Svi se nadamo da će nova generacija prvačića sjesti u
septembru u školske klupe a ne pred ekrane on-line nastave. Je li vaše dijete
među njima?
Polazak
u školu je prva prekratnica u životu djeteta, značajna za cijelu obitelj. Svjesno
ili nesvjesno, tog dana i roditelji i djeca počnu razvijati neka očekivanja
vezana za školu. Koja su vaša?
Koja god da su bitno je da su realna. Naime,
mnogi roditelji suviše očekuju od svoje djece u obrazovnom smislu. Potajno se
nadaju da će sada škola ozvaničiti genijalnost njihovog mezimčeta koje je tako
lako u predškolskom uzrastu pamtilo pjesmice, slova, brojke. Sigurno će biti
odlikaš! Pretjeran ponos roditelja je razumljiv, ali, ako to prenesemo na
dijete, posljedice mogu biti neuklapanje u sredinu (ja sam bolji od ostalih
zato me ne vole) negativan odnos prema učitelju koji mu ne može posvetiti svu
svoju pažnju kako je naviklo kod kuće, konačno, negativan odnos prema školi
uopće. Razočarenje roditelja prenosi se na dijete, dijete odustaje i od onoga
što može, slijedi neuspjeh i škola postaje „neprijateljsko okruženje“.
Obratan
je slučaj kada roditelji unaprijed „otpišu“ sposobnosti svog djeteta za školski
uspjeh jer nije pokazivalo interesovanje za predškolsko učenje. Od samog
početka strahuju da će dijete u školi „zakazati“, taj strah prenose na dijete i
time otvaraju vrata stvarnom neuspjehu. Škola opet postaje „neprijateljsko
okruženje“.
U
prvom slučaju roditelji pokušavaju po svaku cijenu održati dijete „uspješnim“,
umjesto njega pišu zadaće, do besvjesti ih propitkuju gradivo, uskraćuju
igru... Zar je čudo što takva djeca „zamrze“ školu i pored silnih petica?
U
drugom slučaju „neuspjeh“ djeteta roditelji doživljavaju kao ličnu uvredu i
najčešće krive školu ili „genetiku“ bračnog druga. Strah od neuspjeha kod
njihove djece pretvara se u pravi neuspjeh što izaziva i probleme u ponašanju.
Kako to izbjeći?
Prije
svega, što realnije sagledati sposobnosti svog djeteta, zatim budno pratiti tok djetetovog školovanja,
potičući a ne namečući. Postavljati kratkoročne i dugoročne ciljeve. Ne libiti
se od odustajanja ako baš „ne ide“ (pronaći u svom djetetu drugi kvalitet i
graditi ga – nije sve u školskim ocjenama) a osnovno školovanje shvatiti
prvenstveno kao psihološko, umno i
socijalno napredovanje djeteta u skladu s njegovim realnim mogućnostima.
Šta
je s očekivanjima učenika?
Ako
su rasli u zdravoj i poticajnoj porodičnoj atmosferi ići će u svijet i nove
izazove s vedrom znatiželjom, shvatiće da se čitav život pa i školovanje
sastoji od niza uspona i padova.
Važnost
koja se osnovnoškolskom uspjehu daje danas, najviše zbog upisa u što bolju
srednju školu, motivira većinu roditelja da preuzmu aktivniju ulogu u dječijem
učenju. Kako? Kontrolisati
da, špijunirati i raditi umjesto djeteta
nikako ne!
Redovno
se konsultirajte s nastavnicima o načinu rada kod kuće. Usklađeni stavovi
njegove dvije „obitelji“ daće djetetu osjećaj sigurnosti i potaknuće ga na
ozbiljan rad, a što je još važnije, neće ga zbunjivati različite upute. Ukažite
mu na korisnost onoga što uči u školi za svakodnevni život ili budućnost.
Napravite
od njega borca za znanje a ne za ocjenu!
Zato:
izbjegavajte
etikete tipa „bistar“, „glup“, „lijen“.
Neprestalna
grdnja ili čak batine, osim što stvaraju malog nasilnika koče
razvijanje samopouzdanja.
Naučite dijete da nije neuspjeh pasti nego je uspjeh poslije pada ustati!
Ne
napuhavajte svoje nekadašnje školske ocjene! Ako ste ikada imali problema u
školi priznajte to, vaše će se dijete radovati što se i pored toga može izrasti
u ispravne ljude kakvi su njegovi roditelji.
Ne zaboravite: na
stav djeteta prema školi i učenju najviše utiču roditelji. Da li se u vašoj kući obrazovanje cijeni i
potiče? Smatra važnim životnim ciljem? Je li škola za vas možda nužno zlo na
koje smo zakonom natjerani? Kažete li svom djetetu „Škola je važna i potrebna“
ili češće „Čime te to tamo kljukaju što ti nikad u životu neće trebati“ Ili čak
„Tvoji nastavnici pojma nemaju“!
Dijete
jednako možemo obeshrabriti očekujući previše kao i ne očekujući – ništa!
KAKO nešto kažemo često ima veće značenje od onoga
ŠTA kažemo. Riječ je oružje!
I
na kraju – sretan polazak u školu svim prvačićima!
