Dobijem ja neki dan poruku od mog dragog druga Ognjena, pita
kako sam i što ne pišem?
A o čemu da pišem? O koroni vala neću, dodijala i Bogu i
ljudima! A opet – o čemu ću drugom ovako zatvorena u kuću?
O strahu za zdravlje jer mi je vrijeme za kontrole i neke
intervencije a moji su mi doktori nedostupni?
O osamnaestom rođendanu mog dragog bratića Maka koji živi u
Sloveniji i trebao je doći za prvomajske praznike u Sarajevo da proslavimo, da
popijemo prvu „punoljetnu“ pivu, po
mogućnosti u bašti „Linee“?
O Uskrsu koji sam provela sama i ofarbala simbolično samo
jedno jaje?
O neodlasku u Beograd za Vaskrs kod Cace i u Temerin kod
Brankice?
O dvije duge sedmice bez „Kvizorame“?
O nedolasku Goge iz Londona i Jelene iz Osla?
O friziranju, pedikiranju i manikiranju po sistemu „uradi
sam“?
O pustom balkonu gdje je cvijeće već trebalo biti posađeno?
O izostanku omiljenih TV emisija?
O Šemsinim peripetijama da uradi neophodan radiološki nalaz
prokrvljenosti srca?
O tome da nisam svoju djecu zagrlila i poljubila od 8.marta? Dva metra i
to...
O tome da se mnogi moji vršnjaci „šveraju“ napolje?
O tome da će mi dozvoliti izlaženje tri puta sedmično od 9
do 13 a to nije četvrkom kad penzići imaju popust 10 posto u Merkatoru? A idu i
visoke temperature, ko je od 65+ lud da bude van kuće po zvizdanu? (Teky, znaš
ono naše „žvalja, šešir, flašica“?)
O svijetlom trenutku kad mi je Emir, divni mladi gazda optike „Crystal“ donio na vrata davno naručene (i
zaboravljene) naočale?
Kako da pišem o svemu tome a da ne spomenem znate već koju
riječ?
Eto, Ognjene moj dragi, zato ne pišem...
