Meni je ovaj izraz strašno ružan ali je uobičajen za roditelja koji sam živi s djetetom, iz ovog ili onog razloga. Dakle, i ja sam „samohrani roditelj“ i to po vlastitom izboru! Dođi tako tridesete, završile se škole, radi se.  Zadnji voz za udaju i porodicu, ha, ha!

Meni nešto udaja nije išla (a bila sam blizu dva-tri puta) ali sam odjednom počela sanjati bebe, primjećivati ih na ulici što nikad prije nisam! I odlučim – od sad, pa na dalje i ubuduće – rodiću sebi bebu! Kada, kako, s kim – nisam baš planirala ali sam se nadala – zalomiće se! I u 33-ćoj tako i bi! Ni ovaj put udaja nije bila opcija iz više razloga, ali niko ko ja! Veću količinu sreće nego što sam osjećala tih devet mjeseci osjetila sam samo kad sam svog sina prvi put uzela u ruke...

Bile su to osamdesete i većina ljudi nije gledala poprijeko samohrane majke po izboru niti se ibretila javno ili iza leđa, ali bilo je i takvih – što mene nije zanimalo ni na mapi! Na primjer, u administraciji porodilišta još uvijek su u rubriku otac upisivali „nepoznat“ dok moja drugarica nije digla dreku i omogućila svima poslije nje da ta rubrika jednostavno ostane – prazna! Bravo J!

Moj sin je dočekan kao princ u užoj i široj porodici, komšiluku, među prijateljima! Vidjelo se iz aviona da sam ja samo htjela NJEGA a ne možda brak ili uspomenu na nekoga...  Jer ko je bez braka rodio s jednim od ta dva motiva – osjetilo se kasnije na djetetu...

Moj sin sve zna o ocu ali ga nikad nije vidio. Dobivao je sve potrebne informacije u dozama primjerenim uzrastu tako da nedostatak oca nije za njega bila nikakva trauma! Jednom ga je neko pitao kako je to živjeti bez tate a on je odgovorio: „Tata ti je kao vikendica na moru – svi znaju da je to lijepo imati ali može se živjeti i bez nje!“ A nije još ni u školu pošao!

Pošto je otac „izbrisao iz memorije“ i mene i sina (ubrzo se oženio i dobio dva sina), živimo lijepo bez  uplitanja sa strane i mogućih peripetija.

Moja stara teta, rekla mi je: „Dobro je ovako, zamisli da ga je priznao i tebi se nešto desi a oni nam uzmu dijete!“ Čuj da se MENI nešto desi i da „nama“ uzmu dijete a njoj skoro 90, ha, ha!

Ne mogu ni zamisliti kako je ženama s drugačijim iskustvom od moga! Bez podrške uže i šire okoline! I kako je toj njihovoj djeci! Jer, i meni je uz svu podršku ponekad bilo teško. Naročito 90-tih. Morala sam sama donijeti odluku otići ili  ostati, na primjer . Međutim, ja i inače sve volim po svom pa bi mi drugo meritorno  mišljenje možda zasmetalo? Nikad neću saznati!

Teško je bilo i koordinirati cijelom porodicom , da svi isto pristupamo odgoju jer dijete ne odgajaju samo roditelji nego i „selo“ – kako kaže narodna poslovica. E moje „selo“ je srećom bilo 100 % uz mene. Ako sam ja rekla da se ne kupuju militarističke igračke – nisu se kupovale! Ako sam ja rekla da se ne kupuju bombone i grickalice – nisu se kupovale! Tako je jednom moj sin dobio na plaži kesicu grisinija i počeo od toga slagati kuću – nije ni znao da se to jede, ha, ha!

Teško je bilo i biti stalno skoncentrisan, misliti unaprijed... Ali sve su to bile slatke muke i dale su rezultat!

37 godina nepatvorene sreće!

I k'o biber po pilavu – moj princ je našao svoju princezu, u sretnom je braku i sad imam i kćerku!