Da ti ja nešto kažem

Mislila sam da neću više o njoj ali godišnjica je njene vladavine našim životima, pa...

Prvo mi pada na pamet riječ strah. Ispočetka smo se bojali općenito te nepoznate pošasti koja nas je iznenada snašla. Manijakalno smo se pokušavali što više informisati šta je to? Odakle to? Šta nam je činiti? I pri tome bili zatrpani gomilom (nerijetko) kontradiktornih informacija, teorijama zavjere,  epidemiološkim mjerama/naredbama... Strah je rastao...Čuvali smo se i čuvali su nas na razne načine,  a pošast je uprkos tome uzimala živote...  Uskrs sam provela sama, prvi put u žovoti...

Onda je došlo ljeto, proradile kafanske bašte i nekako je sve bilo lakše uz pivu na suncu... Odlazilo se i na more, dolazili su nam naši iz tuđine.. Svi smo znali šta je PCR test...

S prvim jesenjim danima strah se vratio na velika vrata. Plaćali smo danak opuštenom ljetu i sve se opet zakuhalo...  A mi se nekako navikli... Božić, Nova godina, rođendani, sve se to u mojoj porodici  nekako proslavilo „uz poštivanje svih epidemioloških mjera“. Dala sam joj Uskrs, e vala ostalo ne dam!

U međuvremenu su pravi naučnici vrijedno radili i pojavile su se vakcine, a s njima su se ponovo zahuktale teorije zavjere. Mediji su nas zatrpavali antivakserskim glupostima tipa čipiranje, G5 mreža i slično... Vezala se afera na aferu... Naša posla!

Strah je  opet počeo rasti...

Od tog straha jedva smo primijetili da se cijeli svijet vakciniše a nas ni na mapi! Svejedno smo se upuštali u rasprave koja vakcina valja a koja ne, koju bi smo primili a koju ne i da li uopšte? Na osnovu čega?

A ljudi su umirali...

Mjere su se pojačavale, pa ublažavale,  pa opet pojačavale...

Poštovali smo ih ili nismo.

Vjerovali smo ili nismo.

Sve manje nas je nasmijavao e-humor na našim telefonima koji nam je puno značio u početku. Smijehom protiv straha...

A  judi su umirali...

Konačno je i kod nas počelo vakcinisanje,  a s tim i novi strahovi. Aplicirati ili čekati („dokvidim“ što bi rekla moja baba)?

„Ko zna kakvo su nam smeće uvalile bogate zemlje?“ „Bezbeli onu Azru iz Zen'ce“ a od nje se umire!“

„Dok ja dođem na red nestaće“! I tako dalje i tako bliže.

Mediji  i dalje bruje. Nadglasavaju se naučnici i „naučnici“ s teoretičarima zavjere.

Oni malobrojni vakcinisani svakodnevno moraju odgovarati familiji i prijateljima na pitanja: „Koju su ti dali?“  „Imaš li ni nuspojava?“ „Dobiju li se kakve ćage?“ „Kad ćeš primiti drugu?“ „Šta ćeš ako ne bude te druge, ako nestane“?

Strah raste. Ali se pojavljuje i neka nada.

A ljudi umiru...

Sad već svako poznaje nekoga ko je obilio... I ko je umro... Najmanje pričamo o onima koji su se oporavili. A za njih je glavno pitanje: „Imaš li posljedica?“

Kad smo kod posljedica –  govoriću samo o mojoj struci - on line nastava je dokusurila i onako urušeno školstvo,  a imamo već i drugu generaciju korona-prvačića...

I tako prođe godina. Ukradena godina...

Insan se na sve navikne osim na strah!

Nikad nije lako biti roditelj ali u današnje vrijeme je to baš teško. Stalno se preispitujete radite li nešto dobro ili ne, kako uskladiti odgoj s vremenom u kome živimo,  itd.itd...

