Da ti ja nešto kažem

Iako jako puni čitam ne pamtim kad mi je došlo da podvučem neki tekst u knjizi (ne to raditi!) Iako nije neka mudrost ovaj citat me pogodio „ u sridu“ i podsjetio me je na najljepše dane majčinstva...

Prije skoro pa tačno  četiri godine (hefta više-manje),  počela sam pisati ovaj blog i prvi post je bio o tadašnjoj predizbornoj kampanji. I evo nas opet!

Gradovi i sela, varošice i mjestašca, zasuti su plakatima s likovima najdražih nam političara i ( i dalje rijetko) političarki.  Kao penzioner ne moram se dva puta dnevno  susretati s njima kroz prozor trolejbusa. Jer kad vozariš na posao sabah zorom ( a i natrag), hoćeš-nećeš gledati to moraš. Ali ipak nisam izbjegla do kraja to zadovoljstvo! Bila malo na moru i cijelim putem do granice i od granice nagledala sam se predizbornih plakata i poruka,  aman majko moja! I da nema putem naziva mjesta kroz koje prolazimo, prema predizbornim plakatima tačno se moglo znati u čijem si „reviru“!

Ni ovaj put nisu ispunjene moje nade  da će stranke jednom odvojiti novac i zaposliti mlade i kreativne dizajnere da im osmisle kampanju.

Ni sad ne želim nikoga reklamirati  ( i loša reklama je reklama!)  pa neću  navoditi parole s plakata, niti pojedinačno komentirati fotografije, ali generalno – sve je  to i dalje teška  demagogija ...Neki su ukomponovali „tajne“ poruke svojim glasačima, gestama ili pozama, u nadi da će to oni prepoznati. Nada umire zadnja.

I dalje bih voljela  upoznati nekoga ko je za neku stranku/pojedinca glasao zbog viđenog na plakatu! Čisto sumnjam da takav neko postoji...

Ponavljam: Odriješite konačno kesu, dragi političari,  i zaposlite nekoga ko se stvarno razumije u te stvari! Fotografija je umjetnost, riječi su oružje! Zaboravite konačno na lažne osmijehe/ozbiljnost, na dileme da li staviti kravatu ili ne, uvući stomak ili ne,  da li uslikati samo vođu ili skoro pa cijelo članstvo...I manite se više šupljih parola i praznih obećanja! Zavirite malo preko granica regije da vidite kako se to radi u svijetu. Nije atomska fizika!

U tom postu sam svečano obećala  da ću na prvim sljedećim izborima (biva ovim sada)  glasati za stranku/pojedinca čije će plakate osmisliti mladi, kreativni i nestranački dizajneri/fotografi. Nije se dogodilo...

I? Jel' se šta promijenilo?

Loši plakati i šuplje parole nisu sigirno (a ka'ce ne zna se). Za četiri godine tadašnji „juniori“ sad su ozbiljne face,  ima tu i poneko novo lice, neki su odustali od politike (ili politika od njih?), neki su „okrenuli ćurak“, tj. promijenili stranku,  a neki... Eh vječiti „neki“ samo trebaju malo više foto-šopa nego prije četiri godine...

A za birače , čini se, neće  se promijeniti – ništa!

Ima li domaćice koja nije čula ili izgovorila ovu rečenicu?

Ja volim da jedem (vidi se na meni!) pa mi kuhanje nije mrsko ali daleko sam od onih koji radi nekog specijaliteta satima džedže za šporetom! Moja „tajna“ za dobro i kvalitetno papanje je u planiranju obroka, smrznutim (najbolje Ledovim – nije plaćena reklama!) proizvodima i svetom PRETISU!

Vjerujem u kvalitet smrznuti proizvoda pa o'šta mi to da satima trijebim grašak, perem špinat i blitvu, čistim ribu, vadim košpe iz višanja?

Od onih sam koji paze da se skoro svaki drugi dan jede nešto „kašikom“, nisam nešto od crvenog mesa – jedem ga samo kad baš poželim, i to uglavnom u restoranima, a fast food zaobilazim u širokom luku! Ti i tamo može pizza i pita, ostalo uglavnom piletina, povrće i salate! Zašto onda nisam vitka, ha, ha? Zbog klope uz TV i slatkiša, ha, ha! O sjedilačkom načinu života da i ne govorim!

Nego, vratimo se ručkovima!

Uvijek kupujem cijelo pile i od njega „izvučem“ dobar temeljac i popriličan broj ručkova!

