Da ti ja nešto kažem: 2021

Nadimci i kako ih steći

20:06
By Gorana Jovanović
10 Comments

Prošlo je tri godine od kada pišem ovaj blog i nije mi jasno kako se do sada nisam „uhvatila“ jednog od najljepših perioda u svom životu – izviđača! A tu dragu uniformu sam nosila od treće godine života sve do prve godine fakulteta! I nešto kratko povratničkog staža kad sam u svojoh školi (1996-te?) formirala odred „Prvi dobrinjski“ koji je i danas aktivan zahvaljujući prije svega dragoj Emiri Kršlak...

Tu sam stekla bezbrojne prijatelje, stalno u nekog bila zaljubljena, logorovala i zimovala po cijeloj Jugi... Nezaboravno!

Brankica, Caca, Dara, Diana, Emira, Goga, Joco, Sanela, Ljilja, Buba, Marka, Mikica, Mirko, Neven, Sanja, Snježa, Slađa, Tenaida, Zdravka, Meco, Marija (nadam se da nisam nikoga zaboravila). s njima sam i danas u vezi, a povremeno kontaktiram i sa Trokom, , Veskom i Minkicom, Darijom, Brankom Danon, Aljom... Moje drage sele vise nema kao ni Emice, Cobera, Cere, Zoke, Buce i mnogih drugih s kojima sam se kroz život družila...

Temerin, Beograd, London, Ljubljana, Rijeka, Kanada, Australija, Sarajevo... Izviđači i zajedničke uspomene na te dane su nezaobilazna tema razgovora i dopisivanja.

Odred nam se zvao „Slaviša Vajner Čiča“ i djelovao je uglavnom u istoimenoj školi na Marindvoru i u našoj Drugoj gimnaziji.

Logorovali smo, redom: Negdje na Drini, na rubu Perućice , 1956 (moje prvo logorovanje kao trogodišnje „Muhice“ – nisam htjela bit „pčelica“ kako se nazivaju najmlađe članice), Buljarice 1961, Zaton 1962, Slano (Grgurići) 1963, Kulen Vakuf 1964, Zvijezda 1965, Molunat i Fruška Gora (Iriški vijnac) 1966, Zabrđe kod Viteza 1967, Sutjeska (Tjentište) 1968, Boračko Jezero 1969, Bled 1970...

Zimovali smo na Crepoljskom, na Palama, na Vlašiću, na Zabrđu...

Između logorovanja i zimovanja na vodnim sastancima smo stjecali izviđačka znanja (Prva, druga i treća zvijezda) i vještine (vještarstva), takmičili se u orijentaciji (kartu čitaj a seljaka pitaj!) dizanju i rušenju šatora, vezivanju čvorova, signalizaciji pomoću zastavica...

Nezaboravni su i naši kulturno-zabavni programi, maskembali, logorske vatre. I predivne izviđačke pjesme!

Svaka od ovih „akcija“ ima svoju priču vrijednu pričanja a zajedničko im je druženje i stjecanje prijateljstava zauvijek...

Zato, jos jednom Z-D-R-A-V-O svim izviđačima i planinkama, bivšim, sadašnjim i budućim - ma gdje bili!

Šetam ja, šetaš ti

15:00
By Gorana Jovanović
4 Comments

Održana je i treća povorka ponosa čiji je slogan "Otpor sa margine" kojom LGBTIQ osobe ukazuju na svoj loš društveni status.

Održan je i Anti LGBTIQ protest pod sloganom "Protest ponosa i časti". Smatraju da se time ugrožavaju tradicionalne vrijednosti.

Baš dobar povod da se kaže koja na temu

STEREOTIPI, PREDRASUDE, NETOLERANCIJA, DISKRIMINACIJA

Koje krupne riječi!

Svakodnevno se susrećemo s njima, a znamo li upće šta znače? Kako ih tek objasniti djeci?

Mnogi ljudi misle da su te riječi sinonimi, da imaju isto značenje. E, nemaju! A da su usko povezane – jesu!

Je li vas vaše dijete ikada upitalo šta je to Rom? Zašto Ivan ne slavi Bajram? Zašto moj drug s posebnim potrebama (šta li je tek to?) ne može dobiti jedinicu a ja mogu? I mnoga, mnoga druga. Ako sami niste žrtva stereotipa i predrasuda, lako ćete svoje djetete odgojiti da bude tolerantno prema različitom i tu različitost ne diskriminira. Zato je bitno razlikovati pojmove!

Stereotipi

ili klišei, zasnivaju se na raširenom mišljenju o nekoj grupaciji ljudi. Najčešće se tu radi o pojednostavljivanju stvarnosti: Svi Afroamerikanci dobro igraju košarku, sve djevojčice su nježnije od dječaka, svi Romi su zapušteni, neobrazovani, prose, svi dječaci ne plaču...

Uz stereotipe se ne vežu jake emocije: više služe onako, za razmjenu mišljenja uz kafu. Jer nas baš , u stvari, o nije puno briga za to, zar ne? Ali, stereotipi mogu prerasti u

Predrasude

uz koje idu i jače emocije i time je i opasnost od njih veća. One predstavljaju sud o drugoj osobi ili grupi ljudi bez stvarnog poznavanja te osobe ili grupe. Predrasude dovode do otežane komunikacije pa i sukoba.