Jeste li se nekad upitali i  dokle ide pravo vašeg djeteta na privatnost i intimu? Treba li svoju djecu „špijunirati“ da bi smo ih zaštitili? Pa, moramo znati sve o svom djetetu kako bi smo to postigli, reći ćete! To je tačno ali postoji razlika između „nadzora“ i „špijuniranja“!

 Prije svega, pitajte dijete šta za njega znače   pojmovi intima i privatnost . Tražite da navede primjere! Recite svoje mišljenje. Uporedite.

 Pitajte ih zatim  da li su oni nekada ugrozili tuđe pravo na intimu i privatnost, posebno braća/sestre jedni drugima? Vidjećete koliko će se iskreno iznenaditi kad shvate da jesu! Oni jednostavno o tome ne razmišljaju.

 Pa kako onda bez špijuniranja saznati šta vas interesuje?

 Evo male pomoći: kada pretresate djetetove džepove, ruksak, sobu, kada prisluškujete njegove telefonske razgovore, čitate  poruke,  u djetetovom odsustvu – špijunirate!. Namjerava vam je čestita – zaštita od „nedajbože“ ali je to svejedno - špijuniranje.

 Sve to isto ili slično možete uraditi i u djetetovom prisustvu, čak s njegovom dozvolom. Kako?

 „Treba da ti operem jaknu/farmerke, hoćeš li molim te isprazniti džepove?“ Pri tome „se pravite ludi“ i gledate taj proces. Većina djece ništa ne krije i neće ni registrirati da ste prisutni i posmatrate. Oni će vaš zahtjev shvatiti doslovno kako ste rekli – roba treba na pranje i džepove treba isprazniti! Dijete koje nešto krije pokušaće se skloniti od vašeg pogleda. Samim tim saznaćete da nešto krije a šta – ne morate saznati istog trenutka. Ipak što prije načnite tu temu  i to ovako :“Znaš, kada si pokušao sakriti sadržaj svojih džepova predamnom jako si me povrijedio. Mora da smo negdje pogriješili u tvom odgoju kada imaš potrebu da nešto kriješ od nas. Molim te, reci mi to, spremni smo ispraviti grešku“ Iznenadiće vas reakcija.

 Ili recite:  „Vama stvarno nije lako. Ruksaci su vam toliko teški da se često pitam moraš li ti to sve nositi. Hoćeš li mi molim te pokazati šta to sve imaš unutra?“ Većina djece ne krije ništa – prihvatiće razgovor kako je njima „teško“ i spremno istresti sadržaj ruksaka pred vas, govoreći pri tome šta ono smatra da mu stvarno ne treba ali, eto, mora to nositi. Oni koji nešto kriju pokušaće odgoditi taj čin za neki drugi put, ali vi ćete blago insistirati da to bude baš tog trenutka jer, eto, baš sad imate vremena i volje da mu pokušate pomoći.

 Primjer treći: „ Bojim se da ovo vaše elektronsko komuniciranje uništava naš lijepi jezik. Evo i mi stariji popuštamo pred novim vremenom iako nam se to ne sviđa. Hajde da uporedimo tvoje i moje poruke? U čijim porukama ima manje grešaka? Vjerovatno u mojim jer ni ja ni moje prijateljice ne koristimo baš uvijek naočale iako nam trebaju!“ Djeca koja ništa ne kriju jedva će dočekati da vam dokažu koliko su superiorni na elektronskom polju i spremno će otvoriti svoje spremnike poruka i još će vam dati par korisnih savjeta. Oni koji nešto kriju naći će stotinu razloga da to ne učine. Insistirajte bez galame uz riječi da vas, kao,  ne interesuje sadržaj poruka nego forma.

 Kad je internet u pitanju zamolite dijete da vas nešto nauči – to je njihov „teren“ i rado će vam pomoći. Kroz razgovor koje sve stranice  postoje usput možete ubaciti i priču kako ima i opasnih i neprimjerenih sadržaja ali i programa za njihovu blokadu a da se nadate da ih vi nećete morati instalirati.

