Da ti ja nešto kažem

Baš dobar povod da se kaže koja na temu

STEREOTIPI, PREDRASUDE,  NETOLERANCIJA, DISKRIMINACIJA

Koje krupne riječi!

 Svakodnevno se susrećemo s njima,  a znamo li upće šta znače? Kako ih tek objasniti djeci?

 Mnogi ljudi misle da su te riječi sinonimi, da imaju isto značenje. E, nemaju! A da su usko povezane – jesu!

 Je li vas vaše dijete ikada upitalo šta je to Rom? Zašto Ivan ne slavi Bajram? Zašto moj drug s posebnim potrebama (šta li je tek  to?) ne može dobiti jedinicu a ja mogu? I mnoga, mnoga druga. Ako sami niste žrtva stereotipa i predrasuda, lako ćete svoje djetete odgojiti da bude tolerantno prema različitom i tu različitost ne diskriminira. Zato je bitno razlikovati pojmove!

 Stereotipi

 ili klišei, zasnivaju se na raširenom mišljenju o nekoj grupaciji ljudi. Najčešće se tu radi o pojednostavljivanju stvarnosti: Svi  Afroamerikanci dobro igraju košarku, sve  djevojčice su nježnije od dječaka, svi  Romi su zapušteni, neobrazovani, prose, svi  dječaci ne plaču...

Uz stereotipe se ne vežu jake emocije: više služe onako, za razmjenu mišljenja uz kafu. Jer nas baš , u stvari, o nije puno briga za to, zar ne? Ali, stereotipi mogu prerasti u

 Predrasude

 uz koje idu i jače emocije i time je i opasnost od njih veća.  One predstavljaju sud o drugoj osobi ili grupi ljudi bez stvarnog poznavanja te osobe ili grupe. Predrasude dovode do otežane komunikacije pa  i sukoba.

Prvi korak u borbi protiv predrasuda je da ih postanemo svjesni inače će nas, možda i nesvjesno,  dovesti do

 Netolerancije

 što je, u stvari, odsustvo poštovanja prema vjerovanjima ili ubjeđenjima koja se razlikuju od naših vlastitih. Od toga je samo korak do odbacivanja, zastrašivanja, maltretiranja, zlostavljanja, fizičkih obračuna, ignorisanja, izrugivanja, svaljivanja krivice na druge, skrnavljenje svega što im je vrijedno...samo zato što su drugačiji . Jednostavno, smeta nam prisustvo drugačijih!A onda dolazi do

 Diskriminacije

 što  već znači uskraćivanje ljudskih prava  drugačijima od nas, samo zbog te različitosti. Diskriminacija je, u stvari, predrasuda u akciji!. Na žalost, svjedočimo tome  svakodnevno,  svuda u svijetu ...

 Sada se upitaje  koje su to grupe ljudi vama manje bliske (razumljive?) Jeste li to prenijeli i na svoju djecu? Ali, razmislite i o ovome: kako se osjećaju ljudi koji su, ni krivi ni dužni, isključeni, odbačeni, manje bitni? Jeste li ikada pomislili da stereotipi i predrasude, udruženi sa moći, izazivaju svjetske katastrofe? Jeste li vi nekada bili diskriminirani zbog spola, fizičkog izgleda, socijalnog ili obrazovnog statusa, porijekla? Može li se to sutra desiti i vašem djetetu?

Zato treba djecu, njih radi, od malena učiti, najbolje vlastitim primjerom, da se bore protiv stereotippredrasuda, za socijalnu pravdu. Jer, NE ČINITI NIŠTA ISTO JE KAO I ČINITI ZLO!

Pročitah da  se Parkuša vraća kao “kultno mjesto“  uz naznaku „ovaj put ukusnije“ i na slici pribor za jelo!

Čija je to kultna Parkuša u kojoj se – jede? Osim zlatnog rolata za mog druga Dragana, naravno!

