Da ti ja nešto kažem

Prošlo je tri godine od kada pišem ovaj blog i nije mi jasno kako se do sada nisam „uhvatila“ jednog od najljepših perioda u svom životu – izviđača! A tu dragu uniformu sam nosila od treće godine života sve do prve godine fakulteta!  I nešto kratko povratničkog staža  kad sam u svojoh školi (1996-te?) formirala odred „Prvi dobrinjski“ koji je i danas aktivan zahvaljujući prije svega dragoj Emiri Kršlak...

Tu sam stekla bezbrojne prijatelje, stalno u nekog bila zaljubljena, logorovala i zimovala po cijeloj Jugi... Nezaboravno!

Brankica, Caca,  Dara, Diana, Emira, Goga, Joco, Sanela,  Ljilja, Buba, Marka, Mikica, Mirko, Neven, Sanja, Snježa, Slađa, Tenaida, Zdravka, Meco, Marija  (nadam se da nisam nikoga zaboravila). s njima sam i danas u vezi, a povremeno kontaktiram i sa Trokom,  , Veskom  i Minkicom, Darijom, Brankom Danon, Aljom... Moje drage sele vise nema kao ni  Emice, Cobera, Cere, Zoke, Buce i mnogih drugih s kojima sam se kroz život družila...

Temerin, Beograd, London, Ljubljana, Rijeka, Kanada, Australija, Sarajevo... Izviđači i zajedničke uspomene na te dane su nezaobilazna tema razgovora i dopisivanja.

Odred nam se zvao „Slaviša Vajner Čiča“ i djelovao je uglavnom u istoimenoj školi na Marindvoru i u našoj Drugoj gimnaziji.

Logorovali smo, redom: Negdje na Drini, na rubu Perućice , 1956 (moje prvo logorovanje kao trogodišnje „Muhice“ – nisam htjela bit „pčelica“ kako se nazivaju najmlađe članice), Buljarice 1961, Zaton 1962, Slano (Grgurići) 1963, Kulen Vakuf 1964, Zvijezda 1965, Molunat  i Fruška Gora (Iriški vijnac) 1966, Zabrđe kod Viteza 1967, Sutjeska (Tjentište) 1968, Boračko Jezero 1969, Bled 1970...

Zimovali smo na Crepoljskom, na  Palama, na Vlašiću, na Zabrđu...

Između logorovanja i zimovanja na vodnim sastancima smo stjecali  izviđačka znanja (Prva, druga i treća zvijezda) i vještine (vještarstva), takmičili se u orijentaciji (kartu čitaj a seljaka pitaj!) dizanju i rušenju šatora, vezivanju čvorova,  signalizaciji pomoću zastavica...

Nezaboravni su i naši kulturno-zabavni programi, maskembali, logorske vatre. I predivne izviđačke pjesme!

Svaka od  ovih „akcija“ ima svoju priču vrijednu pričanja a zajedničko im je druženje i stjecanje prijateljstava zauvijek...

Baš dobar povod da se kaže koja na temu

STEREOTIPI, PREDRASUDE,  NETOLERANCIJA, DISKRIMINACIJA

Koje krupne riječi!

 Svakodnevno se susrećemo s njima,  a znamo li upće šta znače? Kako ih tek objasniti djeci?

 Mnogi ljudi misle da su te riječi sinonimi, da imaju isto značenje. E, nemaju! A da su usko povezane – jesu!

 Je li vas vaše dijete ikada upitalo šta je to Rom? Zašto Ivan ne slavi Bajram? Zašto moj drug s posebnim potrebama (šta li je tek  to?) ne može dobiti jedinicu a ja mogu? I mnoga, mnoga druga. Ako sami niste žrtva stereotipa i predrasuda, lako ćete svoje djetete odgojiti da bude tolerantno prema različitom i tu različitost ne diskriminira. Zato je bitno razlikovati pojmove!

 Stereotipi

 ili klišei, zasnivaju se na raširenom mišljenju o nekoj grupaciji ljudi. Najčešće se tu radi o pojednostavljivanju stvarnosti: Svi  Afroamerikanci dobro igraju košarku, sve  djevojčice su nježnije od dječaka, svi  Romi su zapušteni, neobrazovani, prose, svi  dječaci ne plaču...