Prvi korak u borbi protiv predrasuda je da ih postanemo svjesni inače će nas, možda i nesvjesno, dovesti do

Netolerancije

što je, u stvari, odsustvo poštovanja prema vjerovanjima ili ubjeđenjima koja se razlikuju od naših vlastitih. Od toga je samo korak do odbacivanja, zastrašivanja, maltretiranja, zlostavljanja, fizičkih obračuna, ignorisanja, izrugivanja, svaljivanja krivice na druge, skrnavljenje svega što im je vrijedno...samo zato što su drugačiji . Jednostavno, smeta nam prisustvo drugačijih!A onda dolazi do

Diskriminacije

što već znači uskraćivanje ljudskih prava drugačijima od nas, samo zbog te različitosti. Diskriminacija je, u stvari, predrasuda u akciji!. Na žalost, svjedočimo tome svakodnevno, svuda u svijetu ...

Sada se upitaje koje su to grupe ljudi vama manje bliske (razumljive?) Jeste li to prenijeli i na svoju djecu? Ali, razmislite i o ovome: kako se osjećaju ljudi koji su, ni krivi ni dužni, isključeni, odbačeni, manje bitni? Jeste li ikada pomislili da stereotipi i predrasude, udruženi sa moći, izazivaju svjetske katastrofe? Jeste li vi nekada bili diskriminirani zbog spola, fizičkog izgleda, socijalnog ili obrazovnog statusa, porijekla? Može li se to sutra desiti i vašem djetetu?

Zato treba djecu, njih radi, od malena učiti, najbolje vlastitim primjerom, da se bore protiv stereotippredrasuda, za socijalnu pravdu. Jer, NE ČINITI NIŠTA ISTO JE KAO I ČINITI ZLO!

Kultno - nekultno

Parkuša

10:21
By Gorana Jovanović
0 Comments

MatOranti

Ukradenih 50

19:47
By Gorana Jovanović
12 Comments

Post posvećujem maturantima Druge sarajevske gimnazije, generacija 1967/71.

Ovog juna trebali smo se okupiti sa svih strana svijeta i proslaviti 50 godina mature ali – nedade nam se! Bilo bi bolno bez Mie, Svjetlane, Srđana D, Ćere, Cere... Ali - bilo bi!

Mi smo „zlatna“, sretna, generacija jer smo bili gimnazijalci u jedno lijepo vrijeme, vrijeme krupnih koraka naprijed i intenzivnog približavanja „svijetu“.

Djetinjstvo nam je bilo neopterećeno brigama jer smo gledali šta IMAMO a ne šta NEMAMO!

U osnovnoj školi sjedili smo u drvenim „skamijama“, pisali umačući u tintu pero s držalom (ali i napredovali do prvih hemijskih olovaka i nalivpera!), nosili školske torbe koje su jako ličile na taitne starinske „aktovke“ (ili su to i bile?), stajali „u ćošku“ ako smo bili nemirni na času...

Vani smo se igrali klikera, klisa, zemlje, trule kobile, između dvije vatre...

Dečki su curice gađali praćkama sa savijenim žičanim projektilima (uh, što je to boljelo!)

Do besvjesti smo okretali čigre/zvrkove, igrali joj-jo (eto odakle potiče naziv za vraćanje kilograma nakon dijete, ha, ha)

Nervirali odrasle zvukom klik-klak kuglica.

Pili riblje ulje (kašika dnevno - obavezno začepiti nos!)

Nosili plastične sandale, gumene „batine“ crne čizme i gojzerice.

Kod kuće smo igrali domina, mikado štapića, čovječe ne čjuti se, karata (crni petar, tač, magaraca).

Pred kraj osnovne škole već smo skoro svi imali glomazne crno-bijele televizore „lampaše“, s antenom na krovu koju su naši očevi poput pravih akrobata stalno morali micati tamo-amo da dobijemo sliku bez „snijega“.

Pojavili su se prvi sokovi u staklenim flašama, prvo kokta, pa cola, pa Mirinda.. (što ti je rana ekologija!)

Jedna od igračaka bio je i aparat s okruglim, „kupovnim“ dijapozitivima s raznim temama, s kojima smo upoznavali daleke zemlje.

Foto-aparati su bili „na film“ (crno- bijeli, naravno) a onda su se pojavili i jednokratno blicevi u vidu kocke koja se natakne na aparat.

Vrtili smo i kaleidoskope.

Mame su nam šile na „singericu“ na nožni pogon i mljele meso kod kuće, na „flajš-mašinu“ (da im mesari ne podvale!)

Vage su bile sa tasovima i utezima.

Obožavali smo tvrde bombone „505 sa crtom“, a još više crvene metalne kutije u kojima su se prodavale i od kojih smo pravili „kasice“.

Kraj osnovne i gimnaziju obilježio je rokenrol, prvo legendarni Radio Luxemburg, pa onda i vlastiti gramofoni, ploče, magnetofoni-trakaši - sve do radio-kasetofona i kaseta...

Dečki su od očeva krali „Brut“ pa bi zamirisalo cijelo Sarajevo!