Godinama sam  u prolazu posmatrala kako se Parkuša mijenja i sjećala se kakva je bila „u naš vakat“. Na prvi pogled obična kafana ali je za nas iz Druge gimnazije bila nešto kao dnevni boravak... Tu smo provodili časove s kojih smo „luftali“, pisali zadaće, po konobarima ostavljali poruke jedni drugima,  ispijali jednu kafu satima i niko nas zbog toga nije popreko gledao!

U kojem bi to sad univerzumu bilo moguće?

Sarajevski pjesnici imali su svoj stol u ćošku..

Tu ste svakodnevno mogli zateći Indexe, Pro-arte... Čička...

Legenda kaže da je jedan satajevski šaner pitao u Parkuši Ivu Andrića  „Hej, nobelovac! Napiše li se šta?“

Bilo je to vrijeme prije „hipi klupe“  mada je i nas zakačila u neko doba...

Mi smo, naime, generacija koja pamti klasično korzo – tamo-aamo od Umjetničkog paviljona do Parkuše i natrag, sve u nadi da ćemo u prolazu sresti neku svoju simpatiju...

Sve se mijenja (sem Kamenja!), pa neka se i Parkuša mijenja,  ali nemojte je tako zvati, a naročito ne „kultna“. To mjesto je bilo Parkuša i kultna – samo sedamdesetih!

Post posvećujem maturantima Druge sarajevske gimnazije, generacija 1967/71.

Ovog juna  trebali smo se okupiti sa svih strana svijeta i proslaviti  50 godina mature ali – nedade nam se!  Bilo bi bolno bez  Mie, Svjetlane, Srđana D, Ćere, Cere... Ali  - bilo bi!

Mi smo „zlatna“, sretna,  generacija jer smo bili gimnazijalci u jedno  lijepo vrijeme, vrijeme krupnih koraka naprijed i intenzivnog približavanja „svijetu“.

Djetinjstvo nam je bilo neopterećeno brigama jer smo gledali šta IMAMO a ne šta NEMAMO!

U osnovnoj školi sjedili smo u drvenim „skamijama“, pisali umačući u tintu pero s držalom (ali i napredovali do prvih hemijskih olovaka i nalivpera!), nosili školske torbe koje su jako ličile na taitne starinske „aktovke“ (ili su to i bile?), stajali „u ćošku“ ako smo bili nemirni na času...

Vani smo se igrali klikera, klisa, zemlje, trule kobile, između dvije vatre...

Dečki su curice gađali praćkama sa savijenim žičanim projektilima (uh, što je to boljelo!)

Do besvjesti smo okretali čigre/zvrkove, igrali joj-jo (eto odakle potiče naziv za vraćanje kilograma nakon dijete, ha, ha)

Nervirali odrasle zvukom klik-klak kuglica.

Pili riblje ulje (kašika dnevno - obavezno začepiti nos!)

Nosili plastične sandale, gumene „batine“ crne čizme i gojzerice.

Kod kuće smo igrali domina, mikado štapića, čovječe ne čjuti se, karata (crni petar, tač, magaraca).

Pred kraj osnovne škole već smo skoro svi imali glomazne crno-bijele televizore  „lampaše“,  s antenom na krovu koju su naši očevi poput pravih akrobata stalno morali micati tamo-amo da dobijemo sliku bez „snijega“.

Pojavili su se prvi sokovi u staklenim flašama, prvo kokta, pa cola, pa Mirinda.. (što ti je rana ekologija!)

Jedna od igračaka bio je i aparat s okruglim, „kupovnim“  dijapozitivima s raznim temama, s kojima smo upoznavali daleke zemlje.

Foto-aparati su bili „na film“ (crno- bijeli, naravno) a onda su se pojavili i jednokratno blicevi u vidu kocke koja se natakne na aparat.

Vrtili smo i kaleidoskope.

Mame su nam šile na „singericu“ na nožni pogon i mljele meso kod kuće, na „flajš-mašinu“ (da im mesari ne podvale!)

Vage su bile sa tasovima i  utezima.

Obožavali smo tvrde bombone „505 sa crtom“, a još više crvene metalne kutije u kojima su se prodavale i od kojih smo pravili „kasice“.

