Da ti ja nešto kažem

Pročitah na stranici trenutak.ba misao  umnog mladog čovjeka:

„Ako pričaš o koroni – dosadan si! Ako ne pričaš – neozbiljan si“...

Biram da budem dosadna!

Mene u cijeloj ovoj ujdurmi  najviše interesuje psihologija mase. Pa ću o tome...

Internet je (pa i naši pametni uređaji) preplavljen duhovitim i manje duhovitim šalama o korona virusu. Smiju li se i u Italiji? Ne, oni pjevaju! Pjesma je jedan od oblika reakcije mase na stresne situacije, znamo to iz brojnih filmova...

A mi? Po tuđoj guzici stotinu batina! Smijemo se i praznimo prodavnice!  Ono – za svaki slučaj! Tipična reakcija mase pred nadolazećom nevoljom! (I opet trenutak.ba – odakle raji lova za fasungu usred mjeseca? ) Neko šteka za ovo, neko za ono! Ja sam štekala lovu za avionsku kartu, namjeravala sam putovati u aprilu. Teško...Al'  u fasungu ne idem! Nikakve zalihe ne mogu trajati do, kako naučnici tvrde,  juna. Bijelo brašno svakako ne trošim, ulje zaboravim kad sam kupila, šećer ne jedem...Mogla bih kupiti rakije – za dezinfekciju!

Sva ova strka podsjetila me je na neka ranija iskustva.

Sjećate li se epidemije variole vera? Bilo mi je jedva 18 i nisam u djetinjstvu vakcinisana protiv te boleščine, , tačnije, nikakve mi se vakcine nisu „primale“.  Kao punoljetna osoba morala sam odlučiti – vakcinisati se ili ne? Mogu umrijeti od vakcine a mogu umrijeti i od variole! I ja se odlučim na vakcinu „da budem bar lijep leš“! Eto ti osamnaestogodišnjeg mozga! Srećom, ovaj put se vakcina „primila“...

A onda je došao Černobil! Imam bebu od četiri mjeseca... Nema govora o izlaženju! Kratko na balkon, bebi gaza preko lica...Hrana iz konzervi i teglica... Sušenje pelena u stanu...Strah od nepoznatog... Strah za dijete... O sebi čovjek tada i ne misli puno!

Pa 1992-ga...Rat? Ma kakvi! U Bosni? Nema šanse! U Sarajevu? Nema teorije! I tako četiri duge godine... Zalihe se potrošile u roku odmah, optimisti se prisjećali iz istorije koliko su trajale najpoznatije opsade nadajući se da će rat prestati sutra! I tako sve do Daytona!

Slijedile su svinjska, ptičija i ine gripe... 

Preživjesmo!

Sve osim rata... I mi koji smo fizički živi umrli smo tada na ovaj ili onaj način -  ali nam to još niko nije rekao!

Evo još  jednog  Osmog marta i ja opet ne znam šta da mislim o tom prazniku...

Od jutra stižu čestitke dragih mi ljudi, većina tipa „sent to all“ (hvala im a naročito onima koji su mi čestitku personalizirali!), ja uzvraćam...

Je li mi danas praznik ili nije?

Ribam rernu...8.mart je radni dan!

Jednu  lijepu čestitku, punu ruža, ljubavi, lijepih želja , proslijedila sam mojoj Kaći a ona odgovara: „Ti si pobrkala praznike! Uz današnji dan ide pravda, ravnopravnost...!“ I onda se sjetih da sam negdje pročitala da u mojoj zemlji još uvijek ima ( i to ne malo!) slučajeva gdje žene za isti posao primaju i do 300 KM manju platu od muških kolega! Nevjerovatno!

Je li i njima danas praznik? Može li tu razliku nadoknaditi ijedna čestitka, poklon, „izvođenje“ u kafanu? Meni ne bi...

Podsjećam:

08. marta 1910. godine u Kopenhagenu je održana konferencija žena socijalista, na inicijativu nemačke revolucionarke Clara Zetkin.
Na konferenciji je ustanovljen praznik Dan žena u znak sjećanja na demonstracije američkih žena u Čikagu 8. marta 1909. godine.

