Mislila sam da neću više o njoj ali godišnjica je njene vladavine našim životima, pa...
Prvo mi pada na pamet riječ strah. Ispočetka smo se bojali općenito te nepoznate pošasti koja nas je iznenada snašla. Manijakalno smo se pokušavali što više informisati šta je to? Odakle to? Šta nam je činiti? I pri tome bili zatrpani gomilom (nerijetko) kontradiktornih informacija, teorijama zavjere, epidemiološkim mjerama/naredbama... Strah je rastao...Čuvali smo se i čuvali su nas na razne načine, a pošast je uprkos tome uzimala živote... Uskrs sam provela sama, prvi put u žovoti...
Onda je došlo ljeto, proradile kafanske bašte i nekako je sve bilo lakše uz pivu na suncu... Odlazilo se i na more, dolazili su nam naši iz tuđine.. Svi smo znali šta je PCR test...
S prvim jesenjim danima strah se vratio na velika vrata. Plaćali smo danak opuštenom ljetu i sve se opet zakuhalo... A mi se nekako navikli... Božić, Nova godina, rođendani, sve se to u mojoj porodici nekako proslavilo „uz poštivanje svih epidemioloških mjera“. Dala sam joj Uskrs, e vala ostalo ne dam!
U međuvremenu su pravi naučnici vrijedno radili i pojavile su se vakcine, a s njima su se ponovo zahuktale teorije zavjere. Mediji su nas zatrpavali antivakserskim glupostima tipa čipiranje, G5 mreža i slično... Vezala se afera na aferu... Naša posla!
Strah je opet počeo rasti...
Od tog straha jedva smo primijetili da se cijeli svijet vakciniše a nas ni na mapi! Svejedno smo se upuštali u rasprave koja vakcina valja a koja ne, koju bi smo primili a koju ne i da li uopšte? Na osnovu čega?
A ljudi su umirali...
Mjere su se pojačavale, pa ublažavale, pa opet pojačavale...
Poštovali smo ih ili nismo.
Vjerovali smo ili nismo.
Sve manje nas je nasmijavao e-humor na našim telefonima koji nam je puno značio u početku. Smijehom protiv straha...
A judi su umirali...
Konačno je i kod nas počelo vakcinisanje, a s tim i novi strahovi. Aplicirati ili čekati („dokvidim“ što bi rekla moja baba)?
„Ko zna kakvo su nam smeće uvalile bogate zemlje?“ „Bezbeli onu Azru iz Zen'ce“ a od nje se umire!“
„Dok ja dođem na red nestaće“! I tako dalje i tako bliže.
Mediji i dalje bruje. Nadglasavaju se naučnici i „naučnici“ s teoretičarima zavjere.
Oni malobrojni vakcinisani svakodnevno moraju odgovarati familiji i prijateljima na pitanja: „Koju su ti dali?“ „Imaš li ni nuspojava?“ „Dobiju li se kakve ćage?“ „Kad ćeš primiti drugu?“ „Šta ćeš ako ne bude te druge, ako nestane“?
Strah raste. Ali se pojavljuje i neka nada.
A ljudi umiru...
Sad već svako poznaje nekoga ko je obilio... I ko je umro... Najmanje pričamo o onima koji su se oporavili. A za njih je glavno pitanje: „Imaš li posljedica?“
Kad smo kod posljedica – govoriću samo o mojoj struci - on line nastava je dokusurila i onako urušeno školstvo, a imamo već i drugu generaciju korona-prvačića...
I tako prođe godina. Ukradena godina...
Insan se na sve navikne osim na strah!
