Ja sile i ... da prostite! Odavno hoću da napišem nešto o novinarstvu i medijima pa sve odgađam jer se pravo nasekiram!
Već danima me jedan portal maltretira iskakanjem teksta kako slijedi: „Izgleda da upotrebljavate program za blokiranje oglasa. Sadržaj našeg portala za sve čitatelje je u potpunosti besplatan. Stoga, jedini izvor prihoda našeg portala su oglasi koji omogućava kontinuiran i neometan rad redakcije te osiguravaju nezavisno i nepristrasno novinarstvo.“ Sve mi je jasno ali da bez reklama nema nezavisnog i nepristranog novinarstva...? Inače će se morati prodati nekoj političkoj opciji ili...
Ne kontam!
Ja sam taj kruh godinama jela u „Oslobođenju“ (fotosi su iz mog press kipinga – moji prvi tekstovi) i dobro se i rado sjećam kako se postaje novinar. Da, postaje! Prvo volontiraš u „Sarajevskoj“ (popularno rečeno pišeš o pijaci i crtice tamo-amo po gradu), onda dobiješ „resor“, pa kad se oslobodi radno mjesto (neko pređe u drugu rubriku) prime te za pripravnika, pa polako... Dalje je sve na tebi – hoćeš li napredovati horizontalno (dopisništvo iz inostranstva i komemtatorski posao tada su bili vrh) ili stremiš ka vertikali – uredničkom mjestu... Ili odustaneš! Nema ništa na brzaka! Dan po dan pečeš zanat. Svi mi dođemo „pismeni“ , sa završenim fakultetom, ali naša draga lektorica Maja Fulanović imala je posla oko svačijeg teksta. Urednici kako kod koga. Kad urednik Sarajevske hronike skonta da skoro nema intervencija na tvojim tekstovima svrstavaš se u red za čekanje na prelazak u drugu rubriku (unutrašnjas, spoljna, kultura, sport itd – prema afinitetima ili potrebama). Moram spomenuti mog prvog i nikad prevaziđenog urednika Senada Prašu (prvi brk novinarstva!) od kojeg sam sve naučila i koji se trudio oko nas i glancao nas do najmanje sitnice. Njemu nešto da promakne?
Lektori su radili i na elektronskim medijima, učio se lijep i ispravan govor, nije bilo frfljanja i „šprahfelera“...
Novinarstvo nije posao, to je poziv, to je ljubav! Predaš tekst i onda naveče s korza svratiš u staru štampariju u Pavla Goranina da vidiš kako ti je tekst „prelomljen“ i ne možeš dočekati da ga vidiš u novinama! Ako te zapao gornji desni ugao na stranici, pa si još potpisan prezimenom (ili čak imenom i prezimenom) – niko ko ti! Kad to postane uobičajeno – postao si novinar!
Moj prvi susret s drugačijim novinarstvom bio je kad je novinarka tražila razgovor samnom, ali da ja njoj dođem na noge i to ne iza 13.30 – mora po dijete u vrtić!
Onda je jednom uredniku promakao potpuno izmišljen i montiran tekst sa (nepostojećim) izjavama i tajno snimljenim fotografijama (i osnovnoj školi!) iako nije bilo nikakve potrebe za tim osim čiste ljenosti novinara i neprofesionalnosti također! I/ili mu se nije išlo na Dobrinju i/ili nije htio saslušati „drugu stranu“! Nekad naprosto nezamislivo!
Pa urednica na jednoj komercijalnoj televiziji kaže „sjedem ja“...
Pa jedna novinarka iz gradske televizije nazva mrtva 'ladna most kod Akademije – PESTINA LENTE! Ima ona diplomu žurnalistike ali nije učila latinski! Da je pisani tekst mogla je biti štamparska greška ali na TV pa još „uživo“...
Otvara se nova trgovina, sve navedeno osim GDJE? Gdje su one osnove KO, GDJE, KADA, KAKO I ZAŠTO?
Ili, tekst pun slika neke ljepotice ali se tek na polovini (slučajno) spominje ime – eto, svi pratimo turbo-folk estradu i MORAMo znati ko je ona?
Vade se izjave iz konteksta ...
O društveno-političkoj nepismenosti da ne govorim! Neki zastupnik da svoje mišljenje na pauzi zasjedanja a „novinar“ to objavi kao usvojen zakon! Novinar-početnik može pogriješiti ali gdje je UREDNIK?
Portali su priča za sebe! More bit da je bilo a more bit i da – nije...
Itd, itd...
Znala sam da ću se nasekirati dok ovo budem pisala!