Jedan batak s dinstanim kupusom. Drugi s pekarskim krompirom.

Krila sa rizi-bizi.

A prsa... Eh – na sto načina! Najrjeđe ih pohujem uz pire krompir (to moja djeca obožavaju kad mi dođu). Uglavnom ih isjeckam na komadiće i stavljam u grašak, rizi-bizi, meksičku mješavinu... Za to koristim i meso od supe.

Naravno, svako meso uvijek prvo preko noći „napacam“ sa soli, senfom i limunom.

Meksičku (otkrila mi je moja Tenaida)  jednom „na gusto“ – drugi put na čorbu!

Čorbu pravim i od mješavine za francusku salatu – naravno, sve na pilećoj supi!

„Olovka“ zelenu boraniju (fažolete) skuham s krompirom, bijelim lukom i maslinovim uljem a uz to odlično ide tvdo kuhano jaje!

Ribu nikada ne jedem  sama! Moje prijateljice Kaća i Lejla vole srdele i lignje ali ne vole da im kuća smrdi pa dođu kod mene, ha, ha! Uz to krompir s blitvom (može i špinat umjesto blitve!) i bijelim lukom, maslinovim uljem... Klasika! Pa čaša vina... Ih!

I šareni grah jedem cijele godine (neki se ibrete što ga jedem ljeti!)...

Pečene paprike volim s bijelim lukom, sirćetom i narendanim travničkim sirom...

Ribu ala oslić pečem u rerni...

Za špagete sama pravim šalšu. Parmezan obavezan!

Makarone njviše volim sa travničkim sirom i pavlakom...

Koristim i tunjevinu i haringu iz konzerve, tunjevinu sa salatom od krompira s mladim lukom, a haringu s rižom...

Sve je u začinima! Ja imam prilično seljačko nepce – ne volim egzotičnu hranu i slatko-slane okuse pa jedino koristim đumbir u prahu i kurkumu, biber, čili, mediteranski začin i tonu bijelog luka!

U Londonu bih prilikom izlazaka ostala gladna da nije bilo „fish & chipsa“, ha, ha!

„Specijalitet kuće“ mi  je koka na pivskoj boci!

To zaslužuje recept:

Pile posoliti izvana i iznutra, namazati senfom i limunom.. Dobro oprati punu staklenu pivsku bocu od pola litra (skinuti etiketu i sve ostalo). Bocu odčepiti i na nju nataknuti pile tako da vrat pileta i otvor boce budu okrenuti prema gore. Pile staviti u tepsiju tako da sjedi na boci i staviti u rernu zagrijanu na 220 stupnjeva 30 minuta i još 20 minuta na 250 stupnjeva. Kad dobije boju smanjiti na 150. Gotovo je kad korica postane hrskava.

Moguće je u tepsiju staviti malo ulja i poredati posoljene polovine krompira i/ili okolo na rešetku od šporeta.

Važno: sav alkohol iz piva ispari tako da je jelo “košer” – mogu jest i oni koji ne konzumiraju alkohol!

Mogli bi se na kraju nečim i zasladiti?

Mene vučeno/dizano  tijesto „ne ide“ pa, osim za Božić, uglavnom pravim kolače od žitkog tijesta koje se izlijeva u pleh.

Najnovije otkriće mi je kolač s uljem!

12 kašika brašna

6  kašike šećera

2 kašike ulja

Vode(može i kisela)

Prašak  za pecivo

2 vanilin šećera

Malo cimeta i/ili ruma

Voće

Sjediniti šećer, brašno, ulje, vodu, prašak za pecivo, vanil šećer , cimet.i voće.  Sve to promiješati silikonskom špatulom. Podmazati pleh uljem i posuti ga, vrlo malo, brašnom ili prezlama (ja radije samo stavim papir za pečenje!). Peći na 200 stepeni dok ne porumeni (oko pola sata).

Gotov kolač  posuti šećerom u prahu.

(Ja obično pravim pola mjere a od voća stavim ili višnje , preko noći ocijeđene – sok stavim s vodom u tijesto, ili grožđice namočene u malo mlijeka i ruma).

Dobar tek!

PS. Pa ti mene pitaj „šta'š danas ručku“!

U dobra, stara (sretna?) vremena pretpostavka za uspješno bavljenje nečim bila je završena odgovarajuća škola. Danas to (srećom po mnoge) nije isključivo slučaj pa onda ne bi trebalo predstavljati problem što za najvažniji posao na svijetu – odgoj vlastite djece – ne postoji nikakva škola!