Uz stereotipe se ne vežu jake emocije: više služe onako, za razmjenu mišljenja uz kafu. Jer nas baš , u stvari, o nije puno briga za to, zar ne? Ali, stereotipi mogu prerasti u

 Predrasude

 uz koje idu i jače emocije i time je i opasnost od njih veća.  One predstavljaju sud o drugoj osobi ili grupi ljudi bez stvarnog poznavanja te osobe ili grupe. Predrasude dovode do otežane komunikacije pa  i sukoba.

Prvi korak u borbi protiv predrasuda je da ih postanemo svjesni inače će nas, možda i nesvjesno,  dovesti do

 Netolerancije

 što je, u stvari, odsustvo poštovanja prema vjerovanjima ili ubjeđenjima koja se razlikuju od naših vlastitih. Od toga je samo korak do odbacivanja, zastrašivanja, maltretiranja, zlostavljanja, fizičkih obračuna, ignorisanja, izrugivanja, svaljivanja krivice na druge, skrnavljenje svega što im je vrijedno...samo zato što su drugačiji . Jednostavno, smeta nam prisustvo drugačijih!A onda dolazi do

 Diskriminacije

 što  već znači uskraćivanje ljudskih prava  drugačijima od nas, samo zbog te različitosti. Diskriminacija je, u stvari, predrasuda u akciji!. Na žalost, svjedočimo tome  svakodnevno,  svuda u svijetu ...

 Sada se upitaje  koje su to grupe ljudi vama manje bliske (razumljive?) Jeste li to prenijeli i na svoju djecu? Ali, razmislite i o ovome: kako se osjećaju ljudi koji su, ni krivi ni dužni, isključeni, odbačeni, manje bitni? Jeste li ikada pomislili da stereotipi i predrasude, udruženi sa moći, izazivaju svjetske katastrofe? Jeste li vi nekada bili diskriminirani zbog spola, fizičkog izgleda, socijalnog ili obrazovnog statusa, porijekla? Može li se to sutra desiti i vašem djetetu?

Zato treba djecu, njih radi, od malena učiti, najbolje vlastitim primjerom, da se bore protiv stereotippredrasuda, za socijalnu pravdu. Jer, NE ČINITI NIŠTA ISTO JE KAO I ČINITI ZLO!

Pročitah da  se Parkuša vraća kao “kultno mjesto“  uz naznaku „ovaj put ukusnije“ i na slici pribor za jelo!

Čija je to kultna Parkuša u kojoj se – jede? Osim zlatnog rolata za mog druga Dragana, naravno!

Godinama sam  u prolazu posmatrala kako se Parkuša mijenja i sjećala se kakva je bila „u naš vakat“. Na prvi pogled obična kafana ali je za nas iz Druge gimnazije bila nešto kao dnevni boravak... Tu smo provodili časove s kojih smo „luftali“, pisali zadaće, po konobarima ostavljali poruke jedni drugima,  ispijali jednu kafu satima i niko nas zbog toga nije popreko gledao!

U kojem bi to sad univerzumu bilo moguće?

Sarajevski pjesnici imali su svoj stol u ćošku..

Tu ste svakodnevno mogli zateći Indexe, Pro-arte... Čička...

Legenda kaže da je jedan satajevski šaner pitao u Parkuši Ivu Andrića  „Hej, nobelovac! Napiše li se šta?“

Bilo je to vrijeme prije „hipi klupe“  mada je i nas zakačila u neko doba...

Mi smo, naime, generacija koja pamti klasično korzo – tamo-aamo od Umjetničkog paviljona do Parkuše i natrag, sve u nadi da ćemo u prolazu sresti neku svoju simpatiju...

Sve se mijenja (sem Kamenja!), pa neka se i Parkuša mijenja,  ali nemojte je tako zvati, a naročito ne „kultna“. To mjesto je bilo Parkuša i kultna – samo sedamdesetih!

Post posvećujem maturantima Druge sarajevske gimnazije, generacija 1967/71.

Ovog juna  trebali smo se okupiti sa svih strana svijeta i proslaviti  50 godina mature ali – nedade nam se!  Bilo bi bolno bez  Mie, Svjetlane, Srđana D, Ćere, Cere... Ali  - bilo bi!

Mi smo „zlatna“, sretna,  generacija jer smo bili gimnazijalci u jedno  lijepo vrijeme, vrijeme krupnih koraka naprijed i intenzivnog približavanja „svijetu“.

Djetinjstvo nam je bilo neopterećeno brigama jer smo gledali šta IMAMO a ne šta NEMAMO!