Hvala tim hrabrim ženama, za mene su se izborile! Zato ipak:

SRETAN 8.MART!

PS; Evo mi djeca dosla s cvijećem i poklonima! Znači – jeste mi praznik!

Nedavno naiđem na tekst o prijateljstvima dužim od deset godina i podijelim ga sa svojim prijateljima. Kažu oni meni – ti bi to bolje! Pa da probam!

Dijeleći ljude po „ladicama“, napisah onomad u jednom postu o prijateljima ovo:

„Dok smo mlađi ne znamo baš tačno odrediti značenje te  riječi i  imamo ih puno. S godinama to naučiš (nekad i na teži način) i  ako ih  imaš  pet-šest – imaš neprocjenjivo bogatstvo. I jedan je dovoljan ako je pravi!

Moji su prijatelji „ovdje“ i „tamo“. U Sarajevu i širom svijeta. Neke koji su „tamo“ ćešće viđam nego one koji su ovdje. Bogu hvala na modernim medijima! Zahvaljujući njima i kafu možemo skupa piti sjedeći svako ispred svog ekrana! „Tamo“ ili „ovdje“ – ista stvar!

Prijatelje ne moraš ćesto viđati da bi ljubav opstala.“

„Prijateljstva stare kao vino – što su starija to su bolja“, kažu. Neka moja prijateljstva stara su i 30, 40, 50, pa i 60 godina. Koje su to berbe bile!

Takvih imam desetak, što je jako mnogo. Osnovna škola, gimnazija, fakultet, komšiluk, izviđači...Posao? (Interesantno, ja nemam ni jednu prijateljicu/prijatelja s posla, a tri sam ih promijenila! Bar ne u ovoj mojoj strogoj „podjeli“. Puno dragih ljudi da, ali samo to).

Na ta prijateljstva ne utiče ni daljina ni vrijeme ni učestalost komunikacije. Od ovih „ovdje“ viđam „redovno“ samo  tri prijateljice, a još „redovnije“ se čujemo/pišemo (lijepi viber i WhatsApp),  baš kao i s onima „tamo“. Najinteresantnije je to što, ma kako se često viđali (čuli, pisali) tema za razgovor nikad ne nedostaje! Tako je to kad s nekim možeš pričati baš o svemu! Ne, prijateljstvo ne podrazumijeva da o svemu morate misliti isto. Ili biti slični. Naprotiv! Čak se i mnogih zajedničkih doživljaja ne sjećamo na isti način što naše „kafe“ o ručkove produžava na sate i sate!

Ključno je, po meni, biti jedno drugom podrška u važnim trenucima, i lijepim i ružnim. Tu se mnoga „prijateljstva“ sele u drugu „ladicu“. Osim ako su već toliko stara da bi preseljenje bilo previše bolno, pa radije zažmiriš na jedno oko!

Imate li vi „povratničkih“ prijateljstava? Neko ode tiho  iz vašeg života i nakon čak 20, 30 godina iznenada se vrati, najčešće slučajno, i nastavite tamo gdje ste stali? Meni se to desilo dva puta i presretna sam zbog toga!

Ja sam i inače muhanata osoba, a kad su prijateljstva u pitanju ne vjerujem u „popravni“. Jednom me iznevjeri, al ono pravo, i od mene ti je „Z- dravo“ što bi rekli Nadrealisti! Ne objavljujem ja to na velika zvona, ko skuži – skuži, ko ne skuži – do njega je. I takvima ću uvijek pomoći ako mogu, pa i kafu popiti, u ime starih dobroh vremena, ali u mojoj duši oni počivaju u nekoj drugoj „ladici“...

Gogo, jel' bolje?

Čim „legne“ penzija penzići navale na šaltere GRAS-a po mjesečni ili tromjesečni kupon. U Štrosmajerovoj danima ista slika – pet šaltera, pet redova koji najmanje liče na –red! Tu kupone kupuju i zaposleni, i đaci i studenti,  ali penzići suvereno vladaju!

