Da ti ja nešto kažem

 

Ovogodišnju dodjelu Oskara zasjenio je šamar Willa Smitha. Nasilje se uvuklo na mala vrata i na taj glamurozni događaj!

Filmovi, serije, društvene mreže, internet portali  vrve ovom ili onom vrstom nasilja. Nasilnici divljaju cestama u svojim nabrijanim autima... O ratovim i njihovim posljedicama da i ne govorimo...

Mene najviše pogađa nasilništvo među mladima, pa čak i među djecom. A još više reakcije vršnjaka – navijanje, snimanje tuče i objavljivanje na društvenim mrežama.

Svi se zgroženi pitamo ko su nasilnici? Zašto su takvi?

Nasilnik se ne rađa. Nasilnik se postaje! Kako i zašto? Ima li lijeka?

Ko o čemu – baba o uštipcimam  a ja ću o djeci...

Kakvom to dijetetu „prišivamo“ etiketu „agresivac“, pa i „nasilnik“? Koja nas njegova ponašanja navode na to?

 Već u ranom djetinjstvu treba se zabrinuti ako dijete konstantno  krši propisane norme ponašanja, pretjerano je borbeno, boje ga se druga djeca jer su prema njima (a često i prema životinjama) najblaže rečeno -  grubo je, uništava stvari - svoje i tuđe, često laže...Od toga je samo korak do kasnijeg bježanja iz škole i/ili od kuće,  što nerijetko vodi u pravi kriminal.

 Zašto su takvi?

 Ne biste vjerovali ali većina takve djece se u stvari osjeća ugroženo, bijesni su zbog nemoći da nešto promijene u svom životu.  I da,  uplašeni su.  Ne zaboravimo – i agresivna djeca su samo djeca, , baš onakva kakvim smo ih mi odrasli napravili!

 Do najkasnije pete godine života dijetetu  treba biti u potpunosti jasno šta je dobro a šta ne. Ako nam to  promakne, ubrzo se počnu  javljati i drugi signali: vlastita prava i potrebe stavlja ispred prava i potreba drugih, omalovažava sve  oko sebe ističući se  u prvi plan,  željno je  moći pod svaku cijenu, nesretnoje, depresivno, ne zna „šta mu je“ i „to“  ili/ili ne zna kontorlirati, ima problema s koncentracijom  i pamćenjem, destruktivno je, lomi  gračke, iskaljuje svoj bijes na slabijima od sebe...

 Šta učiniti?

Prije svega ne nabijati glavu u pijesak i osvijestiti takva ponašanja. Razvijati empatiju od najranijeg doba, najbolje vlastitim primjerom. Naučite ga da biti PRVI u bilo čemu treba zaslužiti. Nikad, ali nikad nemojte iznevjeriti djetetovopovjerenje, što znači – ne dajite obećanja koja nećete ili ne možete ispuniti! Ne kaže narod uzalud “Čovjek se drži za riječ a vo za rogove!“ Nikad ne nagrađujte negativno ponašanje (na primjer, skroz mala djeca su možda slatka kad opsuju ali smjesta moraju biti ukorena!)

 Veoma je važno i da dijete što ranije nauči prepoznati i imenovati svoje emocije.

Ne zaboravimo da  nasilnici u porodici nesvjesno odgajaju buduće nasilnike i to traje generacijama...

 Što bolje upoznate svoje dijete u raznim situacijama, (što znači da treba mnogo vremena provoditi s njim), lakše ćete prepoznati  eventualne simptome budućeg agresivnog ponašanja. Obratite pažnju na to šta VIDE, ČUJU I OSJEĆAJU.

 Ako do agresivnog istupa dođe - ne osuđujte dijete nego postupak!

 Još nekoliko savjeta...

Prevaziđite stereotip tipa „dječaci takvi“.

 Ne stidite se potražiti pomoć jer možda mislite da niste bili dobar roditelj?

 Ne postavljajte prevelike zahtjeve, naročito kad je školski uspjeh u pitanju.

 Govorite svom djetetu kako ste ponosni na njegove pozitivne osobine

 Ne upoređujte  ga sa sobom („i ja sam bio isti takav pa šta mi danas fali?“)

 Ne izgovarajte se na genetske predispozicije („povukao“ je na nekog iz porodice)

 Ne postavljajte sebi pitanje „Šta će biti od njega“ nego reagirajte sada!

 Nemojte dopustiti da vaše dijete počne samo o sebi misliti kao o nasilniku – dopašće mu se  jer nije svjesno posljedica u budućnosti.

I ograničite pristup nasilnim sadržajima u svim oblicima!