U osnovnoj školi sjedili smo u drvenim „skamijama“, pisali umačući u tintu pero s držalom (ali i napredovali do prvih hemijskih olovaka i nalivpera!), nosili školske torbe koje su jako ličile na taitne starinske „aktovke“ (ili su to i bile?), stajali „u ćošku“ ako smo bili nemirni na času...

Vani smo se igrali klikera, klisa, zemlje, trule kobile, između dvije vatre...

Dečki su curice gađali praćkama sa savijenim žičanim projektilima (uh, što je to boljelo!)

Do besvjesti smo okretali čigre/zvrkove, igrali joj-jo (eto odakle potiče naziv za vraćanje kilograma nakon dijete, ha, ha)

Nervirali odrasle zvukom klik-klak kuglica.

Pili riblje ulje (kašika dnevno - obavezno začepiti nos!)

Nosili plastične sandale, gumene „batine“ crne čizme i gojzerice.

Kod kuće smo igrali domina, mikado štapića, čovječe ne čjuti se, karata (crni petar, tač, magaraca).

Pred kraj osnovne škole već smo skoro svi imali glomazne crno-bijele televizore  „lampaše“,  s antenom na krovu koju su naši očevi poput pravih akrobata stalno morali micati tamo-amo da dobijemo sliku bez „snijega“.

Pojavili su se prvi sokovi u staklenim flašama, prvo kokta, pa cola, pa Mirinda.. (što ti je rana ekologija!)

Jedna od igračaka bio je i aparat s okruglim, „kupovnim“  dijapozitivima s raznim temama, s kojima smo upoznavali daleke zemlje.

Foto-aparati su bili „na film“ (crno- bijeli, naravno) a onda su se pojavili i jednokratno blicevi u vidu kocke koja se natakne na aparat.

Vrtili smo i kaleidoskope.

Mame su nam šile na „singericu“ na nožni pogon i mljele meso kod kuće, na „flajš-mašinu“ (da im mesari ne podvale!)

Vage su bile sa tasovima i  utezima.

Obožavali smo tvrde bombone „505 sa crtom“, a još više crvene metalne kutije u kojima su se prodavale i od kojih smo pravili „kasice“.

Kraj osnovne i gimnaziju obilježio je rokenrol, prvo legendarni Radio Luxemburg, pa onda i vlastiti gramofoni, ploče, magnetofoni-trakaši  -  sve do radio-kasetofona i kaseta...

Dečki su od očeva krali „Brut“ pa bi zamirisalo cijelo Sarajevo!

Toliko smo „visili“ na telefonima da su roditelji nabavljali ključ za brojčanik!

Pisali smo dnevnike, pisma, razglednice.

Skupljali salvete i marke (poštanske, ha, ha!)

I DRUŽILI SE! O kako smo se i koliko družili...

Danas se služimo internetom, pametmim telefonima, hvatamo korak s vremenom bez ikakvih problema! Ali ne odustajemo od kafica „uživo“!

Pa zar nismo sretna generacija?

Sretna nam 50-ta godišnjica! Kakva je – da je!

Naiđoh neki dan na netu na kviz tipa „Ako se ovog sjećate – stari ste!“  Pitanja su bila tipa  jeste li ikada imali Nokiu 3310, jeste li pohranjivali podatke na flopy diskete, jeste li muziku slušali na kasetama i vokmenima... Manje više za mene,  ali otkrila sam da mi je dijete staro, ha, ha!

Jedan drugi klipić me je i nasmijao i probudio nostalgiju. Radi se o poređenjima nekad i sad.

Nekad su se mišići nabijali u poljskim radovima, danas u teretani! (Jest da se sve više mojih prijatelja vraća motiki, rekreativno)

Nekad su na plaži bili šareni kupaći kostimi a danas istetovirana tijela!

Nekad su kompjuteri bili veliki a ljudi mršavi a danas debeljuce koriste majušne tablete. A što je tanji TV to je čovjek ispred njega deblji!

Nekad su djeca puštala zmajeve – danas dronove.

Nekad su se u kafani buljilo u novine – danas u telefone!

Nekad su roditelji silom utjerivali djecu u kuću a danas ih tjeraju da se igraju vani!

Ima tu i nešto o nekadašnjim i današnjim telefonima pa sam  se sjetila kako su se mijenjali.