 Primjera je bezbroj ali svi se odnose na „gašenje požara“. Mnogo je bolje od početka graditi međusobno povjerenje i postepeno, od najranijih dana ugraditi u dijete potrebu da s vama razgovara o svemu jer ste mu vi prvi među prijateljima. Za to je potrebno fizički što više provoditi vremena s djetetom od najranijih dana i razgovarati, razgovarati, razgovarati. Još ako ponekad upitate dijete za njegovo mišljenje ili savjet o nečemu („Šta misliš, gdje bi smo ove godine mogli ljetovati?“ Šta misliš, koja mi boja ljepše stoji?“ „Šta misliš, ko će ove godine pobijediti u Ligi prvaka?“) djetetovo povjerenje u vas će prirodnim putem rasti i nećete ni imati potrebu da razmišljate špijunirati ili ne?

 Da, dijete ima pravo na privatnost i intimu, ali ako na vrijeme i neprimjetno postavite granice to  ga neće ugroziti a samim tim ni vi nećete toliko strepiti za sadržaj tog prava.

Svako od nas ima neke svoje tradicije i rituale, bilo lične, bilo vezane za prijatelje, familiju... S njima se osjećamo sigurno, „zašuškano“ i zato ih se držimo. Grubo prekidanje (kao što nam je učinila ova čijeimenećemospominjati  ili neki drugi tužan razlog) može biti bolno, pa i opasno po mentalno zdravlje. Ali neću o tome.

Radije se prisjetimo svojih lijepih  važećih rituala (jer bi se moglo puno pisati i o onim nekadašnjim kojih na žalost više nema), možda imamo neke slične ili zajedničke?

Od kad sam u penziji jako mi je važan moj jutarnji ritual – duga, duga kafa i križaljke. I dok sam radila ustajala sam puno ranije zbog toga,  ali sad je tek pravi merak! Ni svekrve ni inspekcije! Kafenišem li kafenišem! I nekako tu prvu jutarnju kafu volim piti sama! Volim da odšutim! Bez ikakvih zvukova! Ništa radio, ništa TV, ništa telefon... Mir i tišina! Tu mi ona čijeimenećemospominjati ne može baš ništa!

I od dana kada „legne“ penzija ja sam napravila mali ritual: pješke do Importane, banka, CM, pa natrag preko Vilsa i most Ars evi u Kovačiće, do apoteke, knjižare, mog omiljenog granapa  i do „Bella“ po gulaš za van!

Dragi su mi i rituali vezani za prijatelje. Jedan od njih je „riblji“  ručak s mojom Kaćom i kad se uz čašu vina ono baš lijepo i dugo ispričamo... Zadnju godinu nešto rjeđe i uz obavezne epidemiološke mjere, znate zašto.

U mojoj najdražoj ljetnoj bašti „Linea“ (nikad se na prvu ne mogu sjetiti punog imena!) na Obali Maka Dizdara,  ritualno se sastajem sa mojim dragim prijateljicama Šemsom, Lejlom i Tenaidom, s mojom djecom, s članovima slovenačkog ogranka porodice i prijateljima koji dođu iz inostranstva. Nigdje bolje ne prija veliko točeno karlovačko kao kod Slavice i Mire! Iako je i unutrašnjost objekta jedna predivna priča, zbog one čijeimenećemospominjati nisam zavirila punu godinu i ko zna kad ću! Jako mi nedostaje!

Moja djeca i ja imamo svoje rituale za Uskrs, Božić i Svetog Nikolu (za 8.mart obavezno dobijem gerber!)  a za rođendane je nezaobilazan ručak u „Tavoli“ .  Ja čak uvijek naručim isto jelo! Onačijeimenećemospominjati nije nam uspjela to pokvariti!

