Sad si zvijezda, sele moja...




Draga moja sele,
Koliko sam puta ovim riječima započela pismo tebi jer mi smo se dopisivale i  „po starinski“ uz sve blagodeti savremenih načina komunikacije.  Ovo je, na žalost, posljednji put...
I tužna sam i sretna  što nisam danas bila tu sa svima koji te vole. Tužna jer sam  se morala oprostiti s tobom iz daljine, a sretna  jer  te ne mogu pustiti da tek tako odeš iz mog života...

A kako da te pustim nakon  što si više od pola stoljeća bila i ostala neodvojiv dio mene?
Jednom davno jedna  je bucmasta djevojčica bila „nova“ i nije se baš najbolje osjećala u već uhodanom društvu iz susjedstva,  a onda ju je jedna druga djevojčica, prirodni vođa u tom društvu,  uzela za ruku i svima rekla „Ovo je Gorana, od danas moja najbolja drugarica“. I te naše spojene ruke nisu se nikad razdvojile uprkos godinama, uprkos kilometrima...

Uvijek zajedno – kroz predivno djetinjstvo u Zagrebačkoj 39, kroz bezbrojna logorovanja i zimovanja s izviđačima, kroz klupe Druge gimnazije, kroz hodnike i učionice Filozofskog fakulteta. Kroz nas su se sprijateljili i naši roditelji, postale smo sestre... Ja sam dobila brata Mirka a ti brata Nevena...Čola je pjevao „Da si zvijezda sele moja“ i nekako se to „sele“ uvriježilo u našem odnosu,  do zadnjeg zagrljaja u januaru u Londonu, do  zadnjeg telefonskog razgovora, zadnjeg SMS-a...
Dijelile smo sve – od šaputanja o prvim ljubavima, do poezije, muzike, kina, pozorišta...Do naših ljetovanja, našeg Dubrovnika... Bože, koliko smijeha, koliko suza, koliko radosti i tuga smo podijelile! I naše predivne sinove smo rodile u svega tri mjeseca razlike!

Uspjele smo se nekako dopisivati cijeli rat, razmjenjivati užase života u ratnom Sarajevu i teškog izbjegličkog života, hrabrile jedna drugu, oslanjale se jedna na drugu – uvijek i u svemu! Naš prvi susret nakon toga u Stonu, tvoji  dolasci u Sarajevo, dva poslijeratna ljetovanja u Dubrovniku i Mlinima, moj predivni mjesec u Londonu 2015-te...

Stalno si mi nešto poklanjala a onda si mi poklonila nešto najdragocjenije – bila sam ti kuma,  što smo sanjale od djetinjstva,  i dobila sam mog dragog kumića Bracu...

Naš najveći zajednički uspjeh je što smo  Luku i Radoša odgojile  kao braću, uprkos fizičkoj udaljenosti. Kroz njih ćemo živjeti i nas dvije – zauvijek!

Grli te i ljubi,  po posljednji put , tvoja sele



You Might Also Like

8 komentari

  1. Draga Gorana,

    Rasplakah se citajuci tvoje tople, posljednje redove pisane našoj dragoj, a tvojoj najboljoj prijateljici...
    Mia će uvijek u meni ostati vedra, nasmijana i pozitivna, kakva je i bila u stvarnom životu. Plijenila je smirenošću zadovoljne, uspješne, sretne djevojke, žene, majke...
    Neka njena duša nadje svoj mir, neka počiva pod majsko/junskim suncem i vedrim nebom Londona.
    Njen život je bio ispunjen, bogat - uz dragog sina Luku, uz njenog voljenog Bracu, brižnog brata Mirka i mnogo prijatelja, koji je vole na svim meridijanima svijeta...
    Pozdrav našoj “Ruži vjetrova” uz snažne stihove Maka Dizdara:

    ALI SMRT NIJE KRAJ
    JER SMRTI
    ZAPRAVO I NEMA
    NEMA KRAJA
    SMRCU JE SAMO OBASJANA
    STAZA USPONA
    OD GNIJEZDA
    DO ZVIJEZDA

    Draga Mia, moje moje misli su uz tebe - Zlata

    OdgovoriIzbriši
  2. Neka uvijek bude pjesma i sa pjesmom, bas kako je zivjela i osjecala njena siroka, nasmijana dusa. Za Miu me vezu samo lijepe i vedre uspomene. Tako ce i ostati.

    Starry, starry night
    Paint your palette blue and grey
    Look out on a summer's day
    With eyes that know the darkness in my soul
    Shadows on the hills
    Sketch the trees and the daffodils
    Catch the breeze and the winter chills
    In colors on the snowy linen land
    Now I understand
    What you tried to say to me
    And how you suffered for your sanity
    And how you tried to set them free
    They would not listen, they did not know how
    Perhaps they'll listen now
    Starry, starry night
    Flaming flowers that brightly blaze
    Swirling clouds in violet haze
    Reflect in Vincent's eyes of china blue
    Colors changing hue
    Morning fields of amber grain
    Weathered faces lined in pain
    Are soothed beneath the artist's loving hand
    Now I understand
    What you tried to say to me
    And how you suffered for your…

    Jelena




















    OdgovoriIzbriši
  3. Nisam to znala prije, a dodje mi kao prirodna pojava, generacijska. Svakom ko je sedamdesete zivio i osjecao do kosti, zudio za novim, ljudima i prostorima, tezio slobodi i rastu, ali i harmoniji-mogao se ocarati ovom pjesmom i posebno melodijom. Kao kada se sunce podigne na horizontu i obasja polje ljubicastih i narandzastih irisa.
    p.s. Prekrasne su i zarazne kao svaka mladost, te vase zajednicke fotografije.
    Komemoracija dostojanstvena i sve sa mnogo ljubavi posveceno.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Luka me pitao za njene najdraze pjesme iz mladosti a Vincent joj je bio br.1 kao i svima nama... Lijepo si napisala i hvala ti za tekst pjesme!

      Izbriši
  4. "Čovek zagledan u svet ima pred sobom dve alternative: da oseti svoju ništavnost ili da se divi. Divljenje nas izjednačuje sa onim čemu se divimo."

    "Bar pola svetske poezije je napisano zato što neko nije imao hrabrosti da nekome izjavi ljubav."

    Branko Miljkovic

    OdgovoriIzbriši