Pošto se prosječno stoji u redu oko sat, po zvizdanu, minusima, kiši i snijegu, pametno se psihički pripremiti na tu avanturu i maksimalno se zabaviti – da ne poludite!

Ja to vrijeme koristim umjesto odlaska u kino i pozorište jer se nagledam svakakvih „predstava“!

Kako ko pristiže pita već dobro živčane „stajatelje“ koji je šalter za koga jer su podijeljeni po visini penzija. Jest da sve to lijepo piše na prljavim staklima šaltera pokrivenim rešetkama,  ali veličina slova i udaljenost ne pogoduje baš zainteresovanim godištima. Iako dolaze tu svaki mjesec penzići nikako da zapamte broj „svog“ šaltera! Ne kontam!

Stojim i posmatram,  a ako imam sreće nađe se neki šaljivdžija pa zajedno  uveseljavamo ostale jer je situacija takva da se možeš (uzalud) nervirati ili se zabaviti!

Kakvih samo likova ima!

Prije svega tu su „pametnjakovići“ koji se pokušavaju ubaciti preko reda s najnevinijom facom , našta ostatak ekipe počne sipati komentare tipa „Jes' ti to matere ti mangup?“ Onda imate „političare“ koji koriste bespomoćne „čekače“  kao prisilne slušaoce za blaćenje trenutne vlasti i prosipanje vlastitih ideja kako bi to oni da ih ko pita...Pa one što se žale na zdravstveno stanje ne bi li ih neko pustio preko reda. Moš' mislit! Ha si prešao 65 imaš neku smetnju zbog koje ti je teško stajati i nema sile da nekog pustiš ispred sebe! I da hoćeš, oni iza tebe će dići revoluciju sad pa sad! Tu su i „pitači“ koji se non-stop nešto pitaju, naglas ili sebi u bradu pa ne znaš bi li odgovorio ili je pitanje retoričko!

Nađe se tu i neki šarmer koji penzionerke upućuje na šalter za radničke kupone jer „nikad vam ne bih dao te godine!“ Ne bih ni uzela, hvala lijepo!

Po Marfijevom zakonu, uvijek je red u kojem stojite najduži i najsporije se kreće! Pomirite se s tim već jednom!

Kad se konačno dokopaš šaltera gospođa iza stakla upisuje broj iskaznice u kupon da ga ne bi neko slučajno prodao na Drveniji!

Radno vrijeme nigdje nije istaknuto pa ljudi pokušavaju dolaziti u različito doba ne bi li kojim slučajem izbjegli čekanje u redu! Makar i „poljubili“ šalter! Uzalud vam trud, svirači! Kako god okreneš – taj sat u redu za GRAS-ov kupon ti jednom mjesečno ne gine, sve do Bara ili Vlakova!

Zadnjih godina djeca mojih prijatelja i sami postaju roditelji pa svjedočim mnogim „početničkim“ dilemama, strahovima, pa i „pogrešnim“ rješenjima...

Nerijetko misle da sad imaju obavezu da budu nešto više od običnih ljudskih bića: uvijek dosljedni, tolerantni, da zapostavljaju svoje potrebe da ne bi bili sebični (guglala djeca stručne savjete!), ili jednostavno ne žele ponavljati „greške“ svojih roditelja prema njima! A onda,  neizbježno i normalno - prave vlastite greške!

Zapostavljanje vlastite ličnosti prva je ozbiljna greška. Dragi moji, dozvolite sebi da budete prirodni! Djeca čim više nisu bebe baš to cijene: „moji su roditelji raja, „cool“ misleći, u stvari, moji roditelji su i moji prijatelji, imaju mana kao i svako, ali ja ih baš takve volim! Djeca vrlo brzo prozru glumu i pretvaranje i to im je čudno i zbunjujuće jer ne očekuju da su im roditelji savršeni!