Kad je ručak kod mene – uvijek je isti – i to nam je svojevrstan ritual. E, tu se ona već uplela i puno je rjeđe nego inače...

Već sam, čini mi se, u nekom postu spomenula jedan neobičan ritual: na stranu ostavljam svaku metalnu „dvicu“  sinu za parking (tradiciju je započela baka a ja nastavila) i „peticu“  sebi.  Sin čim dođe zaviri u čontru i pokupi svoje dvice,  a kad  se meni  skupi stoja petica – ukrupnim i zaštekam! Dobro dođe!

Bratovom sinu Maku,  iako ima već 19 godina,  uvijek kad dođe kupim „Zagora“. Pepsi i sladoled. To je duga, duga tradicija,  a nedavno smo konačno doskočili onojčijeimenećemospominjati – Mak je  došao u Sarajevo! PCR tamo, PCR vamo i uspio je! I moja trafikantica je skoro zasuzila kad sam zatražila Zagora!

Tradicionalno, od mog brata i njegovih dobijem zidni kalendar, s dosta prostora  oko datuma da mogu upisivati koješta (eto dragi moji kako ja „pamtim“ rođendane i ostalo, ha, ha) i Mak mi ga je uspio nabaviti čim su se u Ljubljani otvorile radnje! Utata ti čijeimenećemospominjati! Ali pobijedila si ipak u jednom: nisam uspjela Maka odvesto u Lineu na prvu „punoljetnu“ pivu s tetkom!

Mogla bih ja ovako do sutra, rituala i tradicija se skupi kad imaš, popularno rečeno . 65+! Ali još nije kasno ni za nove!

Federacijo, sretan ti državni praznik!

Iako „neću politiku u svoju butigu“ moram iskometirati fotos  ispod naslova koji je i direktan povod za ovaj post..

 To „niđe na svijetu nema“, da citiram Damira Nikšića, da državna zastava leži na cesti i ljudi gaze preko nje! U normalnom svijetu to je čak i kažnjivo djelo! Od lijepe ideje nastalo je ruglo! 

Jedan naš policajac na ispomoći u zemljotresom porušenoj Baniji našao je hrvatsku zstavu na cesti, sageo se, podigao je i smotao,  pa prislonio uz zid. Gesta vrijedna pažnje i divljenja. Međutim, ta ista zastava danima je tako stajala, nikome ne značeći ništa! Nek' nije samo do nas!

Svakog 1.marta sjetim se stare komšinice Fate s Dobrinje koja je na prve granate reagirala riječima: „Eto nam naše šuverene“!

I svakog 1.marta i 25.novembra primam od  dijaspore nostalgične čestitke iz njihovih uređenih i vakcinisanih novih domovina...

Ma ko ne bi volio našu Bosnu! I Hercegovinu? Jedinstvenu samo u često ponavljanoj r rečenici „to niđe na svijetu nema“!  I navijanju za  „Zmajeve“, nadam se. Uhar je!

Ali ja je volim ovakvu kakvu je vidi i Nedžad  Ibrišimović:

BOSNA

Bosna, to je jedna dobra zemlja
kad plače klobučaju kiseljaci
sagni se i pij, niko se ne ljuti

U Bosni ima jedna tišina
u toj tišini jedna njiva
u toj njivi obeharalo stablo

Zimi Bosna po svu noć srebrom zvoni

Bosna ima Bosanca
Kad Bosanac liježe na počinak
on polahko glavu spušta na zemlju
da zemlju ne povrijedi

Bosna ima majku
Majka se popne na brdo iznad pruge
pa mahne mašinovođi
Majka mahne mašinovođi

a lokomotiva krisne

Bosna ima kuću
u kući živi starica
njen osmijeh je ajet o Džennetu

Izuj obuću kad prelaziš
Koranu, Glinu

Savu i Drinu
Operi noge u rijekama
Bosna je ćilimom zastrta.

