Da ti ja nešto kažem

Čim „legne“ penzija penzići navale na šaltere GRAS-a po mjesečni ili tromjesečni kupon. U Štrosmajerovoj danima ista slika – pet šaltera, pet redova koji najmanje liče na –red! Tu kupone kupuju i zaposleni, i đaci i studenti,  ali penzići suvereno vladaju!

Pošto se prosječno stoji u redu oko sat, po zvizdanu, minusima, kiši i snijegu, pametno se psihički pripremiti na tu avanturu i maksimalno se zabaviti – da ne poludite!

Ja to vrijeme koristim umjesto odlaska u kino i pozorište jer se nagledam svakakvih „predstava“!

Kako ko pristiže pita već dobro živčane „stajatelje“ koji je šalter za koga jer su podijeljeni po visini penzija. Jest da sve to lijepo piše na prljavim staklima šaltera pokrivenim rešetkama,  ali veličina slova i udaljenost ne pogoduje baš zainteresovanim godištima. Iako dolaze tu svaki mjesec penzići nikako da zapamte broj „svog“ šaltera! Ne kontam!

Stojim i posmatram,  a ako imam sreće nađe se neki šaljivdžija pa zajedno  uveseljavamo ostale jer je situacija takva da se možeš (uzalud) nervirati ili se zabaviti!

Kakvih samo likova ima!

Prije svega tu su „pametnjakovići“ koji se pokušavaju ubaciti preko reda s najnevinijom facom , našta ostatak ekipe počne sipati komentare tipa „Jes' ti to matere ti mangup?“ Onda imate „političare“ koji koriste bespomoćne „čekače“  kao prisilne slušaoce za blaćenje trenutne vlasti i prosipanje vlastitih ideja kako bi to oni da ih ko pita...Pa one što se žale na zdravstveno stanje ne bi li ih neko pustio preko reda. Moš' mislit! Ha si prešao 65 imaš neku smetnju zbog koje ti je teško stajati i nema sile da nekog pustiš ispred sebe! I da hoćeš, oni iza tebe će dići revoluciju sad pa sad! Tu su i „pitači“ koji se non-stop nešto pitaju, naglas ili sebi u bradu pa ne znaš bi li odgovorio ili je pitanje retoričko!

Nađe se tu i neki šarmer koji penzionerke upućuje na šalter za radničke kupone jer „nikad vam ne bih dao te godine!“ Ne bih ni uzela, hvala lijepo!

Po Marfijevom zakonu, uvijek je red u kojem stojite najduži i najsporije se kreće! Pomirite se s tim već jednom!

Kad se konačno dokopaš šaltera gospođa iza stakla upisuje broj iskaznice u kupon da ga ne bi neko slučajno prodao na Drveniji!

Radno vrijeme nigdje nije istaknuto pa ljudi pokušavaju dolaziti u različito doba ne bi li kojim slučajem izbjegli čekanje u redu! Makar i „poljubili“ šalter! Uzalud vam trud, svirači! Kako god okreneš – taj sat u redu za GRAS-ov kupon ti jednom mjesečno ne gine, sve do Bara ili Vlakova!

Zadnjih godina djeca mojih prijatelja i sami postaju roditelji pa svjedočim mnogim „početničkim“ dilemama, strahovima, pa i „pogrešnim“ rješenjima...

Nerijetko misle da sad imaju obavezu da budu nešto više od običnih ljudskih bića: uvijek dosljedni, tolerantni, da zapostavljaju svoje potrebe da ne bi bili sebični (guglala djeca stručne savjete!), ili jednostavno ne žele ponavljati „greške“ svojih roditelja prema njima! A onda,  neizbježno i normalno - prave vlastite greške!

Zapostavljanje vlastite ličnosti prva je ozbiljna greška. Dragi moji, dozvolite sebi da budete prirodni! Djeca čim više nisu bebe baš to cijene: „moji su roditelji raja, „cool“ misleći, u stvari, moji roditelji su i moji prijatelji, imaju mana kao i svako, ali ja ih baš takve volim! Djeca vrlo brzo prozru glumu i pretvaranje i to im je čudno i zbunjujuće jer ne očekuju da su im roditelji savršeni!

Literatura, filmovi, razni priručnici i napisi u novinama opisuju „idealnog“ roditelja kao osobu punu unutrašnje sigurnosti, s visokim stupnjem tolerancije, pred njima se djeca ne ustežu, s njima otvoreno razgovaraju... Koliko takvih roditelja postoji? Tačnije, koliko takvih osoba  postoji? Jeste li vi takvi? Realno - u današnjem užurbanom svijetu prije će biti da vam tolerancija nije baš „na visini“, da vam mnogo toga smeta kod drugih ljudi pa i kod sopstvene djece,  da je vama u djetinjstvu nametano kako se treba ponašati, šta je u redu a šta nije, ne pitajući vas za mišljenje...Jeste li u potpunosti zadovoljni sobom i svojim životom? Prije će biti da ste često „mrtvi umorni“, iznervirani, borite se, dan po dan, za osnovnu egzistenciju ili materijalno obilje...