Roditelji su tako, bili i ostali, vječiti „pripravnici“ i snalaze se kako znaju i umiju! Oni mudriji pitaju za savjet iskusnije i/ili stručne osobe a neki jednostavo – tjeraju po svome -  pa kako Bog da! Nemaju diplomu za roditeljstvo ali imaju ljubav, volju i široku paletu stručnjaka koji im stoje na raspolaganju u školi ili van nje: pedagozi, psiholozi, socijalni radnici, pedijatri, učitelji i nastavnici...Razbijte predrasude i obratite im se za pomoć, po mogućnosti unaprijed.

 Na žalost, vrijeme je takvo da se obitelj sve više „raspada“, obrazovanje nije na velikoj cijeni a djeca su sve sklonija nasilju,  prostačkom izražavanju, iscrpljena su od noćnih bdijenja pred različitim ekranima, nesvikla na disciplinu, a naročito im nedostaje samodiscipline koja se polako ugrađuje od najranijih dana djetinjstva – ako roditelji znaju kako se to radi i imaju vremena za taj složeni proces.

 Najvažnije je djetetu posvetiti što više vremena. Djeca su sama, roditelji se bore ili za golu egzistenciju ili za obilje materijalnog. Dijete nije u stanju da samo sebi pravilno rasporedi vrijeme za rad, odmor i zabavu. To rezultira lošim ocjenama u školi, neprimjerenim ponašanjem...

 Roditeljska ljubav se podrazumijeva ali kako je pravilno usmjeriti? Izrazite je podrškom, upućivanjem na prave životne vrijednosti, razgovorom, slušanjem i uvažavanjem djetetovog mišljenja, poštivanjem i razumijevanjem njegovih osjećanja...Svakodnevno živite SA svojim djetetom a ne PORED njega. To znači da se stalno interesujete kako vaše dijete provodi vrijeme u školi i van nje i to nikako rečenicom „Šta je danas bilo u školi?“ Na takvo pitanje odgvor je skoro uvijek – „ništa“. Raspitujte se, umjesto toga, za njegova osjećanja, mišljenje, razgovarajte i o ovisnostima, ne stidite se pružanja osnovnih znanja o seksu... Imajte vremena za to!

 Ograničite razne „ekrane“. Birajte zajedno šta će se gledati na TV i poštujte ono „ovaj sadržaj nije primjeren za dob ispod...“ Nisu sapunice za djecu a još manje filmovi puni nasilja! Surfajte zajedno internetom , upozorite na šta sve može naići i zašto je to loše za njega.

 I najmanja djeca treba da imaju neku samo svoju kućnu obavezu (bacanje smeća, odlazak po osnovne namirnice -   pospremanje svog kreveta i sobe neka se podrazumijeva!) tako će se naučiti radnim navikama ali i odgovornosti. Unesite reda u dnevne aktivnosti, neka se zna kada se šta radi, od obroka do učenja i slobodnih aktivnosti. Upoznajte djetetove prijatelje, otvorite im svoj dom. Upoznajte i njihove roditelje, pokušajte se družiti s njima. I to je jedan od načina njegovanja zajedništva s vlastitim djetetom a i bezbjedonosni efekat je značajan!

 Kada je škola i učenje u pitanju, i najboljem đaku je potrebna podrška roditelja, pohvala za vrijedno učenje a ne samo za dobru ocjenu! Vaše dijete nije odlikaš? Otkrijte u čemu je dobro i na tome insistirajte. Na početku svake školske godine dogovorite se šta konkretno očekujete od djeteta i zajedno napravite strateški plan kako to postići i to u što više manjih koraka. Postavite norme i ograničenja i čvrsto ih se držite. Kažnjavajte, ako je neophodno, ali nikad batinama i neka kazna bude takva da ćete je moći provesti do kraja. Nemojte reći:“Nećeš izaći sedam dana!“ pa ga onda kad se „ohladite“ pustite vani. Time ne pokazujete svoju ljubav nego nedostatak karaktera a djeca to vide i – koriste!

