Da ti ja nešto kažem

Ovaj post je trebao biti stručam i nosti naslov „Uloga baka i djedova u životu djeteta“, ali...

 Odlazak na groblje na Dan svih svetih još jednom me podsjetio na sretno djetinjstvo uz moju baku i dedu. Imala sam samo jednu baku i samo jednog djeda ali bili su mi cijeli svijet! Ovaj post posvećujem njima...

 Baka je dočekala duboku starost a deda je, na žalost, otišao rano... I danas mi jedanko nedostaju.

Bili su jako mladi kad sam se ja rodila (ispod 50), prve tri godine mog života živjeli smo u zajednici a kad smo odselili od njih ništa se nije promijenilo – barem ne na gore! I dalje smo bili jako povezani (uostalom kao i moja cijela porodica). Deda je skoro svakodnevno dolazio s Malte kod nas na Grbavicu, obavljao za svoju ljubimicu kćerku (moju mamu) razne posliće (zvali smo ga „Katica za sve“) a mene je vodio u Pozorište lutaka, muzeje, šetnje... Baka je rjeđe dolazila, imala je puno obaveza oko kuće i bašte, mi smo odlazili kod nje... Često sanjam kuću u kojoj sam se (bukvalno) rodila. Baštu, cvijeće voćke, bunar... I iza ograde veliku zlatnu livadu sa sjenicom... Usred grada prava seoska idila! I mirise iz bakine kuhinje, šporet na drva u kojem je pucketala vatrica dok je vani padao snijeg a ja u prozor stavila čizmicu za Svetog Nikolu... Najljepši je ipak bio Božoć... Trudim se da nastavim tu tradiciju...

 Kad sam pošla u školu baka i deda su se silom prilika preselili (kuća je srušena radi izgradnje pruge) i to sasvim slučajno – na Grbavicu! Tada se rodio i moj brat i nekako za dedu postao broj 1 (nikad to nije priznao ali ja sam znala!) a baka i ja smo se još više zbližile. Sljedećih deset godina živjeli smo tako blizu jedni drugih a onda je deda iznenada umro (baš uoči moje maturske večeri) i ja sam se preselila kod bake jer joj je teško bilo bez njega. Deda nam je svima silno nedostajao, plakale su i blagajnice u smoposluzi... bio je jedan fini, samozatajni gospodin, uvijek sa šeširom, topla i ljubazna osoba... Ja ga takvog pamtim i žao mi je što nije doživio praunuče – mog sina – ali baka jeste!

 Moja baka je bila čudo od žene! Inteligentna, duhovita, puno je čitala... Prava Hercergovka, mostarska liska! Moja raja su je obožavala i često nam dolazili u goste baš zbog bake! U međuvremenu su moji roditelji i brat odselili na Dobrinju i nas dvije smo imale jedan predivan život.  Moj sin ju je zvao „baka taja“ (baka stara) a svi ostli baka jer nije dala nikakve izmišljotine od nadimaka, bila je ponosna što je baka i htjela je da to svima odmah bude jasno...

Čini mi se da sam mnogo toga „povukla“ na nju i fizički joj sve više nalikujem...

Počivali u miru dragi moji!

U nekim davnim novinama bijaše rubrika pod ovim imenom gdje je neka (anonimna) osoba zvana „Saveta“ davala  čitatelji(ca)ma odgovore na pitanja iz raznih oblasti – od domaćinstva, preko zdravlja do ljubavnih problema... Danas bi se zvala „life koach“!

E pa danas ću ja glumiti „dragu savetu“ i podijeliti s mojim čitateljima nekoliko korisnih informacija iz mog svakodnevnog života.

Prvo malo o štednji. Mi penzići nemamo baš prostora za velike uštede ali i one „na sitno“ se isplate.

Moja mama je počela tradiciju skupljanja metalnih „dvica“ za svog unuka.  Naravno, morao je doći po njih i tako je obići, ha, ha! Pojma nemam od kud joj ta ideja ali ja sam tradiciju nastavila i ostavljam te „dvice“ sinu za parking! Kod mene ne mora doći po njih, dam mu šta se skupolo kad god se vidimo, ha, ha! Usput sam počela za sebe ostavljati metalne „petice“ i kad se skupi makae 100 KM (u mjesec, dva), lijepo to „ukrupnim“ i stavim na štednju. A dobro dođe i nekoliko dana pred penziju da ne ulazim u limit!