Često niste ni svjesni  koje ponašanje kod svog djeteta smatrate  prihvatljivom a koje ne, dok ne odete  u goste ili vama ne dođu ljudi do čijeg vam je mišljenja izuzetno stalo. Tek tada uočavate propuste gledajući svoje dijete „tuđim očima“.  Odjednom vam zasmeta nešto što do sada niste ni primijetili pa počnete „odgajati“ djecu na licu mjesta, pred drugima. Činite to podsvjesno opravdavajući svoje greške ili propuste u odgoju, a djecu zbunjujete: „Šta je sad? Pa ništa nisam uradio što inače ne radim!“

Zaboravljamo i činjenicu da su roditelji jedno drugom  „tuđa kost“, da potiču iz dvije često različite sredine (ljubav ne pita!) da možda baštine različite sisteme vrijednosti i stilove odgoja...Sve to mladi bračni par unosi kao prtljag u svoju zajednicu. Obično se taj „prtljag“ i ne raspakira dok ne dođu djeca. Zato je rijetko, bar u početku, da majka i otac isto djetetovo ponašanje posmatraju na isti način. Jesu li zato lošiji roditelji?

Od roditelja se, jel', očekuje da uvijek budu dosljedni. Oboje. Koliko je to moguće? Hoće li ih to  dovesti u situaciju da glume osobe čija se osjećanja nikad ne mijenjaju? I to oboje istovremeno? Od velikih očekivanja često je  šteta veća od koristi! U svemu postoji mjera pa i u odgovornom roditeljstvu. Stručno rečeno, roditelji i djeca nisu suprotstavljeni tabori nego zajednica koja dobro funkcionira ako su njeni članovi iskreni jedni prema drugima, dobro se poznaju i djeluju kao cjelina.

Glumljenje „ispravnosti“ po svaku cijenu djeca brzo „prokuže“ jer svi mi šaljemo i neverbalne poruke,  pa i suprotne od verbalnih. Djeca imaju „radare“ za to. Možda ćete, prema savjetu stručnjaka, reći: „Danas sam bio u školi, razrednik mi je rekao da imaš slabu ocjenu, nije mi to bilo drago  čuti ali pomoći ću ti da je popraviš“, a gledajući vas, dijete osjeti da vi u stvari kažete: „Znaš šta! Da mi nikad više nisi prešutio slabu ocjenu, došlo mi je u zemlju da propadnem od sramote kad sam čuo!“ Jer to je prava istina o vašem trenutnom osjećanju i prirodna reakcija. Pa, kako postupiti, recimo, baš u ovoj situaciji? Prije svega,  suzdržite se od batina, vikanja i prijetnji! Malo preformulirajte rečenicu koju biste izgovorili u bijesu i recite: „Znaš šta! Stvarno mi nisi trebao prešutiti onu slabu ocjenu! Baš sam bio neprijatno iznenadjen!“ a kad se još malo smirite dodajte i rečenicu „idealnog“ roditelja: „Šta je – tu je! Hajde sada da smislimo kako ćeš popraviti ocjenu, pomoći ću ti ako misliš da ne možeš sam.“ Šta se ovim postiže? Pokazali ste svoja prava osjećanja na primjeren način, ali i ohrabrili svoje dijete da nastavi dalje u boljem pravcu i to uz vašu pomoć!

Možda se vama čini da su u pitanju samo nijanse. Možda i jesu, ali takvih nijansi ima bezbroj u svakodnevnici roditeljstva za koje vas nitko nije pripremio -  naprosto ste se našli jednog dana u najodgovornojoj od svih uloga – ulozi roditelja, ključnog odgajatelja svoje djece. Šta učiniti?

 Ukoliko želite ostvariti odgovorno roditeljstvo a pri tome sačuvati svoju ličnost,  ne silite se na glumu nečega što niste, na raspolaganju vam stoji čitava četa školovanih odgajatelja: u vrtiću, školi, domovima zdravlja, savjetovalištima. Iskoristite njihovo stručno znanje, posavjetujte se za svaku situaciju u kojoj mislite da se ne snalazite najbolje. Time ćete svojoj djeci poslati poruku – običan sam čovjek, nisam sveznalica ali ću pitati one koji znaju jer mi je stalo! A vaša djeca vas baš takve i vide i baš takve i vole!