 Upoznajte sve nastavnike  koji predaju vašem djetetu (ali nemojte im dosadjivati i „visiti“ u školi!) . Oni će vas najbolje posavjetovati kako da vaše dijete savlada njihov predmet. Ne morate vi znati engleski, na primjer, da bi vaše dijete imalo pet iz tog predmeta! Raspitujte se koje gradivo vaše dijete savladava iz pojedinih predmeta, pričajte mu kako ste se vi s tim nosili u osnovnoj školi. I ne uveličavajte svoje nekadašnje ocjene i školski uspjeh!

 Veoma je važno da vam dijete bez straha može reći i za lošiju ocjenu, ako je dobije. Zato mora imati u vas povjerenje, ali vas i poštivati. Ljubav je važna, najvažnija, ali ni iz daleka nije dovoljna! Ključ je u poštovanju – obostranom!

 Iako škola za roditeljstvo ne postoji, ima, kao što vidite,  mnogo načina da „diplomirate“ ovu najvažniju zadaću u životu. Uspijete li – diplomu će vam „uručiti“ vaše dijete – tada već uspješan, sretan i zadovoljan čovjek.

Kako korona više nije « in » očekujem vas u većim količinama ovog ljeta u Sarajevu. Zato vas koji duuuugo niste bili želim  podsjetiti na neke jako važne  stvari. Prije svega – leksika. U jezicima kojima sada govorite sigurno nema « ba » i « vozdra », recimo. A možda   ni naš grad više ne zovete Rajvosa ?

 Na nešto vas ipak ne moram podsjećati : garant ste pravo s aerodroma odjurili na Čaršiju i viknuli s vrata u prvoj ćevabdžinici :  deset s lukom u pola , žurim !

 Mada ne izgleda tako na prvi pogled, Sarajevo je i dalje grad rock'n'roll-a. Nisu nas cajke i turbo-folk potpuno poklopili mada takva slika o nama često ode u svijet. Naime u Sarajevu je mjuza, kao što svi znamo,  bitan faktor i postanka i opstanka i  uvijek ćete pronaći svirku "uživo" i UŽIVATIIIII...

 Znate I sami da su ljudi ono što čini taj naš toliko puta opisani i opjevani "sarajevski duh".

Mi smo Sarajlije jedan čudan narod. Kod ljudi nas zanima samo jesu li RAJA ili PAPCI.

 To je jedina statusna razlika. U Sarajevu ni sad  nema zvijezda ili nedajbože, jet-seta. Istina, uvijek ima pokušaja da se napravi nešto takvo i to uglavnom od  nekih  "padobranaca", i na svu sreću taj je pokušaj uglavnom  neslavno propada !

Mi Sarajlije I dalje  sve i svakog ignoriramo.Ne tražimo  autograme i nitko nikome nije idol.

Od poznatih rokera, sportaša, glumaca (a ima ih, mašala, nije da ih nema !) I sada samo "LEVATI" traže autogram.Oni koji to nisu samo konstatiraju "poznat mi ovaj frajer odnekud" i nastave pijuckati svoje piće, čak i ako je za susjednim stolom Bono Vox, što se I događalo. Sjetimo se samo vica (da li je to bio vic ili istinit događaj?) kad je u Parkuši Ivo Andrić pio svoju jutarnju kafu a šaner s čaršije mu dobronamjerno, drugarski, u prolazu samo dobacio: “Ej, ba, nobelovac! Napiše li se šta?”

Moram vas,  na žalost,   podsjetiti na još  nešto važno: lako vam se može dogoditi da vas u kafanama pokušaju “zapaliti” ako samo naslute da niste odavde. Zato ne pričajte u prisustvu konobara ništa što ne morate! Naročito ne trzajte kartice (u mnogo kafana ih ne primaju) I ne govorite u eurima, funtama I slično. Ma nije to neka krađa radi krađe nego – test jeste li još uvijek Sarajlija ili niste!

Najbolji savjet za prolaženje testa je i dalje lagani pogled naviše prema konobaru I ono "MOJNE

 NIME" . I dalje pali a možda dobijete i turu na račun kuće.

