Post posvećujem maturantima Druge sarajevske gimnazije, generacija 1967/71.

Ovog juna  trebali smo se okupiti sa svih strana svijeta i proslaviti  50 godina mature ali – nedade nam se!  Bilo bi bolno bez  Mie, Svjetlane, Srđana D, Ćere, Cere... Ali  - bilo bi!

Mi smo „zlatna“, sretna,  generacija jer smo bili gimnazijalci u jedno  lijepo vrijeme, vrijeme krupnih koraka naprijed i intenzivnog približavanja „svijetu“.

Djetinjstvo nam je bilo neopterećeno brigama jer smo gledali šta IMAMO a ne šta NEMAMO!

U osnovnoj školi sjedili smo u drvenim „skamijama“, pisali umačući u tintu pero s držalom (ali i napredovali do prvih hemijskih olovaka i nalivpera!), nosili školske torbe koje su jako ličile na taitne starinske „aktovke“ (ili su to i bile?), stajali „u ćošku“ ako smo bili nemirni na času...

Vani smo se igrali klikera, klisa, zemlje, trule kobile, između dvije vatre...

Dečki su curice gađali praćkama sa savijenim žičanim projektilima (uh, što je to boljelo!)

Do besvjesti smo okretali čigre/zvrkove, igrali joj-jo (eto odakle potiče naziv za vraćanje kilograma nakon dijete, ha, ha)

Nervirali odrasle zvukom klik-klak kuglica.

Pili riblje ulje (kašika dnevno - obavezno začepiti nos!)

Nosili plastične sandale, gumene „batine“ crne čizme i gojzerice.

Kod kuće smo igrali domina, mikado štapića, čovječe ne čjuti se, karata (crni petar, tač, magaraca).

Pred kraj osnovne škole već smo skoro svi imali glomazne crno-bijele televizore  „lampaše“,  s antenom na krovu koju su naši očevi poput pravih akrobata stalno morali micati tamo-amo da dobijemo sliku bez „snijega“.

Pojavili su se prvi sokovi u staklenim flašama, prvo kokta, pa cola, pa Mirinda.. (što ti je rana ekologija!)

Jedna od igračaka bio je i aparat s okruglim, „kupovnim“  dijapozitivima s raznim temama, s kojima smo upoznavali daleke zemlje.

Foto-aparati su bili „na film“ (crno- bijeli, naravno) a onda su se pojavili i jednokratno blicevi u vidu kocke koja se natakne na aparat.

Vrtili smo i kaleidoskope.

Mame su nam šile na „singericu“ na nožni pogon i mljele meso kod kuće, na „flajš-mašinu“ (da im mesari ne podvale!)

Vage su bile sa tasovima i  utezima.

Obožavali smo tvrde bombone „505 sa crtom“, a još više crvene metalne kutije u kojima su se prodavale i od kojih smo pravili „kasice“.

Kraj osnovne i gimnaziju obilježio je rokenrol, prvo legendarni Radio Luxemburg, pa onda i vlastiti gramofoni, ploče, magnetofoni-trakaši  -  sve do radio-kasetofona i kaseta...

Dečki su od očeva krali „Brut“ pa bi zamirisalo cijelo Sarajevo!

Toliko smo „visili“ na telefonima da su roditelji nabavljali ključ za brojčanik!

Pisali smo dnevnike, pisma, razglednice.

Skupljali salvete i marke (poštanske, ha, ha!)

I DRUŽILI SE! O kako smo se i koliko družili...

Danas se služimo internetom, pametmim telefonima, hvatamo korak s vremenom bez ikakvih problema! Ali ne odustajemo od kafica „uživo“!

Pa zar nismo sretna generacija?

Sretna nam 50-ta godišnjica! Kakva je – da je!