Kraj osnovne i gimnaziju obilježio je rokenrol, prvo legendarni Radio Luxemburg, pa onda i vlastiti gramofoni, ploče, magnetofoni-trakaši  -  sve do radio-kasetofona i kaseta...

Dečki su od očeva krali „Brut“ pa bi zamirisalo cijelo Sarajevo!

Toliko smo „visili“ na telefonima da su roditelji nabavljali ključ za brojčanik!

Pisali smo dnevnike, pisma, razglednice.

Skupljali salvete i marke (poštanske, ha, ha!)

I DRUŽILI SE! O kako smo se i koliko družili...

Danas se služimo internetom, pametmim telefonima, hvatamo korak s vremenom bez ikakvih problema! Ali ne odustajemo od kafica „uživo“!

Pa zar nismo sretna generacija?

Sretna nam 50-ta godišnjica! Kakva je – da je!

Naiđoh neki dan na netu na kviz tipa „Ako se ovog sjećate – stari ste!“  Pitanja su bila tipa  jeste li ikada imali Nokiu 3310, jeste li pohranjivali podatke na flopy diskete, jeste li muziku slušali na kasetama i vokmenima... Manje više za mene,  ali otkrila sam da mi je dijete staro, ha, ha!

Jedan drugi klipić me je i nasmijao i probudio nostalgiju. Radi se o poređenjima nekad i sad.

Nekad su se mišići nabijali u poljskim radovima, danas u teretani! (Jest da se sve više mojih prijatelja vraća motiki, rekreativno)

Nekad su na plaži bili šareni kupaći kostimi a danas istetovirana tijela!

Nekad su kompjuteri bili veliki a ljudi mršavi a danas debeljuce koriste majušne tablete. A što je tanji TV to je čovjek ispred njega deblji!

Nekad su djeca puštala zmajeve – danas dronove.

Nekad su se u kafani buljilo u novine – danas u telefone!

Nekad su roditelji silom utjerivali djecu u kuću a danas ih tjeraju da se igraju vani!

Ima tu i nešto o nekadašnjim i današnjim telefonima pa sam  se sjetila kako su se mijenjali.

Od kad ja pamtim, prvo su bili oni na kojima je slušalica stajala na „viljušci“ i žica nije bila žica nego neki  dugački krpeni kabal. Onda su došli oni klasični crni, „kancelarijski“. Pa oni sa slušalicom sa strane i s njima spiralna žica. . Pa „Iskrini“ u boji, tanki, pa onda ti isti ali ne sa brojčanikom na okretanje nego na tipke,  pa zidn,  pa oni što su se moglin nosati po kući (a bome i do komšiluka) s „bazom“... Valjda su to zadnji modeli jer  ko danas još uopšte ima „fiksni“ telefon?

Zavladali su mobiteli, prvo ala cigla s antenom, pa sve manji i manji (nokia 3310, ha, ha), a onda su došli  ovi „pametni“  koji samo što veš ne prostiru!

Pitam se jesmo li i mi s njima postali pmetniji ili...

Mislila sam da neću više o njoj ali godišnjica je njene vladavine našim životima, pa...

Prvo mi pada na pamet riječ strah. Ispočetka smo se bojali općenito te nepoznate pošasti koja nas je iznenada snašla. Manijakalno smo se pokušavali što više informisati šta je to? Odakle to? Šta nam je činiti? I pri tome bili zatrpani gomilom (nerijetko) kontradiktornih informacija, teorijama zavjere,  epidemiološkim mjerama/naredbama... Strah je rastao...Čuvali smo se i čuvali su nas na razne načine,  a pošast je uprkos tome uzimala živote...  Uskrs sam provela sama, prvi put u žovoti...

Onda je došlo ljeto, proradile kafanske bašte i nekako je sve bilo lakše uz pivu na suncu... Odlazilo se i na more, dolazili su nam naši iz tuđine.. Svi smo znali šta je PCR test...