Pokušajte se uklopiti I u  ono naše "TAKE IT EASY" ili se bar nemojte sekirati što je ovdje  to na snazi. Sarajevo se još uvijek uporno odbija uključiti u stresni europski I prekobarski život i svakodnevnu trku i frku. Istina, sve više se radi (ko uopće radi),  i sve više se nešto ganja, ali kafane su I dalje pune čitav dan. I tradicija podnevne "kahve" još uvijek je tu. Na snazi je i dalje poslovica  "sve što možeš odgoditi za sutra, ni pod razno ne čini danas » i "stipu bolan to, čekaj da na miru popijem kahvu". Ovih se dana  jednostavno morate opustiti. Ne nosite planere i ne radite popis stvari koje morate obaviti. Morate pustiti da vas nosi slučaj. Većina dobrih stvari obavlja se "usput" i "slučajno". Sjetite se kako se znalo   tako krenuti negdje (pa čak i za nekim poslom) i usput sresti raju koja je krenula na skijanje i koja slučajno ima višak skija. Ili, slučajno sretnete jarana koji je usput ponio gitaru, a usput je sreo jarana koji slučajno ima vikendicu i roštilj. Slučajno se okupi dobra ekipa i usput se ostane dva dana. Slučajno.

Ovdje sve i dalje počinje i završava sa dobrom hranom. Ako se dogodi da se iz Sarajeva vratite kući gladni, onda garant  patite od anoreksije.

Upozorenje : ćevape, taj naš i dalje najpopularniji "fast food" i dalje  jedite samo na Baščarsiji, i nigdje, zapamtite NIGDJE DRUGDJE.

Vegetarijanci i vegani,  ako ste pravi karakteri i ne promjenite svoja uvjerenja zbog mirisa koji se šire čaršijom,  ne brinite se, ima dovoljno hrane i za vas. Vegehane niču k’o gljive poslije kiše. Ali, cijene su prava paljevina – dok se ne naviknemo.

Ne postoji IN i OUT vrijeme za dolazak u Sarajevo.Svako je vrijeme PRAVO. Uvijek će neko od raje imati vremena da s vama proderneči i kad nije na godišnjem odmoru…I ako se niste najavili sto godina unaprijed…

Zato, još jednom, dobrodošli dragi naši !

Meni je ovaj izraz strašno ružan ali je uobičajen za roditelja koji sam živi s djetetom, iz ovog ili onog razloga. Dakle, i ja sam „samohrani roditelj“ i to po vlastitom izboru! Dođi tako tridesete, završile se škole, radi se.  Zadnji voz za udaju i porodicu, ha, ha!

Meni nešto udaja nije išla (a bila sam blizu dva-tri puta) ali sam odjednom počela sanjati bebe, primjećivati ih na ulici što nikad prije nisam! I odlučim – od sad, pa na dalje i ubuduće – rodiću sebi bebu! Kada, kako, s kim – nisam baš planirala ali sam se nadala – zalomiće se! I u 33-ćoj tako i bi! Ni ovaj put udaja nije bila opcija iz više razloga, ali niko ko ja! Veću količinu sreće nego što sam osjećala tih devet mjeseci osjetila sam samo kad sam svog sina prvi put uzela u ruke...

Bile su to osamdesete i većina ljudi nije gledala poprijeko samohrane majke po izboru niti se ibretila javno ili iza leđa, ali bilo je i takvih – što mene nije zanimalo ni na mapi! Na primjer, u administraciji porodilišta još uvijek su u rubriku otac upisivali „nepoznat“ dok moja drugarica nije digla dreku i omogućila svima poslije nje da ta rubrika jednostavno ostane – prazna! Bravo J!

Moj sin je dočekan kao princ u užoj i široj porodici, komšiluku, među prijateljima! Vidjelo se iz aviona da sam ja samo htjela NJEGA a ne možda brak ili uspomenu na nekoga...  Jer ko je bez braka rodio s jednim od ta dva motiva – osjetilo se kasnije na djetetu...

Moj sin sve zna o ocu ali ga nikad nije vidio. Dobivao je sve potrebne informacije u dozama primjerenim uzrastu tako da nedostatak oca nije za njega bila nikakva trauma! Jednom ga je neko pitao kako je to živjeti bez tate a on je odgovorio: „Tata ti je kao vikendica na moru – svi znaju da je to lijepo imati ali može se živjeti i bez nje!“ A nije još ni u školu pošao!

Pošto je otac „izbrisao iz memorije“ i mene i sina (ubrzo se oženio i dobio dva sina), živimo lijepo bez  uplitanja sa strane i mogućih peripetija.

Moja stara teta, rekla mi je: „Dobro je ovako, zamisli da ga je priznao i tebi se nešto desi a oni nam uzmu dijete!“ Čuj da se MENI nešto desi i da „nama“ uzmu dijete a njoj skoro 90, ha, ha!