Sjetite li se kad svojih bivših ljubavi? Meni uoči Valentinova pade na pamet jedna  moja baš velika! DUBROVNIK!

Početkom  osamdesetih napisala sam ovaj tekst:

„ Kažu da sam snob jer ga volim. Kažu da je glupo toliko vremen aprovoditi s njim. Kažu da je ta ljubav preskupa. Ne slušam ih. S njim je uvijek novo i neponovljivo. S njim je uvijek divno. Protiv te ljubavi ne mogu i ne želim ništa. Volim da ga volim. Znam da nije samo moj ali nema sumnje da moj ipak jeste.  Osjećam da i on voli mene. Dobro nam je zajedno. Uvijek nam je dobro. I lijepo. Jer on je lijep. To što odavno nije mlad čini ga još ljepšim.  Da. Ima ime. Ime bez prezimena. Zove se -  Dubrovnik.

Bila je to ljubav na prvi pogled. Pretvorila se u strast. U istraživanje. On to nudi na svakom koraku, neštedimice. Ali ne samo meni. I zato sam ljubomorna. Ljeti se zbog toga ponekad i posvađamo. Demonstrativno provodim čitav dan na Lokrumu. Gledam ga iz daljine. Durim se. Zašto mora sa svima biti tako ljubak i podatan?.Uveče opraštam. Nikad nisam mogla odoljeti njegovim svjetlima što se odražavaju višestruko na uglačanim pločama Straduna. On to zna. I čini mi se da to koristi. Ne mogu da se otmem utisku da mi se pobjedonosno smješka kad me brodić „Skala“ ipak uveče donese natrag u Luku.

Razuzdan  i samodopadan ljeti, svjestan svoje privlačnosti i gomile obožavatelja. Ali moja postojana ljubav dovodi me u njegov zagrljaj i zimi, kada je bura nesnosna i ploče Place klizave od nagovještaja mraza. Tada mi se iskreno obraduje. Tada imamo više vremena jedno za drugo. Tada su njegove zidine tople samo za mene, često jedinog šetača. Tada razgovaramo. Priča mi o slavnoj prošlosti. Pomalo se i hvali. Znam da se divi mojoj nepokolebljivosti i upornosti. Imponuje mu to. Često me nagradi  ponekim zaista toplim danom. Pokloni mi sunce i trenutke sunčanja na onoj zelenoj klupici  na Svetom Jakovu  što gleda na Lokrum. Da, dosta se dobro slažemo.

Dugo mi  nije vjerovao. Mislio je da ću ga iskoristiti kao toliki drugi. Testirao me. Susretao me je sa oholim i kvarnim ljudima. Nudio mi nikakve sendviče po skupe pare. Japanske lignje iz leda. Neopisivu gužvu. Ni jedne prazne stolice u hladu za moje umorne noge! Bahati konobari u „Gradskoj“  Ne  nalazim karte za željene predstave na Igrama. Sve sam izdržala. Čekala sam jesen i onda satima  šetala sama njegovim mokrim i tmurnim ulicama. Penjala  se na zidine prkoseći kiši i vjetru – samo da vidim krovove! Dodirivala vlažne zidine. Gubila dah penjući se bezbrojnim skalama na vrh Zamanjine. Puštala da me okupaju visoki valovi na Porporeli. Svemu sam se smijala i voljela ga. Povjerovao mi je. Prihvatio me, zavolio. Sada se za mene u svako godišnje doba našao poneki zrak sunca. Kad ja idem u šetnju prestane bura. U svakoj betuli nađe se jedna stolica samo za mene. Lignje su svježe.Konobari me odmah primijete i posluže sa smiješkom. „Skala“ kreće baš kad se ja ukrcam. Na Igrama gledam svaku predstavu koju poželim. Slušam Ibricu na skalonama, klapu Maestral na terasi Argentine, družim se sa Bucom i Srđanom...Raduje mi se baš kao i ja njemu. Vidim to po Orlandovom smiješku...“

Ja i dalje sanjam o njemu, najviše o Lokrumu i Džanijevoj kafani gdje ću se uvijek osjećati kao nekad... Ako ikad ...