Toliko smo „visili“ na telefonima da su roditelji nabavljali ključ za brojčanik!

Pisali smo dnevnike, pisma, razglednice.

Skupljali salvete i marke (poštanske, ha, ha!)

I DRUŽILI SE! O kako smo se i koliko družili...

Danas se služimo internetom, pametmim telefonima, hvatamo korak s vremenom bez ikakvih problema! Ali ne odustajemo od kafica „uživo“!

Pa zar nismo sretna generacija?

Sretna nam 50-ta godišnjica! Kakva je – da je!

Nekad bilo... a sad...

12:30
By Gorana Jovanović
8 Comments

Godina

Godina korone i straha

17:55
By Gorana Jovanović
2 Comments

Mislila sam da neću više o njoj ali godišnjica je njene vladavine našim životima, pa...

Prvo mi pada na pamet riječ strah. Ispočetka smo se bojali općenito te nepoznate pošasti koja nas je iznenada snašla. Manijakalno smo se pokušavali što više informisati šta je to? Odakle to? Šta nam je činiti? I pri tome bili zatrpani gomilom (nerijetko) kontradiktornih informacija, teorijama zavjere, epidemiološkim mjerama/naredbama... Strah je rastao...Čuvali smo se i čuvali su nas na razne načine, a pošast je uprkos tome uzimala živote... Uskrs sam provela sama, prvi put u žovoti...

Onda je došlo ljeto, proradile kafanske bašte i nekako je sve bilo lakše uz pivu na suncu... Odlazilo se i na more, dolazili su nam naši iz tuđine.. Svi smo znali šta je PCR test...

S prvim jesenjim danima strah se vratio na velika vrata. Plaćali smo danak opuštenom ljetu i sve se opet zakuhalo... A mi se nekako navikli... Božić, Nova godina, rođendani, sve se to u mojoj porodici nekako proslavilo „uz poštivanje svih epidemioloških mjera“. Dala sam joj Uskrs, e vala ostalo ne dam!

U međuvremenu su pravi naučnici vrijedno radili i pojavile su se vakcine, a s njima su se ponovo zahuktale teorije zavjere. Mediji su nas zatrpavali antivakserskim glupostima tipa čipiranje, G5 mreža i slično... Vezala se afera na aferu... Naša posla!

Strah je opet počeo rasti...

Od tog straha jedva smo primijetili da se cijeli svijet vakciniše a nas ni na mapi! Svejedno smo se upuštali u rasprave koja vakcina valja a koja ne, koju bi smo primili a koju ne i da li uopšte? Na osnovu čega?

A ljudi su umirali...

Mjere su se pojačavale, pa ublažavale, pa opet pojačavale...

Poštovali smo ih ili nismo.

Vjerovali smo ili nismo.

Sve manje nas je nasmijavao e-humor na našim telefonima koji nam je puno značio u početku. Smijehom protiv straha...

A judi su umirali...

Konačno je i kod nas počelo vakcinisanje, a s tim i novi strahovi. Aplicirati ili čekati („dokvidim“ što bi rekla moja baba)?

„Ko zna kakvo su nam smeće uvalile bogate zemlje?“ „Bezbeli onu Azru iz Zen'ce“ a od nje se umire!“

„Dok ja dođem na red nestaće“! I tako dalje i tako bliže.

Mediji i dalje bruje. Nadglasavaju se naučnici i „naučnici“ s teoretičarima zavjere.

Oni malobrojni vakcinisani svakodnevno moraju odgovarati familiji i prijateljima na pitanja: „Koju su ti dali?“ „Imaš li ni nuspojava?“ „Dobiju li se kakve ćage?“ „Kad ćeš primiti drugu?“ „Šta ćeš ako ne bude te druge, ako nestane“?

Strah raste. Ali se pojavljuje i neka nada.

A ljudi umiru...

Sad već svako poznaje nekoga ko je obilio... I ko je umro... Najmanje pričamo o onima koji su se oporavili. A za njih je glavno pitanje: „Imaš li posljedica?“

Kad smo kod posljedica – govoriću samo o mojoj struci - on line nastava je dokusurila i onako urušeno školstvo, a imamo već i drugu generaciju korona-prvačića...

I tako prođe godina. Ukradena godina...

Insan se na sve navikne osim na strah!

Nadzor ili špijunaža

Špijunirati ili ne?

18:56
By Gorana Jovanović
5 Comments

Nikad nije lako biti roditelj ali u današnje vrijeme je to baš teško. Stalno se preispitujete radite li nešto dobro ili ne, kako uskladiti odgoj s vremenom u kome živimo, itd.itd...

Jeste li se nekad upitali i dokle ide pravo vašeg djeteta na privatnost i intimu? Treba li svoju djecu „špijunirati“ da bi smo ih zaštitili? Pa, moramo znati sve o svom djetetu kako bi smo to postigli, reći ćete! To je tačno ali postoji razlika između „nadzora“ i „špijuniranja“!

Prije svega, pitajte dijete šta za njega znače pojmovi intima i privatnost . Tražite da navede primjere! Recite svoje mišljenje. Uporedite.