Uobičajeno je pitanje kad se s nekim sretneš. Mene to pitanje malo zbuni jer uglavnom – ne izlazim, ha, ha. A u onim rijetkim prilikama kad se ipak nakanim, ima nekoliko mjesta koja zadovoljavaju MOJE kriterije jer sam po prirodi muhanata, a s godinama sigurno nisam postala „mekša“.

 Dakle(m):

Pa ima li uopće takvih mjesta u Rajvosa?

Ima, ima...

Na klopu idem „Pod lipu“, u „Barsu“ i „Tavolu“,  na pivu u“ Lineu“ (i ljeti i zimi) a samo ljeti uz Miljacku kod Austrijskog trga, u Bečku na kolače i toplu čokoladu,  uglavnom zimi.

Sva ta mjesta imaju za mene neko  posebno značenje i osjećam se „kao kod kuće“.

Mojoj dragoj Tavoli opraštam što nema točenog piva, toliko je sve drugo – vrh! Nema šanse da rođendane slavimo negdje drugo! Čak sam jednom dobila i poklon od dragog osoblja...

„Pod lipiom“ je dušu dalo za „kašikom“ i atmosfera je domaća i opuštena. Kao čest gost imam i neke privilegije,ha, ha.

BarSa je omiljeno mjesto moje djece pa povedu i mene. Vrhunska pizza s milion neobičnih začina,  pivo nije točeno ali je prvoklasno, konobari mladi, vedri, simpatični, a među njima i moj bivši učenik, drago dijete uvijek bio.

Nije mi mrska ni „Druga kuća“ ali samo po danu (uveče je živa muzika). Super klopa, točeno pivo, pristojne cijene  - ali je malo mračno i nije „u gradu“,  kao ni „Stare vrbe“ gdje je teletina ispod saća uz pekarski krompir i divan ambijent i u bašti i unutra razlog za „potegnuti“ do tamo...Sjetih se i Barhane ali tamo je teško naći mjesto bez rezervacije...

Ljetna bašta uz Miljacku je – ljetna bašta uz Miljacku! Zgodna lokacija za točeno „na brzaka“. Nemam šta posebno pohvaliti a da kudim – neću jer ništa posebno od takvog mjesta ni ne očekujem...Ni manje smotane konobare ni čistije presvlake na stolicama, ha, ha.

U Bečku uglavnom idem zimi i to najčešće  s „dijasporom“. Vraća nas u dane kad smo i mi i ona bili ljepši i bolji...Inače je dosta skupo i usluga nije „na nivou“kakav se očekuje od jednog takvog mjesta.

Posebno mjesto u mom srcu zauzima „Linea M“ u blizini Likovne akademije. Glavni adut su vlasnici Slavica i Miro, zbilja posebni ljudi. Baštica je sva u cvijeću i zelenilu a unutrašnji prostor je uređen kao dnevni boravak nakrcan umjetninama svih vrsta. Poseban "tač" su toaletne prostorije  kao u najluksuznijim svjetskim hotelima,  uz dodatni umjetnički „štih“. 

Na svim navedenim mjestima može se naći pokoji papak ali u „Linei“ i „Tavoli“ – NIKAD!

Nemojte sad svi navaliti, ha, ha, ha!

Dan prvi

Sarajevo je divan grad za šetanje. Naročito od Vječne vatre do Marindvora. Najljepše je kad šetaju porodice. I nose balone i transparente. Šetaju s njima i bravari i nose svoj transparent na kojem se spominju ključ i barava. Sve su to tradicionalne porodice. I ta bravarska je tradicionalna. Otac, majka, djeca. To je tradicija, jel'.

Kroz svoj rad u školi upoznala sam mnoge tredicionalne porodice –otac, majka, djeca, jel'.

I onda neki očevi tradicionalno tuku ženu i djecu. Ili žena tuče njega i djecu. Onda taj otac nađe ljubavnicu ili majka ljubavnika pa se razvedu. I onda tradicionalno ne plaćaju alimentaciju i prepucavaju se preko djece. Sve tradicionalno.

Ili ništa od toga, ali tradicionalni roditelji zaborave doći po dijete u školu ili kasne svakodnevno. Ili lemaju djecu zbog jedinica (a uskoro će i nastavnike).  Sve tradicionalno.

Al' šetnja je šetnja, zdrava navika, tradicionalna. Naročito od Vječne vatre do Marindvora.

Čovjek se uči dok je živ pa i ja saznadoh da moja porodica nije tradicionalna jer moj sin nema oca. I eto, sad on nema djece. Vidiš ti to! Ko nam je kriv kad nismo tradicionalni? Da je bogdo društvo  „konsultovalo sve građane i  putem referenduma ili drugih građanskih metoda  uprattitilo volju većine“ kad sam ja odlučila roditi dijete bez braka a moje dijete odlučilo da neće imati djece – možda bi sve bilo drugačije i možda bi i mi stekli pravo da šetamo od Vječne vatre do Marindvora...