S prvim jesenjim danima strah se vratio na velika vrata. Plaćali smo danak opuštenom ljetu i sve se opet zakuhalo...  A mi se nekako navikli... Božić, Nova godina, rođendani, sve se to u mojoj porodici  nekako proslavilo „uz poštivanje svih epidemioloških mjera“. Dala sam joj Uskrs, e vala ostalo ne dam!

U međuvremenu su pravi naučnici vrijedno radili i pojavile su se vakcine, a s njima su se ponovo zahuktale teorije zavjere. Mediji su nas zatrpavali antivakserskim glupostima tipa čipiranje, G5 mreža i slično... Vezala se afera na aferu... Naša posla!

Strah je  opet počeo rasti...

Od tog straha jedva smo primijetili da se cijeli svijet vakciniše a nas ni na mapi! Svejedno smo se upuštali u rasprave koja vakcina valja a koja ne, koju bi smo primili a koju ne i da li uopšte? Na osnovu čega?

A ljudi su umirali...

Mjere su se pojačavale, pa ublažavale,  pa opet pojačavale...

Poštovali smo ih ili nismo.

Vjerovali smo ili nismo.

Sve manje nas je nasmijavao e-humor na našim telefonima koji nam je puno značio u početku. Smijehom protiv straha...

A  judi su umirali...

Konačno je i kod nas počelo vakcinisanje,  a s tim i novi strahovi. Aplicirati ili čekati („dokvidim“ što bi rekla moja baba)?

„Ko zna kakvo su nam smeće uvalile bogate zemlje?“ „Bezbeli onu Azru iz Zen'ce“ a od nje se umire!“

„Dok ja dođem na red nestaće“! I tako dalje i tako bliže.

Mediji  i dalje bruje. Nadglasavaju se naučnici i „naučnici“ s teoretičarima zavjere.

Oni malobrojni vakcinisani svakodnevno moraju odgovarati familiji i prijateljima na pitanja: „Koju su ti dali?“  „Imaš li ni nuspojava?“ „Dobiju li se kakve ćage?“ „Kad ćeš primiti drugu?“ „Šta ćeš ako ne bude te druge, ako nestane“?

Strah raste. Ali se pojavljuje i neka nada.

A ljudi umiru...

Sad već svako poznaje nekoga ko je obilio... I ko je umro... Najmanje pričamo o onima koji su se oporavili. A za njih je glavno pitanje: „Imaš li posljedica?“

Kad smo kod posljedica –  govoriću samo o mojoj struci - on line nastava je dokusurila i onako urušeno školstvo,  a imamo već i drugu generaciju korona-prvačića...

I tako prođe godina. Ukradena godina...

Insan se na sve navikne osim na strah!

Nikad nije lako biti roditelj ali u današnje vrijeme je to baš teško. Stalno se preispitujete radite li nešto dobro ili ne, kako uskladiti odgoj s vremenom u kome živimo,  itd.itd...

Jeste li se nekad upitali i  dokle ide pravo vašeg djeteta na privatnost i intimu? Treba li svoju djecu „špijunirati“ da bi smo ih zaštitili? Pa, moramo znati sve o svom djetetu kako bi smo to postigli, reći ćete! To je tačno ali postoji razlika između „nadzora“ i „špijuniranja“!

 Prije svega, pitajte dijete šta za njega znače   pojmovi intima i privatnost . Tražite da navede primjere! Recite svoje mišljenje. Uporedite.

 Pitajte ih zatim  da li su oni nekada ugrozili tuđe pravo na intimu i privatnost, posebno braća/sestre jedni drugima? Vidjećete koliko će se iskreno iznenaditi kad shvate da jesu! Oni jednostavno o tome ne razmišljaju.

 Pa kako onda bez špijuniranja saznati šta vas interesuje?

 Evo male pomoći: kada pretresate djetetove džepove, ruksak, sobu, kada prisluškujete njegove telefonske razgovore, čitate  poruke,  u djetetovom odsustvu – špijunirate!. Namjerava vam je čestita – zaštita od „nedajbože“ ali je to svejedno - špijuniranje.