Pitajte ih zatim da li su oni nekada ugrozili tuđe pravo na intimu i privatnost, posebno braća/sestre jedni drugima? Vidjećete koliko će se iskreno iznenaditi kad shvate da jesu! Oni jednostavno o tome ne razmišljaju.

Pa kako onda bez špijuniranja saznati šta vas interesuje?

Evo male pomoći: kada pretresate djetetove džepove, ruksak, sobu, kada prisluškujete njegove telefonske razgovore, čitate poruke, u djetetovom odsustvu – špijunirate!. Namjerava vam je čestita – zaštita od „nedajbože“ ali je to svejedno - špijuniranje.

Sve to isto ili slično možete uraditi i u djetetovom prisustvu, čak s njegovom dozvolom. Kako?

„Treba da ti operem jaknu/farmerke, hoćeš li molim te isprazniti džepove?“ Pri tome „se pravite ludi“ i gledate taj proces. Većina djece ništa ne krije i neće ni registrirati da ste prisutni i posmatrate. Oni će vaš zahtjev shvatiti doslovno kako ste rekli – roba treba na pranje i džepove treba isprazniti! Dijete koje nešto krije pokušaće se skloniti od vašeg pogleda. Samim tim saznaćete da nešto krije a šta – ne morate saznati istog trenutka. Ipak što prije načnite tu temu i to ovako :“Znaš, kada si pokušao sakriti sadržaj svojih džepova predamnom jako si me povrijedio. Mora da smo negdje pogriješili u tvom odgoju kada imaš potrebu da nešto kriješ od nas. Molim te, reci mi to, spremni smo ispraviti grešku“ Iznenadiće vas reakcija.

Ili recite: „Vama stvarno nije lako. Ruksaci su vam toliko teški da se često pitam moraš li ti to sve nositi. Hoćeš li mi molim te pokazati šta to sve imaš unutra?“ Većina djece ne krije ništa – prihvatiće razgovor kako je njima „teško“ i spremno istresti sadržaj ruksaka pred vas, govoreći pri tome šta ono smatra da mu stvarno ne treba ali, eto, mora to nositi. Oni koji nešto kriju pokušaće odgoditi taj čin za neki drugi put, ali vi ćete blago insistirati da to bude baš tog trenutka jer, eto, baš sad imate vremena i volje da mu pokušate pomoći.

Primjer treći: „ Bojim se da ovo vaše elektronsko komuniciranje uništava naš lijepi jezik. Evo i mi stariji popuštamo pred novim vremenom iako nam se to ne sviđa. Hajde da uporedimo tvoje i moje poruke? U čijim porukama ima manje grešaka? Vjerovatno u mojim jer ni ja ni moje prijateljice ne koristimo baš uvijek naočale iako nam trebaju!“ Djeca koja ništa ne kriju jedva će dočekati da vam dokažu koliko su superiorni na elektronskom polju i spremno će otvoriti svoje spremnike poruka i još će vam dati par korisnih savjeta. Oni koji nešto kriju naći će stotinu razloga da to ne učine. Insistirajte bez galame uz riječi da vas, kao, ne interesuje sadržaj poruka nego forma.

Kad je internet u pitanju zamolite dijete da vas nešto nauči – to je njihov „teren“ i rado će vam pomoći. Kroz razgovor koje sve stranice postoje usput možete ubaciti i priču kako ima i opasnih i neprimjerenih sadržaja ali i programa za njihovu blokadu a da se nadate da ih vi nećete morati instalirati.

Primjera je bezbroj ali svi se odnose na „gašenje požara“. Mnogo je bolje od početka graditi međusobno povjerenje i postepeno, od najranijih dana ugraditi u dijete potrebu da s vama razgovara o svemu jer ste mu vi prvi među prijateljima. Za to je potrebno fizički što više provoditi vremena s djetetom od najranijih dana i razgovarati, razgovarati, razgovarati. Još ako ponekad upitate dijete za njegovo mišljenje ili savjet o nečemu („Šta misliš, gdje bi smo ove godine mogli ljetovati?“ Šta misliš, koja mi boja ljepše stoji?“ „Šta misliš, ko će ove godine pobijediti u Ligi prvaka?“) djetetovo povjerenje u vas će prirodnim putem rasti i nećete ni imati potrebu da razmišljate špijunirati ili ne?

Da, dijete ima pravo na privatnost i intimu, ali ako na vrijeme i neprimjetno postavite granice to ga neće ugroziti a samim tim ni vi nećete toliko strepiti za sadržaj tog prava.

tradicije i rituali

Tradicije i rituali

13:53
By Gorana Jovanović
6 Comments

Svako od nas ima neke svoje tradicije i rituale, bilo lične, bilo vezane za prijatelje, familiju... S njima se osjećamo sigurno, „zašuškano“ i zato ih se držimo. Grubo prekidanje (kao što nam je učinila ova čijeimenećemospominjati ili neki drugi tužan razlog) može biti bolno, pa i opasno po mentalno zdravlje. Ali neću o tome.

Radije se prisjetimo svojih lijepih važećih rituala (jer bi se moglo puno pisati i o onim nekadašnjim kojih na žalost više nema), možda imamo neke slične ili zajedničke?