Literatura, filmovi, razni priručnici i napisi u novinama opisuju „idealnog“ roditelja kao osobu punu unutrašnje sigurnosti, s visokim stupnjem tolerancije, pred njima se djeca ne ustežu, s njima otvoreno razgovaraju... Koliko takvih roditelja postoji? Tačnije, koliko takvih osoba  postoji? Jeste li vi takvi? Realno - u današnjem užurbanom svijetu prije će biti da vam tolerancija nije baš „na visini“, da vam mnogo toga smeta kod drugih ljudi pa i kod sopstvene djece,  da je vama u djetinjstvu nametano kako se treba ponašati, šta je u redu a šta nije, ne pitajući vas za mišljenje...Jeste li u potpunosti zadovoljni sobom i svojim životom? Prije će biti da ste često „mrtvi umorni“, iznervirani, borite se, dan po dan, za osnovnu egzistenciju ili materijalno obilje...

Često niste ni svjesni  koje ponašanje kod svog djeteta smatrate  prihvatljivom a koje ne, dok ne odete  u goste ili vama ne dođu ljudi do čijeg vam je mišljenja izuzetno stalo. Tek tada uočavate propuste gledajući svoje dijete „tuđim očima“.  Odjednom vam zasmeta nešto što do sada niste ni primijetili pa počnete „odgajati“ djecu na licu mjesta, pred drugima. Činite to podsvjesno opravdavajući svoje greške ili propuste u odgoju, a djecu zbunjujete: „Šta je sad? Pa ništa nisam uradio što inače ne radim!“

Zaboravljamo i činjenicu da su roditelji jedno drugom  „tuđa kost“, da potiču iz dvije često različite sredine (ljubav ne pita!) da možda baštine različite sisteme vrijednosti i stilove odgoja...Sve to mladi bračni par unosi kao prtljag u svoju zajednicu. Obično se taj „prtljag“ i ne raspakira dok ne dođu djeca. Zato je rijetko, bar u početku, da majka i otac isto djetetovo ponašanje posmatraju na isti način. Jesu li zato lošiji roditelji?

Od roditelja se, jel', očekuje da uvijek budu dosljedni. Oboje. Koliko je to moguće? Hoće li ih to  dovesti u situaciju da glume osobe čija se osjećanja nikad ne mijenjaju? I to oboje istovremeno? Od velikih očekivanja često je  šteta veća od koristi! U svemu postoji mjera pa i u odgovornom roditeljstvu. Stručno rečeno, roditelji i djeca nisu suprotstavljeni tabori nego zajednica koja dobro funkcionira ako su njeni članovi iskreni jedni prema drugima, dobro se poznaju i djeluju kao cjelina.

Glumljenje „ispravnosti“ po svaku cijenu djeca brzo „prokuže“ jer svi mi šaljemo i neverbalne poruke,  pa i suprotne od verbalnih. Djeca imaju „radare“ za to. Možda ćete, prema savjetu stručnjaka, reći: „Danas sam bio u školi, razrednik mi je rekao da imaš slabu ocjenu, nije mi to bilo drago  čuti ali pomoći ću ti da je popraviš“, a gledajući vas, dijete osjeti da vi u stvari kažete: „Znaš šta! Da mi nikad više nisi prešutio slabu ocjenu, došlo mi je u zemlju da propadnem od sramote kad sam čuo!“ Jer to je prava istina o vašem trenutnom osjećanju i prirodna reakcija. Pa, kako postupiti, recimo, baš u ovoj situaciji? Prije svega,  suzdržite se od batina, vikanja i prijetnji! Malo preformulirajte rečenicu koju biste izgovorili u bijesu i recite: „Znaš šta! Stvarno mi nisi trebao prešutiti onu slabu ocjenu! Baš sam bio neprijatno iznenadjen!“ a kad se još malo smirite dodajte i rečenicu „idealnog“ roditelja: „Šta je – tu je! Hajde sada da smislimo kako ćeš popraviti ocjenu, pomoći ću ti ako misliš da ne možeš sam.“ Šta se ovim postiže? Pokazali ste svoja prava osjećanja na primjeren način, ali i ohrabrili svoje dijete da nastavi dalje u boljem pravcu i to uz vašu pomoć!

