Ne, ne, nije mi rođendan! Hvala svima na komplimentu koji su
to pomislili!
Pedeseti je post po redu (na danasnji dan prije tačno dvije
godine sam pokrenula blog), pedesetak ljudi je pročitalo prethodni post...
Dugo sam razmišljala o čemu ću pisati. Nekako se samo nametnula
tema o mojoj generaciji koja iduće godine obilježava 50 godina mature...
Pisala sam o nama više puta u raznim prilikama ali nikad
dosta!
To je „sretna
generacija“, „generacija napretka“...
Prijateljstva nastala u klupama Druge gimnazije traju i
danas. Što se mene tiče, Šemsa, Tenaida,
Marka i Jaja, Dida, Meco, Višnja su u Sarajevu a
ima nas svuda pa zahvaljujući savremenim
načinima komunikacije ostajem „na vezi“ bez obzira na kilometre. Sa Zlatom i Jelenom u Norveškoj, Brankicom u Temerinu,
Zdravkom u Kanadi, Jocom u Beogradu, Gogom, Rankom, Sladjom, Sejom, Darijom u
Londonu (eh, i ovdje fali moja Mia...), Dianom u Australiji, Srdjanom u
Dibrovniku...
Nezaboravnu proslavu 40-te godišnjice pripremali smo godinu
dana pa je sad pravo vrijeme da mislimo i o 50-toj... Uspjeli smo okupiti preko
dvjesto matOranata (tako nas je Višnja nazvala i ime je ostalo u međusobnoj komunikacji) od četiri stotine
razvrstanih u 11 odjeljenja. Od tada su druženja pojačana, nekako smo spontano
i s ponosom izabrali da je naša Druga gimnazija i naša generacija jedan od glavnih temelja naših života...
Nad glavom nam visi
prokleta korona... Hoćemo li uspjeti?
Mi ne bi bili MI (tako se zvao naš školski list) da ne
pokušamo...
U međuvremenu, gledam naše stare slike i slike s proslave 40
godina i prisjetih se nekih detalja...
Mnogo je brakova naše generacije poteklo iz klupa Druge gimnazije i većina
traje i danas. Među njima su i moji najbliži prijatelji Goga i Ranko (London),
Marka i Jasna (Sarajevo)...
Nezaboravna ekskurzija... Dubrovnik, Split, čak i SSSR!
Šestoaprilski marš po brdima oko Sarajeva. Vrtoglave
štikle-platforme zamijenili bi smo na par dana gojzericama... Divna prilika da
se družimo s ostalim generacijama iz naše gimnazije.
Pa matutrsko veče u Domu JNA. Svirali su nam naši Indexi, naravno! Koje mondure, koje
frizure! Nakon oficijelnog dijela slijedio je „afterr party“ što bi rekli ovi
naši mladi – po raznim kafanama do sitnih sati! Da ste TAD vidjeli mondure i
frizure, ha, ha!
Godišnjice maturer obilježavali smo uglavnom svaki razred za
sebe, prvo svake godine, pa petu,
desetu, dvadesetu, a tridesetu i
nezaboravnu 40-tu obilježili smo onako đuture, cijela generacija!
I evo, na pragu je 50-ta...
Biće teško, kao i uvijek,
bez onih kojih više nema, najteže bez onih koji su s nama uživali u
proslavi 40-te godošnjice... Ja lično ne mogu zamisliti generaciju bez meni jako bliskih Srđana Dizdarevića , Ćere,
Svjetlane, Asifa i ... moje Mie... Nedostaješ mi, sele moja, sve više i više...
Ali možemo mi to! Moramo! Pa mi smo MatOranti!