Ne mogu ni zamisliti kako je ženama s drugačijim iskustvom od moga! Bez podrške uže i šire okoline! I kako je toj njihovoj djeci! Jer, i meni je uz svu podršku ponekad bilo teško. Naročito 90-tih. Morala sam sama donijeti odluku otići ili  ostati, na primjer . Međutim, ja i inače sve volim po svom pa bi mi drugo meritorno  mišljenje možda zasmetalo? Nikad neću saznati!

Teško je bilo i koordinirati cijelom porodicom , da svi isto pristupamo odgoju jer dijete ne odgajaju samo roditelji nego i „selo“ – kako kaže narodna poslovica. E moje „selo“ je srećom bilo 100 % uz mene. Ako sam ja rekla da se ne kupuju militarističke igračke – nisu se kupovale! Ako sam ja rekla da se ne kupuju bombone i grickalice – nisu se kupovale! Tako je jednom moj sin dobio na plaži kesicu grisinija i počeo od toga slagati kuću – nije ni znao da se to jede, ha, ha!

Teško je bilo i biti stalno skoncentrisan, misliti unaprijed... Ali sve su to bile slatke muke i dale su rezultat!

37 godina nepatvorene sreće!

I k'o biber po pilavu – moj princ je našao svoju princezu, u sretnom je braku i sad imam i kćerku!

Ovogodišnju dodjelu Oskara zasjenio je šamar Willa Smitha. Nasilje se uvuklo na mala vrata i na taj glamurozni događaj!

Filmovi, serije, društvene mreže, internet portali  vrve ovom ili onom vrstom nasilja. Nasilnici divljaju cestama u svojim nabrijanim autima... O ratovim i njihovim posljedicama da i ne govorimo...

Mene najviše pogađa nasilništvo među mladima, pa čak i među djecom. A još više reakcije vršnjaka – navijanje, snimanje tuče i objavljivanje na društvenim mrežama.

Svi se zgroženi pitamo ko su nasilnici? Zašto su takvi?

Nasilnik se ne rađa. Nasilnik se postaje! Kako i zašto? Ima li lijeka?

Ko o čemu – baba o uštipcimam  a ja ću o djeci...

Kakvom to dijetetu „prišivamo“ etiketu „agresivac“, pa i „nasilnik“? Koja nas njegova ponašanja navode na to?

 Već u ranom djetinjstvu treba se zabrinuti ako dijete konstantno  krši propisane norme ponašanja, pretjerano je borbeno, boje ga se druga djeca jer su prema njima (a često i prema životinjama) najblaže rečeno -  grubo je, uništava stvari - svoje i tuđe, često laže...Od toga je samo korak do kasnijeg bježanja iz škole i/ili od kuće,  što nerijetko vodi u pravi kriminal.

 Zašto su takvi?

 Ne biste vjerovali ali većina takve djece se u stvari osjeća ugroženo, bijesni su zbog nemoći da nešto promijene u svom životu.  I da,  uplašeni su.  Ne zaboravimo – i agresivna djeca su samo djeca, , baš onakva kakvim smo ih mi odrasli napravili!

 Do najkasnije pete godine života dijetetu  treba biti u potpunosti jasno šta je dobro a šta ne. Ako nam to  promakne, ubrzo se počnu  javljati i drugi signali: vlastita prava i potrebe stavlja ispred prava i potreba drugih, omalovažava sve  oko sebe ističući se  u prvi plan,  željno je  moći pod svaku cijenu, nesretnoje, depresivno, ne zna „šta mu je“ i „to“  ili/ili ne zna kontorlirati, ima problema s koncentracijom  i pamćenjem, destruktivno je, lomi  gračke, iskaljuje svoj bijes na slabijima od sebe...

 Šta učiniti?

Prije svega ne nabijati glavu u pijesak i osvijestiti takva ponašanja. Razvijati empatiju od najranijeg doba, najbolje vlastitim primjerom. Naučite ga da biti PRVI u bilo čemu treba zaslužiti. Nikad, ali nikad nemojte iznevjeriti djetetovopovjerenje, što znači – ne dajite obećanja koja nećete ili ne možete ispuniti! Ne kaže narod uzalud “Čovjek se drži za riječ a vo za rogove!“ Nikad ne nagrađujte negativno ponašanje (na primjer, skroz mala djeca su možda slatka kad opsuju ali smjesta moraju biti ukorena!)

 Veoma je važno i da dijete što ranije nauči prepoznati i imenovati svoje emocije.