Od kad sam u penziji jako mi je važan moj jutarnji ritual – duga, duga kafa i križaljke. I dok sam radila ustajala sam puno ranije zbog toga, ali sad je tek pravi merak! Ni svekrve ni inspekcije! Kafenišem li kafenišem! I nekako tu prvu jutarnju kafu volim piti sama! Volim da odšutim! Bez ikakvih zvukova! Ništa radio, ništa TV, ništa telefon... Mir i tišina! Tu mi ona čijeimenećemospominjati ne može baš ništa!

I od dana kada „legne“ penzija ja sam napravila mali ritual: pješke do Importane, banka, CM, pa natrag preko Vilsa i most Ars evi u Kovačiće, do apoteke, knjižare, mog omiljenog granapa i do „Bella“ po gulaš za van!

Dragi su mi i rituali vezani za prijatelje. Jedan od njih je „riblji“ ručak s mojom Kaćom i kad se uz čašu vina ono baš lijepo i dugo ispričamo... Zadnju godinu nešto rjeđe i uz obavezne epidemiološke mjere, znate zašto.

U mojoj najdražoj ljetnoj bašti „Linea“ (nikad se na prvu ne mogu sjetiti punog imena!) na Obali Maka Dizdara, ritualno se sastajem sa mojim dragim prijateljicama Šemsom, Lejlom i Tenaidom, s mojom djecom, s članovima slovenačkog ogranka porodice i prijateljima koji dođu iz inostranstva. Nigdje bolje ne prija veliko točeno karlovačko kao kod Slavice i Mire! Iako je i unutrašnjost objekta jedna predivna priča, zbog one čijeimenećemospominjati nisam zavirila punu godinu i ko zna kad ću! Jako mi nedostaje!

Moja djeca i ja imamo svoje rituale za Uskrs, Božić i Svetog Nikolu (za 8.mart obavezno dobijem gerber!) a za rođendane je nezaobilazan ručak u „Tavoli“ . Ja čak uvijek naručim isto jelo! Onačijeimenećemospominjati nije nam uspjela to pokvariti!

Kad je ručak kod mene – uvijek je isti – i to nam je svojevrstan ritual. E, tu se ona već uplela i puno je rjeđe nego inače...

Već sam, čini mi se, u nekom postu spomenula jedan neobičan ritual: na stranu ostavljam svaku metalnu „dvicu“ sinu za parking (tradiciju je započela baka a ja nastavila) i „peticu“ sebi. Sin čim dođe zaviri u čontru i pokupi svoje dvice, a kad se meni skupi stoja petica – ukrupnim i zaštekam! Dobro dođe!

Bratovom sinu Maku, iako ima već 19 godina, uvijek kad dođe kupim „Zagora“. Pepsi i sladoled. To je duga, duga tradicija, a nedavno smo konačno doskočili onojčijeimenećemospominjati – Mak je došao u Sarajevo! PCR tamo, PCR vamo i uspio je! I moja trafikantica je skoro zasuzila kad sam zatražila Zagora!

Tradicionalno, od mog brata i njegovih dobijem zidni kalendar, s dosta prostora oko datuma da mogu upisivati koješta (eto dragi moji kako ja „pamtim“ rođendane i ostalo, ha, ha) i Mak mi ga je uspio nabaviti čim su se u Ljubljani otvorile radnje! Utata ti čijeimenećemospominjati! Ali pobijedila si ipak u jednom: nisam uspjela Maka odvesto u Lineu na prvu „punoljetnu“ pivu s tetkom!

Mogla bih ja ovako do sutra, rituala i tradicija se skupi kad imaš, popularno rečeno . 65+! Ali još nije kasno ni za nove!

Dan državnosti

1.mart

13:02
By Gorana Jovanović
6 Comments

Stare ljubavi

Sretno vam Valentinovo!

15:15
By Gorana Jovanović
9 Comments

Sjetite li se kad svojih bivših ljubavi? Meni uoči Valentinova pade na pamet jedna moja baš velika! DUBROVNIK!

Početkom osamdesetih napisala sam ovaj tekst:

„ Kažu da sam snob jer ga volim. Kažu da je glupo toliko vremen aprovoditi s njim. Kažu da je ta ljubav preskupa. Ne slušam ih. S njim je uvijek novo i neponovljivo. S njim je uvijek divno. Protiv te ljubavi ne mogu i ne želim ništa. Volim da ga volim. Znam da nije samo moj ali nema sumnje da moj ipak jeste. Osjećam da i on voli mene. Dobro nam je zajedno. Uvijek nam je dobro. I lijepo. Jer on je lijep. To što odavno nije mlad čini ga još ljepšim. Da. Ima ime. Ime bez prezimena. Zove se - Dubrovnik.

Bila je to ljubav na prvi pogled. Pretvorila se u strast. U istraživanje. On to nudi na svakom koraku, neštedimice. Ali ne samo meni. I zato sam ljubomorna. Ljeti se zbog toga ponekad i posvađamo. Demonstrativno provodim čitav dan na Lokrumu. Gledam ga iz daljine. Durim se. Zašto mora sa svima biti tako ljubak i podatan?.Uveče opraštam. Nikad nisam mogla odoljeti njegovim svjetlima što se odražavaju višestruko na uglačanim pločama Straduna. On to zna. I čini mi se da to koristi. Ne mogu da se otmem utisku da mi se pobjedonosno smješka kad me brodić „Skala“ ipak uveče donese natrag u Luku.