 Sve to isto ili slično možete uraditi i u djetetovom prisustvu, čak s njegovom dozvolom. Kako?

 „Treba da ti operem jaknu/farmerke, hoćeš li molim te isprazniti džepove?“ Pri tome „se pravite ludi“ i gledate taj proces. Većina djece ništa ne krije i neće ni registrirati da ste prisutni i posmatrate. Oni će vaš zahtjev shvatiti doslovno kako ste rekli – roba treba na pranje i džepove treba isprazniti! Dijete koje nešto krije pokušaće se skloniti od vašeg pogleda. Samim tim saznaćete da nešto krije a šta – ne morate saznati istog trenutka. Ipak što prije načnite tu temu  i to ovako :“Znaš, kada si pokušao sakriti sadržaj svojih džepova predamnom jako si me povrijedio. Mora da smo negdje pogriješili u tvom odgoju kada imaš potrebu da nešto kriješ od nas. Molim te, reci mi to, spremni smo ispraviti grešku“ Iznenadiće vas reakcija.

 Ili recite:  „Vama stvarno nije lako. Ruksaci su vam toliko teški da se često pitam moraš li ti to sve nositi. Hoćeš li mi molim te pokazati šta to sve imaš unutra?“ Većina djece ne krije ništa – prihvatiće razgovor kako je njima „teško“ i spremno istresti sadržaj ruksaka pred vas, govoreći pri tome šta ono smatra da mu stvarno ne treba ali, eto, mora to nositi. Oni koji nešto kriju pokušaće odgoditi taj čin za neki drugi put, ali vi ćete blago insistirati da to bude baš tog trenutka jer, eto, baš sad imate vremena i volje da mu pokušate pomoći.

 Primjer treći: „ Bojim se da ovo vaše elektronsko komuniciranje uništava naš lijepi jezik. Evo i mi stariji popuštamo pred novim vremenom iako nam se to ne sviđa. Hajde da uporedimo tvoje i moje poruke? U čijim porukama ima manje grešaka? Vjerovatno u mojim jer ni ja ni moje prijateljice ne koristimo baš uvijek naočale iako nam trebaju!“ Djeca koja ništa ne kriju jedva će dočekati da vam dokažu koliko su superiorni na elektronskom polju i spremno će otvoriti svoje spremnike poruka i još će vam dati par korisnih savjeta. Oni koji nešto kriju naći će stotinu razloga da to ne učine. Insistirajte bez galame uz riječi da vas, kao,  ne interesuje sadržaj poruka nego forma.

 Kad je internet u pitanju zamolite dijete da vas nešto nauči – to je njihov „teren“ i rado će vam pomoći. Kroz razgovor koje sve stranice  postoje usput možete ubaciti i priču kako ima i opasnih i neprimjerenih sadržaja ali i programa za njihovu blokadu a da se nadate da ih vi nećete morati instalirati.

 Primjera je bezbroj ali svi se odnose na „gašenje požara“. Mnogo je bolje od početka graditi međusobno povjerenje i postepeno, od najranijih dana ugraditi u dijete potrebu da s vama razgovara o svemu jer ste mu vi prvi među prijateljima. Za to je potrebno fizički što više provoditi vremena s djetetom od najranijih dana i razgovarati, razgovarati, razgovarati. Još ako ponekad upitate dijete za njegovo mišljenje ili savjet o nečemu („Šta misliš, gdje bi smo ove godine mogli ljetovati?“ Šta misliš, koja mi boja ljepše stoji?“ „Šta misliš, ko će ove godine pobijediti u Ligi prvaka?“) djetetovo povjerenje u vas će prirodnim putem rasti i nećete ni imati potrebu da razmišljate špijunirati ili ne?

 Da, dijete ima pravo na privatnost i intimu, ali ako na vrijeme i neprimjetno postavite granice to  ga neće ugroziti a samim tim ni vi nećete toliko strepiti za sadržaj tog prava.