Ne zaboravimo da  nasilnici u porodici nesvjesno odgajaju buduće nasilnike i to traje generacijama...

 Što bolje upoznate svoje dijete u raznim situacijama, (što znači da treba mnogo vremena provoditi s njim), lakše ćete prepoznati  eventualne simptome budućeg agresivnog ponašanja. Obratite pažnju na to šta VIDE, ČUJU I OSJEĆAJU.

 Ako do agresivnog istupa dođe - ne osuđujte dijete nego postupak!

 Još nekoliko savjeta...

Prevaziđite stereotip tipa „dječaci takvi“.

 Ne stidite se potražiti pomoć jer možda mislite da niste bili dobar roditelj?

 Ne postavljajte prevelike zahtjeve, naročito kad je školski uspjeh u pitanju.

 Govorite svom djetetu kako ste ponosni na njegove pozitivne osobine

 Ne upoređujte  ga sa sobom („i ja sam bio isti takav pa šta mi danas fali?“)

 Ne izgovarajte se na genetske predispozicije („povukao“ je na nekog iz porodice)

 Ne postavljajte sebi pitanje „Šta će biti od njega“ nego reagirajte sada!

 Nemojte dopustiti da vaše dijete počne samo o sebi misliti kao o nasilniku – dopašće mu se  jer nije svjesno posljedica u budućnosti.

I ograničite pristup nasilnim sadržajima u svim oblicima!

Ne, neću nikome sve po spisku nego  baš o juhi (tačnije čorbi) koja se napravila od jezika kojim se svakodnevno služimo.  Bilo da je riječ o bosanskom, srpskom ili hrvatskom, glavni začin u toj čorbi su silni anglizmi koji su se putem elektroničkih medija uvukli u svakodnevni jezik.

Jezik je živa stvar, mijenja se (i treba) ali prećerasmo, brate!

Lajkamo, šeramo, skrolamo, hejtamo, daunlodujemo, autamo, folovujemo, boldiramo, šopingujemo, snimamo selfije itd, itsl...

Smijemo se susjedima Hrvatima koji manijakalno pokušavaju zaštiti svoj jezik, čak godišnje imaju i konkurs za najbolju domaću zamjensku riječ. A kako ine bi – ima tu svega i svačega. Međutim,  iz te poplave novih kroatizama ispliva ponekad i neka riječ koja je skroz ok kao zamjena.  Na primjer, meni se jako sviđa riječ „uspornik“ umjesto „ležeći policajac“. Kad god čujem ovu drugu ja bukvalno vidim policajca kako leži na cesti. Sviđa mi se i „poveznica“ umjesto „link“, čak i „privitak“ umjesto „attachment“, može proći i „uspješnica“ umjesto „hit“, ali šta reći za „napeticu“ (triler), „sebić“ umjesto „selfie“? Ha, ha!

Ko bi sve to nabrojio, i anglizme i kroatizme! Čini mi se da se naš bosanski dosta dobro drži, bar što se tiče izvornih riječi koje su neprevedive ni na jedan svjetski jezik! Kako bi se na drugom jeziku rekao ćejf? Merak? Raja? O našoj šatri da i ne govorim! Bravo mi!

Vratimo se anglizmima!

U mojoj arhivi humora pronašla sam i jedno davno „gastarbajtersko“  - danas bi smo rekli „dijasporsko“ pismo (Ha! Nisu samo anglizmi udomaćeni!) koje piše rođak iz Amerike rođaku u Bosnu. Kad sam to prvi put vidjela bilo mi je urnebesno smiješno – zato sam ga i sačuvala.  Sad kad ga čitam podsjeća me na naš novi svakodnevni jezik . Provjerite!

Kao što vidite, da je lako - nije, ali kad je čovjek hard vorker i kad dobro isplanira skedžual, može na sve stići. Ja sam lijepo dotjerao liniju na 130 paunda, pa se neki naši kokuzi odavde šegače da sam se osušio zato što puno radim i spavam samo četir' sata, ali to je samo zato što su oni dželos na mene, a i ne znaju da ja uvijek ugrabim bar 45 minuta slipa u sabveju. Čovjeku više i ne treba, a i to je samo prvih 25-30 godina, dok ne otplatimo morgidž, a poslije ćemo da uživamo. Sve je lako kad imaš svoj target.