Razuzdan i samodopadan ljeti, svjestan svoje privlačnosti i gomile obožavatelja. Ali moja postojana ljubav dovodi me u njegov zagrljaj i zimi, kada je bura nesnosna i ploče Place klizave od nagovještaja mraza. Tada mi se iskreno obraduje. Tada imamo više vremena jedno za drugo. Tada su njegove zidine tople samo za mene, često jedinog šetača. Tada razgovaramo. Priča mi o slavnoj prošlosti. Pomalo se i hvali. Znam da se divi mojoj nepokolebljivosti i upornosti. Imponuje mu to. Često me nagradi ponekim zaista toplim danom. Pokloni mi sunce i trenutke sunčanja na onoj zelenoj klupici na Svetom Jakovu što gleda na Lokrum. Da, dosta se dobro slažemo.

Dugo mi nije vjerovao. Mislio je da ću ga iskoristiti kao toliki drugi. Testirao me. Susretao me je sa oholim i kvarnim ljudima. Nudio mi nikakve sendviče po skupe pare. Japanske lignje iz leda. Neopisivu gužvu. Ni jedne prazne stolice u hladu za moje umorne noge! Bahati konobari u „Gradskoj“ Ne nalazim karte za željene predstave na Igrama. Sve sam izdržala. Čekala sam jesen i onda satima šetala sama njegovim mokrim i tmurnim ulicama. Penjala se na zidine prkoseći kiši i vjetru – samo da vidim krovove! Dodirivala vlažne zidine. Gubila dah penjući se bezbrojnim skalama na vrh Zamanjine. Puštala da me okupaju visoki valovi na Porporeli. Svemu sam se smijala i voljela ga. Povjerovao mi je. Prihvatio me, zavolio. Sada se za mene u svako godišnje doba našao poneki zrak sunca. Kad ja idem u šetnju prestane bura. U svakoj betuli nađe se jedna stolica samo za mene. Lignje su svježe.Konobari me odmah primijete i posluže sa smiješkom. „Skala“ kreće baš kad se ja ukrcam. Na Igrama gledam svaku predstavu koju poželim. Slušam Ibricu na skalonama, klapu Maestral na terasi Argentine, družim se sa Bucom i Srđanom...Raduje mi se baš kao i ja njemu. Vidim to po Orlandovom smiješku...“

Kao što obično biva s velikim ljubavima – i ova je pukla! Odjednom je sve bilo too much: nepodnošljive cijene, nepodnošljive kruzerske gužve, ljudi kojima tamo nije mjesto, koji su zalutali u tu ljepotu bez da je imalo cijene...

Ja i dalje sanjam o njemu, najviše o Lokrumu i Džanijevoj kafani gdje ću se uvijek osjećati kao nekad... Ako ikad ...

Bitlsi

The Beatles

14:13
By Gorana Jovanović
6 Comments

Za Božić sam od djece dobila predivan poklon – knjigu Huntera Daviesa „The Beatles“ – njihovu jedinu autoriziranu biografijau. Nije mi jasno kako mi do sada nije došla u ruke jer je prvo izdanje objavljeno 1968, a ovo drugo, dopunjeno sa 89 novih strana – 2009-te! Al' bolje ikad nego nikad!

Izvrsno napisanih 605 stranica guštala sam polako, da mi što duže potraje, jer svaka me stranica „bacala“ u predivne dane mladosti...

Družio se čovjek s njima intenzivno kroz 1967 i 1968 godinu, u vrijeme kada su bili na vrhu definirajući našu generaciju i mijenjajući svijet muzike za uvijek. Blago Hunteru! Ne samo da se družio s članovima benda nego je opširno razgovarao i s njihovim porodicama, prijateljima, saradnicima... Ostao je blizak s njima sve ove godine tako da je mogao dopuniti prvo izdanje knjige s mnogo lijepih ( i manje lijepih) detalja tokom punih 40 godina!

Od njihove prve objavljene singlice „Love Me Do“ u oktobru 1962. do „Let It Be“ u maju 1970. Prošlo je samo osam godina, a u tih osam godina stao je jedan čitav život – naš život...

Prvo smo ih slušali na Radio Luxemburgu, onda na prvim pločama koje je moja Mia dobijala iz Amerike (moj gramofon „Iskra“ bio je jedan od rijetkih u raji zahvaljujući mom ujaku koji je bio strastveni diskofil), a poslije su došli kabasti magnetofoni „trakaši“ na koje su naši roditelji, braća i sestre, snimali emisije s radija dok smo mi u školi... S kaseta smo ih slušali kao već odrasli ljudi a danas svako od nas ima bar jedan njihov CD...

Nikad neću zaboraviti prvi globalni satelitski TV prijenos 5.juna 1967. kada su Beatlesi uživo pjevali „All you need is love“. Nismo tad svi imali televizore ali smo svi to nekako uspjeli gledati. Nismo mogli vjerovati da ONI tamo negdje SADA pjevaju a mi ih SADA ovdje slušamo! Čudo nad čudima za nas koji ćemo se tog septembra tek upisati u gimnaziju!