Od kad ja pamtim, prvo su bili oni na kojima je slušalica stajala na „viljušci“ i žica nije bila žica nego neki  dugački krpeni kabal. Onda su došli oni klasični crni, „kancelarijski“. Pa oni sa slušalicom sa strane i s njima spiralna žica. . Pa „Iskrini“ u boji, tanki, pa onda ti isti ali ne sa brojčanikom na okretanje nego na tipke,  pa zidn,  pa oni što su se moglin nosati po kući (a bome i do komšiluka) s „bazom“... Valjda su to zadnji modeli jer  ko danas još uopšte ima „fiksni“ telefon?

Zavladali su mobiteli, prvo ala cigla s antenom, pa sve manji i manji (nokia 3310, ha, ha), a onda su došli  ovi „pametni“  koji samo što veš ne prostiru!

Pitam se jesmo li i mi s njima postali pmetniji ili...

Mislila sam da neću više o njoj ali godišnjica je njene vladavine našim životima, pa...

Prvo mi pada na pamet riječ strah. Ispočetka smo se bojali općenito te nepoznate pošasti koja nas je iznenada snašla. Manijakalno smo se pokušavali što više informisati šta je to? Odakle to? Šta nam je činiti? I pri tome bili zatrpani gomilom (nerijetko) kontradiktornih informacija, teorijama zavjere,  epidemiološkim mjerama/naredbama... Strah je rastao...Čuvali smo se i čuvali su nas na razne načine,  a pošast je uprkos tome uzimala živote...  Uskrs sam provela sama, prvi put u žovoti...

Onda je došlo ljeto, proradile kafanske bašte i nekako je sve bilo lakše uz pivu na suncu... Odlazilo se i na more, dolazili su nam naši iz tuđine.. Svi smo znali šta je PCR test...

S prvim jesenjim danima strah se vratio na velika vrata. Plaćali smo danak opuštenom ljetu i sve se opet zakuhalo...  A mi se nekako navikli... Božić, Nova godina, rođendani, sve se to u mojoj porodici  nekako proslavilo „uz poštivanje svih epidemioloških mjera“. Dala sam joj Uskrs, e vala ostalo ne dam!

U međuvremenu su pravi naučnici vrijedno radili i pojavile su se vakcine, a s njima su se ponovo zahuktale teorije zavjere. Mediji su nas zatrpavali antivakserskim glupostima tipa čipiranje, G5 mreža i slično... Vezala se afera na aferu... Naša posla!

Strah je  opet počeo rasti...

Od tog straha jedva smo primijetili da se cijeli svijet vakciniše a nas ni na mapi! Svejedno smo se upuštali u rasprave koja vakcina valja a koja ne, koju bi smo primili a koju ne i da li uopšte? Na osnovu čega?

A ljudi su umirali...

Mjere su se pojačavale, pa ublažavale,  pa opet pojačavale...

Poštovali smo ih ili nismo.

Vjerovali smo ili nismo.

Sve manje nas je nasmijavao e-humor na našim telefonima koji nam je puno značio u početku. Smijehom protiv straha...

A  judi su umirali...

Konačno je i kod nas počelo vakcinisanje,  a s tim i novi strahovi. Aplicirati ili čekati („dokvidim“ što bi rekla moja baba)?

„Ko zna kakvo su nam smeće uvalile bogate zemlje?“ „Bezbeli onu Azru iz Zen'ce“ a od nje se umire!“

„Dok ja dođem na red nestaće“! I tako dalje i tako bliže.

Mediji  i dalje bruje. Nadglasavaju se naučnici i „naučnici“ s teoretičarima zavjere.

Oni malobrojni vakcinisani svakodnevno moraju odgovarati familiji i prijateljima na pitanja: „Koju su ti dali?“  „Imaš li ni nuspojava?“ „Dobiju li se kakve ćage?“ „Kad ćeš primiti drugu?“ „Šta ćeš ako ne bude te druge, ako nestane“?

Strah raste. Ali se pojavljuje i neka nada.

A ljudi umiru...

Sad već svako poznaje nekoga ko je obilio... I ko je umro... Najmanje pričamo o onima koji su se oporavili. A za njih je glavno pitanje: „Imaš li posljedica?“

Kad smo kod posljedica –  govoriću samo o mojoj struci - on line nastava je dokusurila i onako urušeno školstvo,  a imamo već i drugu generaciju korona-prvačića...

I tako prođe godina. Ukradena godina...

Insan se na sve navikne osim na strah!