Čuo sam da Sejo i ove godine ide za Bosnu, može mu se kad već deset godina čući na velferu i još razvozi picu za keš, a žena mu otvorila bjuti salon u stanu pa ove naše guske navalile kô nezdrave na her kat u nje.

Ne znam kako vi ali ja se obožavam smijati! Problem je što me, kako godine idu,  sve manje stvari nasmijava! Pošalice koje kruže pametnim telefonima sve su manje smiješne... Ono što podijelim me baš nasmijalo! Ostalo – brišem!

Prije pametnih telefona također su kružile šale putem e-mailova, SMS poruka... Neke od njih sam sačuvala, dio sam objavila u prošlom postu,  a evo i sad nekih koje su me, iako dobro stare,  baš nasmijale!

Na žalost, ne znam ko su izvorni  autori, nadam se da se neće naljutiti ako se prepoznaju jer nam  je cilj isti i samo jedan – nasmijati ljude!

Biseri iz ljekarskog života

Iz Alana Forda 

Bolje je biti bogat i zdrav, jer ako si siromašan džaba ti što si bolestan.

 Jedna lasta ne čini proljeće, a kamoli dvije.

 Bolje ispasti budala, nego iz voza.

 Ako želite da pobijedite u trci morate prvi proći kroz cilj.

 Kupite cvijeće voljenoj ženi, ali ne zaboravite i na sopstvenu.

 Bolje biti bogat nego ne biti.

 Ne vleruj ženi koja laže.

 Mi ništa ne obećavamo i to ispunjavamo - Stranka istine.

 Bolje je živjeti sto godina kao milioner nego sedam dana siromašan.

Od mog druga Mirze Dadića,  birvaktile...

Oglasi

Izgubljen je crni doberman, molimo ako ga neko vidi - neka bježi! 

 Religiji: bolje moli Boga da ova fleka siđe sa tepiha!

Logici: jer sam ja tako rekao..

.Ironiji: samo nastavi da plačeš pa ću ti dati razloga da plačeš!

Osmozi: zatvori usta i počni da jedeš!

Strpljenju: sjedićeš tu dok taj špinat ne nestane!

Hipokriziji: rekao sam ti milion puta NE PRETJERUJ.

Iščekivanju: sačekaj samo da dođemo kući, ja ti kažem...

Genetici: isti si kao tvoja majka.

Savitljivosti: pogledaj tu prljavštinu iza ušiju!

 Termodinamici: zagrij tu stolicu, školu završavaju samo uporni.

Korjenima: zatvori vrata, kao da si u štali rođen!

Flori i fauni: sažvakaćeš to gradivo kao krava sjeno.

Mudrosti: kada dođeš u moje godine sve će ti biti jasno.

Vjeri u nemoguće: kada stignemo kući vidjećeš ti svoga Boga!

Ha, ha, ha?

Ko o čemu, reći će te, baba o uštipcima! Šta mogu, tolike sam godine provela s djecom, naslušala se svakakvih „bisera“ iz njihovih usta, neke pokupila bog zna gdje, mnoge zapisala i kad mi se nešto pravo „zgurdumi“ čitam to i od srca se nasmijem. Nadam se da će te i vi!

Sva bića, kad ostare, umru. Osim naše učiteljice, ona je još uvijek živa.

Moja mama je terminator, radi na terminalu.

Možemo li nas dvojica da se podijelimo u dve grupe? (Radili u paru, pa se posvađali)

Ne postoje najbolje godine za brak - moraš stvarno da budeš dovoljno glup da bi se oženio.

Jako sam se uplašio kad se mama razboljela. Pomislio sam da će nam tata kuhati.

Psi obično vole vodu. Neki čak toliko da u njoj i žive. To su morski psi. 

Ne znam koliko imam godina. To se stalno mijenja.

Životno osiguranje je novac koji dobije onaj tko preživi smrtni slučaj.

Krave ne smiju brzo trčati da ne bi prosule mlijeko.

Kod nas se muškarci mogu oženiti samo sa jednom ženom. To se zove monotonija.

 Moja sestra je opet prošla  odličnim, sve same petice. Ona to meni namjerno radi!

Leptir je insekt iz porodice helikoptera.

 Na Marsu ima života. Ali to je samo hipotenuza.

Kad se moj mlađi brat rodio, morali su ga staviti u akumulator.

U Francuskoj su nekad pogubljenja kriminalaca izvodili želatinom.

Brat i ja smo danas pojeli cijelu teglu marmelade. Večeras ćemo dobiti ili proljev ili batine!