Urbana je legenda da se raja dijelila prema tome sluša li Beatlese ili Stonse. To nije baš u potpunosti tačno. Slušali smo, pored naših Indexa, naravno, i jedne i druge ali Beatlesi su bili ipak nešto posebno: naši dečki su imali frizure kao oni, oblačili se kao oni... Naši roditelji su ih zvali „čupavci“ a oni su imali uredne ali prepoznatljive frizure i u početku su čak nosili odijela! A da su se u početku derali – jesu, ha, ha! She loves you je, je, je...

Oni Beatlesi kakve smo mi voljeli „maturirali“ su s nama – razišli su se u to vrijeme. Ali u svima nama žive i dalje, pratili smo pojedinačne karijere, razvode/nove brakove, zdušno mrzili Yoko Ono smatrajući je glavnim razlogom razilaska naših idola...a onda je nekako tačku na i stavila nasilna, užasavajuća smrt Johna Lennona 8.decembra 1980-te...

Ko je od nas bio u Londonu a da nije posjetio suvenirnicu s memorabilijama Beatlesa ili se slikao na čuvenoj zebri u Abbey Roadu, kao što su se oni nekad davno slikali? Ko od nas nema nikakvu materijalnu uspomenu na njih? Kakav bilo nosač zvuka?

Ili sam ja ipak najveća obožavateljica – ikad!

zima

Zime našeg djetinjstva

15:32
By Gorana Jovanović
10 Comments

Jutros je bilo -6! Wow! Minusi!

Gledam kroz prozor i mislim se - ala smo se razmazili! Nekad je -20 bilo normalno za januar!

U parku ispred zgrade cjelac – nigdje dječijih stopa, nigdje Snješka Bijelića, nigdje "anđela¨! Šta je ovoj današnjoj djeci? Ili njihovim roditeljima? Ako se ide na snijeg to mora biti Bjelašnica, Jahorina, Igman i to u „fancy“ opremi...

E, lijepo moje djetinjstvo na Grbavici! Bilo je to krajem 50-tih i početkom 60-tih, prigradsko naselje s tek nekoliko zgrada, skoro bez saobraćaja. Zagrebačka nije bila ni asfaltirana! Između zgrada privatne kuće, bašta bega Bublina, Šumarski fakultet i naša osnovna škola „Bane Šurbat“! Raj za djecu!

Godišnja doba su bila po PS-u – proljeće je bilo proljeće, ljeto – ljeto, jesen – jesen a zima – zima!

Sad ne mogu da vjerujem koliko smo mi djeca uživali u zimskim radostima! Svi smo imali sanke a ko nije – poslužila je i tepsija! Pa niz Trnovsku! Čampraaas, vikali smo a niko nije znao šta to u stvari znači! Znali smo povezati sanke i to se zvalo điđi-miđi (?!) Naravno, pravili smo Snješka puštajući mašti na volju, „ratovali“ između zgrada grudvama... Ispred svakog ulaza pravili smo „klize“, par metara dugačke i uske ledene staze niz koje smo jurili vičući „čuuuuvaaaj“! Uveče smo ih zalijevali vodom da se ne otope, a nekad smo ih zlobno znali prekriti tankim slojem snijega i smijati se iza ćoška nekome ko se „izvrne“ potpuno nesvejsni koliko je to opasno! Pravili smo sami nekakve skije i klizaljke od razvaljenih buradi...

A oprema? Sve do kraja 60-tih nije bilo „šuškavih“ jakni - dva rukom pletena džempera i to je to! Hlače su se zvale „španerice“ (možda su bile moderne u Španskom građanskom rati, ha, ha?), šivene od nekog grubog materijala, obično teget ili crne, sa gumom za gaće oko tabana da se ne izvlače iz „bakandži“, „gojzerica“... Vunene čarape od domaće vune savijale su se preko te obuće... Vunene kape i rukavice „na jedan prst“ što su nam plele mame i bake, šareni šalovi... I niko ko mi!

Satima smo uživali na snijegu, kući dolazili samo da jedemo i to smo odgađali do sumraka jer nismo imali šta presvući da opet izađemo. Sve je na nama bilo potpuno zaleđeno i mokro i nismo se mogli tako ukočeni sami skidati nego su to mame radile usput nas ružeći , svjesne da će se sutra sve ponoviti... I tako čitav zimski raspust koji je trajao skoro dva mjeseca!

Pred kraj osnovne škole postajemo izviđači i u naše živote ulazi radost zimovanja u planinarskim domovima, tople jakne, prave skije, prava zimska obuća „lasteks“ hlače.... I tako do mature... Ja sam već tada prestala voljeti zimu, muka mi je bilo kad su nas na zimovanjima istjerivali „na zrak“... Tako i dan danas! Snijeg mi je lijep samo kroz prozor, na Božićnim čestitkama i u Božićnim filmovima. A i to dosadi...

Svejedno, uvijek se po ovakvom vremenu sjetim našeg lijepog i sretnog djetinjstva i to mi pomaže da „prespavam zimski san“.