Džaba što smo odgojeni s visokim moralnim standardima, džaba što smo pozavršavali škole, našli posao bez štele i pošteno zarađujemo svoj kruh svagdanji.  Nismo tradicionalni i nemamo pravo šetati od Vječne vatre do Marindvora. A nismo, eto, ni bravari. Nemamo ni male djece da ih zloupotrebljavamo u toj šetnji pokazujući kamerama novinara njihova maloljetna lica. Jel tradicionalno ne poštovati zakon o zaštiti maloljetnika?

Sindikat osnovnog obrazovanja štiti tradicionalnu porodicu. Znači samohrane majke i očeve ne štiti. Što će njima zaštita sindikata u vidu kolektivnog ugovora, toplog obroka, regresa... Ko im je kriv što nisu tradicionalni!

Dan drugi

Ne šetam ni danas. Sjedim u kafani s mojom netradicionalnom porodicom i pjevušim onu staru narodnu „ neka ljubi ko god koga hoće...“ jer

I znam da će jednom i kod nas ovakva šetnja postati TRADICIONALNA! Nadam se da će već iduće godine biti organizirana  da se proslavi obljetnica sticanja svih ljudskih prava!

P.S. Ako niste znali riječi porodica i obitelj nisu sinonimi ili „strani izrazi“ u našem jeziku! Porodica potječe od „poroditi“ a obitelj od „obitavati“. Dakle, možemo biti „osnovna ljudska ćelija društva“ i ako nismo  u krvnom srodstvu!

Ova tri slova prepoznatljiva su  kao i kad se kaže „Sarajevo 84“.  Ponovo su postavila naš grad na mapu svijeta. I SFF može biti skraćenica od bilo čega kao što se u Sarajevu svašta događalo 1984.te godine. Ali svi znaju da je SFF  Sarajevo Film Festival, a Sarajevo 84. Zimska olimpijada.

Ali.

Sarajlije k'o Sarajlije – jedni preziru sav taj šušur, što bi rekli Spliće, ne izlaze iz kuće u dane SFF-a, „nije im nivo“,  a drugi uporno šetaju po gradu ne bi li sreli nekog „poznatog“, otimaju se za karte za projekcije filmova koje ne razumiju, slikavaju se na sarajevskom ćilimu, kuhaju pod bijelim šatorima u blizini Narodnog pozorišta, mrznu se i kisnu u Metalcu iako inače ne idu u kino, na dan otvaranja skockani za večernji izlazak kampuju pored ograde ne bi li  vidjeli svoje idole. Pri tome to nisu filmski stvaraoci (za većinu nikad nisu ni čuli) nego estrada koja prođe ćilimom i slikava se za razne televizije,  novine i portale... Osim „filmadžija“ i inih umjetnika  i političara bude tu i severina i seka i „influenserica“.. Za svakog ponešto! Najsmješnije mi je kad preko ograde daju  fotografije na potpis  umjetnicima za koje ne znaju ni kako se zovu pa im lako mogu promaći jer ih nikad prije nisu ni vidjeli! Ko li im ih je podijelio?

Ali neka! I oni su dio opće atmosfere, daju doprinos SFF-u na svoj način, poštujem ih!

Neću  ovdje   o onima koji SFF prate godinama, kupuju komplete karata za filmove umjetnika koje poznaju, prate i vole. Oni su tihi, odgledaju film i trče kući da uhvate na TV kroniku Festivala gdje će saznati još više ...Za njih je SFF nešto što čekaju godinu dana zbog filmova a ne popratnih sadržaja. Oni znaju ko je Alejandro G. Inarritu, Isabelle Huppert, Ines Tanović, Pawel Pawlikowski... Dosadno!

A ja?

Cijenim  SFF kao instituciju, divim se Miri, Tataragićki i svima onima koji su postavili moj grad na mapu svijeta po dobrom i  čine to već 25 godina. Zahvalna sam im iako nisam fan umjetničkih filmova (mogu si to priuštiti da javno kažem u ovim godinama), više sam MESS tip! Ali, to ne umanjuje moje interesovanje za svrhu SFF-a i radujem se svakom iskoraku. I drago mi je što Sarajevo svakog avgusta živi punim plućima, što se u tih sedam dana na svakom ćošku nešto događa, što učesnici Festivala iz bijelog svijeta upoznaju pravo , ono „olimpijsko“ Sarajevo i zavole njegovu dušu pa se vraćaju, a u međuvremenu šire po svijetu lijepu priču o nama...

Zato, Miro, Elma & co – hvala vam i  samo naprijed! Od mene vam od srca srce Sarajeva! A gradonačelniku Skaki također – za sarajevski ćilim! Kažu da je njegova ideja...