Možda se vama čini da su u pitanju samo nijanse. Možda i jesu, ali takvih nijansi ima bezbroj u svakodnevnici roditeljstva za koje vas nitko nije pripremio -  naprosto ste se našli jednog dana u najodgovornojoj od svih uloga – ulozi roditelja, ključnog odgajatelja svoje djece. Šta učiniti?

 Ukoliko želite ostvariti odgovorno roditeljstvo a pri tome sačuvati svoju ličnost,  ne silite se na glumu nečega što niste, na raspolaganju vam stoji čitava četa školovanih odgajatelja: u vrtiću, školi, domovima zdravlja, savjetovalištima. Iskoristite njihovo stručno znanje, posavjetujte se za svaku situaciju u kojoj mislite da se ne snalazite najbolje. Time ćete svojoj djeci poslati poruku – običan sam čovjek, nisam sveznalica ali ću pitati one koji znaju jer mi je stalo! A vaša djeca vas baš takve i vide i baš takve i vole!

Uobičajeno je pitanje kad se s nekim sretneš. Mene to pitanje malo zbuni jer uglavnom – ne izlazim, ha, ha. A u onim rijetkim prilikama kad se ipak nakanim, ima nekoliko mjesta koja zadovoljavaju MOJE kriterije jer sam po prirodi muhanata, a s godinama sigurno nisam postala „mekša“.

 Dakle(m):

Pa ima li uopće takvih mjesta u Rajvosa?

Ima, ima...

Na klopu idem „Pod lipu“, u „Barsu“ i „Tavolu“,  na pivu u“ Lineu“ (i ljeti i zimi) a samo ljeti uz Miljacku kod Austrijskog trga, u Bečku na kolače i toplu čokoladu,  uglavnom zimi.

Sva ta mjesta imaju za mene neko  posebno značenje i osjećam se „kao kod kuće“.

Mojoj dragoj Tavoli opraštam što nema točenog piva, toliko je sve drugo – vrh! Nema šanse da rođendane slavimo negdje drugo! Čak sam jednom dobila i poklon od dragog osoblja...

„Pod lipiom“ je dušu dalo za „kašikom“ i atmosfera je domaća i opuštena. Kao čest gost imam i neke privilegije,ha, ha.

BarSa je omiljeno mjesto moje djece pa povedu i mene. Vrhunska pizza s milion neobičnih začina,  pivo nije točeno ali je prvoklasno, konobari mladi, vedri, simpatični, a među njima i moj bivši učenik, drago dijete uvijek bio.

Nije mi mrska ni „Druga kuća“ ali samo po danu (uveče je živa muzika). Super klopa, točeno pivo, pristojne cijene  - ali je malo mračno i nije „u gradu“,  kao ni „Stare vrbe“ gdje je teletina ispod saća uz pekarski krompir i divan ambijent i u bašti i unutra razlog za „potegnuti“ do tamo...Sjetih se i Barhane ali tamo je teško naći mjesto bez rezervacije...

Ljetna bašta uz Miljacku je – ljetna bašta uz Miljacku! Zgodna lokacija za točeno „na brzaka“. Nemam šta posebno pohvaliti a da kudim – neću jer ništa posebno od takvog mjesta ni ne očekujem...Ni manje smotane konobare ni čistije presvlake na stolicama, ha, ha.

U Bečku uglavnom idem zimi i to najčešće  s „dijasporom“. Vraća nas u dane kad smo i mi i ona bili ljepši i bolji...Inače je dosta skupo i usluga nije „na nivou“kakav se očekuje od jednog takvog mjesta.

Posebno mjesto u mom srcu zauzima „Linea M“ u blizini Likovne akademije. Glavni adut su vlasnici Slavica i Miro, zbilja posebni ljudi. Baštica je sva u cvijeću i zelenilu a unutrašnji prostor je uređen kao dnevni boravak nakrcan umjetninama svih vrsta. Poseban "tač" su toaletne prostorije  kao u najluksuznijim svjetskim hotelima,  uz dodatni umjetnički „štih“. 

Na svim navedenim mjestima može se naći pokoji papak ali u „Linei“ i „Tavoli“ – NIKAD!

Nemojte sad svi navaliti, ha, ha, ha!