Božić

17:56
By Gorana Jovanović
9 Comments

Što više starim sve više držim do tradicije i običaja. Valjda je to i normalno. Dok si mlad idu ti na živce starci koji se ko pijan plota pridržavaju uvriježenih rituala a ti ne kontaš, pa ne kontaš!

Naravno, najčešće je riječ o blagdanima i načinu njihovog svetkovanja. A Božoć je za mene blagdan svih blagdana – osim rođendana mog sina, naravno. I tako je Božić preuzeo ovaj post iako sam htjela pisati o raznim tradicijama i običajima. Drugi put!

Dakle.

Cijeli decembar je u znaku blagdana.

Sve počinje sa dječijim praznikom Sveti Nikola čije su obilježje ukrasne čarape pune poklona. Djeca dođu kod mene naručak i uživamo u razmotavanju poklona.

Tu je i advent kada postavljamo adventne vijence i palimo svijeće jednu po jednu svake nedjelje do Božića..

Dok sam bila sasvim mala i živjela u predgrađu (Malta) u porodičnoj kući s roditeljima, bakom i dedom, tetkom i ujakom koji su tada bili studenti, Božić je imao poseban „šmek“. Kitila se prava jelka, sa pravim svijećama (tek sad vidim koliko je to bilo opasno), „svilenim“ bombonama umotanim u staniol, šišarkama obojenim srebrenom bojom za sulunare i tek pokojim „pravim“ ukrasom Moj tata je tada radio na radiju i donosio neke trakice od staniola, Bog zna za šta su služile originalno, i one su jelki davale zavtšni „tač“.

Baka je danima pekla tone tradicionalnih Božićnih kolača (i danas je Božić nezamisliv bez njenog žarboa) i ostavljala ih visoko na ormare, daleko od mojih prstića... A cijela kuća je mirisala na cimet i vaniliju...

Zvijezda slanog dijela trpeze je bilo prase pečeno u obližnjoj pekari (ah ta hrskava korica!)

Na ponoćku su išli svi osim mog tate komuniste i mene premalene za to. Na Božićno jutro ustajala sam prva i jurila pod jelku gdje je većina poklona, naravno, čekala mene! Sedam godina sam bila jedinica i žao mi je što moj brat ne pamti te Božiće... Posebno sam se radovala dolasku bakine sestre, voljene tete Anice kod koje smo u njenom malom potkrovlju na Marindvoru, preko puta hotela Zagreb, opet tradicionalno slavili Uskrse.

Onda su došle godine kada je Nova godina „ukrala“ Božić i on se slavio samo kod bake i dede i tete Anice a na ponoćku se išlo s rajom, „'nako“.

Kad nije više bilo ni bake, ni dede, ni tete Anice, ni mog tate, mama i ja smo vratile Božić u naš život na velika vrata, a rodjendan mog Radoša (30.decembra) preuzeo je primat nad Novom godinom!

Osim „bakinih“ Božića najdraži su mi oni ratni na Dobrinji. Zahvaljujući našim Franjevcima koji su držali malu crkvu u bivšoj prodavnici obuće „Jugoplastika“ i uprkos granatama i snajperima, ti Božići su sjajili posebnim sjajem. Provodili smo sve običaje i rituale i dijelili radost s našim prijateljima i komšijama drugih vjera, što su Franjevci uvijek zagovarali i zagovaraju... Nekako se našlo i ića i pića , kolači od nezamislivih sastojaka i rakija od riže... Za jelke smo opet sami pravili ukrase, zamotavali lego-kocke u šarene papire, izrezivali od ono malo nenaloženog papira krugove, pahuljice i male jelke... I baš uživali!

A onda više nije bilo ni mame...

Sada sam ja „glava“ porodice i na meni je da održavam tradiciju i običaje. To se sada najviše odnosi na blagdansku trpezu: obavezno pravim žarbo bake Janje, vanilice moje tetkr Ljerke, pečenje ala moja mama, ali sam i sama započela tradiciju kokom na pivskoj boci, američkim likerom od jaja i – kaže moj Radoš – najboljom ruskom salatom!

Od kad sam u penziji – cijeli decembar uživam u pripremama: čišćenje kuće, kupovina, kolači, slano, sijanje pšenice, kićenje jelke i stana, a sve uz maraton Božićnih filmova i pjesama...Obožavam kič iz američkih filmova i to je postao moj stil.

Ranijih godina na Božić mi je dolazila šira i uža familija, ponekad moja Mia iz Londona, a drugi dan najdraže prijateljice. Zadnje dvije godine ta je tradicija poremećena, prošle godine sam ja bila u Londonu da s mojom Miom provedem njen (znali smo) zadnji Božić, da joj napravim njene najdraže kolače... To je bio najtužniji Božić u mom životu...

Ove godine smo moja djeca i ja bili sami, naravno, zbog proklete korone, ali smo svejedno uživali jer uspijevamo ostati negativni! Ma da mi je neko rekao da će ova riječ postati pozitivna!

Božić i Nova godina su prošli ali tradicionalno jelku i ukrase ostavljam sve do mog rodjendana (10.01).

Na kraju, sretan i negativan Božić želim svojim pravoslavnim prijateljima!

Pages

Da ti ja nešto kažem

Nadimci i kako ih steći

Z-D-R-A-V-O