostati.
OdgovoriIzbrišiStarry, starry night
Paint your palette blue and grey
Look out on a summer's day
With eyes that know the darkness in my soul
Shadows on the hills
Sketch the trees and the daffodils
Catch the breeze and the winter chills
In colors on the snowy linen land
Now I understand
What you tried to say to me
And how you suffered for your sanity
And how you tried to set them free
They would not listen, they did not know how
Perhaps they'll listen now
Starry, starry night
Flaming flowers that brightly blaze
Swirling clouds in violet haze
Reflect in Vincent's eyes of china blue
Colors changing hue
Morning fields of amber grain
Weathered faces lined in pain
Are soothed beneath the artist's loving hand
Now I understand
What you tried to say to me
And how you suffered for your…
Jelena
Njena najdraza pjesma...
IzbrišiNisam to znala prije, a dodje mi kao prirodna pojava, generacijska. Svakom ko je sedamdesete zivio i osjecao do kosti, zudio za novim, ljudima i prostorima, tezio slobodi i rastu, ali i harmoniji-mogao se ocarati ovom pjesmom i posebno melodijom. Kao kada se sunce podigne na horizontu i obasja polje ljubicastih i narandzastih irisa.
OdgovoriIzbrišip.s. Prekrasne su i zarazne kao svaka mladost, te vase zajednicke fotografije.
Komemoracija dostojanstvena i sve sa mnogo ljubavi posveceno.
Luka me pitao za njene najdraze pjesme iz mladosti a Vincent joj je bio br.1 kao i svima nama... Lijepo si napisala i hvala ti za tekst pjesme!
Izbriši"Čovek zagledan u svet ima pred sobom dve alternative: da oseti svoju ništavnost ili da se divi. Divljenje nas izjednačuje sa onim čemu se divimo."
OdgovoriIzbriši"Bar pola svetske poezije je napisano zato što neko nije imao hrabrosti da nekome izjavi ljubav."
Branko Miljkovic
Nije on dzaba bio Miin omiljeni pjesnik...
Izbriši