Za Božić sam od djece dobila predivan poklon – knjigu Huntera Daviesa „The Beatles“ – njihovu jedinu autoriziranu biografijau. Nije mi jasno kako mi do sada nije došla u ruke jer je prvo izdanje objavljeno 1968, a ovo drugo, dopunjeno sa 89 novih strana – 2009-te! Al' bolje ikad nego nikad!

Izvrsno napisanih 605 stranica guštala sam polako, da mi što duže potraje,  jer svaka me stranica  „bacala“ u predivne dane mladosti...

Družio se čovjek s njima intenzivno kroz 1967 i 1968 godinu, u vrijeme kada su bili na vrhu definirajući našu  generaciju i mijenjajući  svijet muzike za uvijek. Blago Hunteru! Ne samo da se družio s članovima benda nego je opširno razgovarao i s njihovim porodicama, prijateljima, saradnicima... Ostao je blizak s njima sve ove godine tako da je mogao dopuniti prvo izdanje knjige s mnogo lijepih ( i manje lijepih) detalja tokom punih 40 godina!

Od njihove prve objavljene singlice „Love Me Do“ u oktobru 1962. do „Let It Be“ u maju 1970. Prošlo je samo osam godina,  a u tih osam godina stao je jedan čitav život – naš život...

Prvo smo ih slušali na Radio Luxemburgu, onda na prvim pločama koje je moja Mia dobijala iz Amerike (moj gramofon „Iskra“ bio je jedan od rijetkih u raji zahvaljujući mom ujaku koji je bio strastveni diskofil), a poslije su došli kabasti magnetofoni „trakaši“ na koje su naši roditelji, braća i sestre, snimali emisije s radija dok smo mi u školi... S kaseta smo ih slušali kao već odrasli ljudi a danas svako od nas ima bar jedan njihov CD...

Nikad neću zaboraviti prvi globalni satelitski TV prijenos  5.juna 1967. kada su Beatlesi uživo pjevali  „All you need is love“. Nismo tad svi imali televizore ali smo svi to nekako uspjeli gledati. Nismo mogli vjerovati da ONI tamo negdje SADA pjevaju a mi ih SADA  ovdje slušamo! Čudo nad čudima za nas koji ćemo se tog septembra tek upisati u gimnaziju!

Urbana je legenda da se raja dijelila prema tome sluša li Beatlese ili Stonse. To nije baš u potpunosti tačno. Slušali smo, pored naših Indexa, naravno,  i jedne i druge ali Beatlesi su bili ipak nešto posebno: naši dečki su imali frizure kao oni, oblačili se kao oni... Naši roditelji su ih zvali „čupavci“ a oni su imali uredne ali prepoznatljive frizure i u početku su čak nosili odijela! A da su se u početku derali – jesu, ha, ha! She loves you  je, je, je...

Oni Beatlesi kakve smo mi voljeli „maturirali“ su s nama – razišli su se u to vrijeme. Ali u svima nama žive i dalje, pratili smo pojedinačne karijere, razvode/nove brakove,  zdušno mrzili Yoko Ono smatrajući je glavnim razlogom razilaska naših idola...a onda je nekako tačku na i stavila nasilna, užasavajuća smrt Johna Lennona 8.decembra 1980-te...

Ko je od nas bio u Londonu a da nije posjetio suvenirnicu s memorabilijama Beatlesa ili se slikao na čuvenoj zebri u Abbey Roadu, kao što su se oni nekad davno slikali? Ko od nas nema nikakvu materijalnu uspomenu na njih? Kakav bilo nosač zvuka?

Ili sam ja ipak najveća obožavateljica – ikad!