Sve proizvode pakovane i tube i bočice (tečni deterdženti, mlijeko za tijelo, dezodorans, krema za ruke – njoj odrzežem dno, šampon, regeneratori, tečni sapun i sločno)  iskoristim do kraja jer ih pred kraj držim okremute naopačke!

Koristim i klasični sapun pa kad se skoro istroši stavim ga u mrežicu u koju se pakuje bijli luk i kad se skupi nekoliko komada zavežem vrećicu na oba kraja i koristim kao sapun dok se sve ne potroši. Usput dobijem i efekt „lufe“!

Jako volim staklo pa u lijepim  teglama raznih veličina držim trajne namirnice (sol, grah, špagete, makarone, slanutak, palentu, brašno, razno „zrnevlje“, kocke za supu, istostirani suzam, kafu, šećer) i začine (kurkumu, đumbir, čorokot, cimet i slično). Lijepo izgleda, nutritivno je ispravno i na prvu se vidi kada je vrijeme za nove zalihe...

Mrvice o zrnevlje koje ostane na dnu kese pakovanog kruha/tosta stavljam također u teglicu pa ih posipam po supi i varivu.  Na sličan način koristim i tostirani suzam.

Evo i nekoliko „zdravstvenih“ savjeta.

Lijekove pijem sa mlakom vodom s dodatkom limuna.

Za imunitet pravim mješavinu meda, cimeta, đumbira, kurkume i čorokota – svako jutro čajna kašika! Prije sam to radila samo od kasne jeseni do ranog proljeća ali sad to, zna se zašto, koristim svakodnervno.

U mojim godinama nisu rijetki „čukljevi“ na nogama. Uspješno se usporavaju, čak i sprečavaju mazanjem (poslije tuširanja/pranja nogu dok su pore otvorene) mješavinom joda i soka od limuna – pola-pola. Ja nosim i silikonske separatore za palce. Ako su čukljevi bolni u jodu se rastvori neoliko tableta aspirina (andola i slično).

Ja vodu nikako ne volim piti a kažu treba dnevno litar i po do dva! Kako? Prisilim se tako da (lijepe) staklene boce držim čitav dan na dohvat ruke i zamišljam da je piva, ha, ha! Nekad se sjetim da dodam zaleđene komadiće krastavca ili malo limuna ili mente. I ide nekako!

Bilo bi mi drago da u komentarima dodate na ova zadnja dva posta i nešto slično iz svog iskustva! Čovjek uči dok je živ!

Jeste li nekad davno gledali na TV emisiuju „Jadrankine kućne čarolije“? Ja jesam i od onda po internetu pasionairano skupljam razne „čarolije“ koje bi mi mogle olakšati život i isprobavam ih. Bude tu svašta, „prevara stoljeća“ kako  znam reći kad ne upali, ali i veoma korisnih savjeta kojih se ja uspješno pridržavam, nekih i godinama...

Preporučiću za sad samo one koje su postale moja svakodnevnica.

Ne mogu ni zamisliti život bez alkololnog sirćeta i sode bikarbone. Mješavinom pola sirćeta i pola vode u boci sa raspršivačem perem prozore, ogledala, pločice, slavine, ekrane, kuhinjske površine... Ma sve! Za brisanje prozora koristim kuhunjske papirne salvete, bolje su i od „čarobnih“ krpa! U jednoj posudici uvijek imam alkoholnog sirćeta u dnevnom boravku – upija dim cigareta i sve druge mirise! Također i soda! Nju sipam i na dno kante (vreće) za smeće, držim je i u frižideru.  Spasila me je i u vrijeme korone kad se nije moglo na pedikuru i manikuru – odlična je za pete i zanoktice! Njom se i savršeno ispolira potamnjelo srebro! Mješavinom vode i sirćeta skidam kamenac u posudi u kojoj kuham vodu za kafu,  čistim i WC šolju, naročito one „nevidljive“ dijelove.

Povrće i voće prvo potopim u hladnu vodu sa sirćetom i soli pa onda isperem pod mlazom vode..

Ljetos sam otvor balkonskih vrata špricala vodom i sirćetom – odlično protiv “letećih trauma“ što bi rekla moja Mia...

Protiv komaraca i drugih buba na balkonu uvijek imam posađenu lavandu, ruzmarin i bosiljak, a ispod lampe za čitanje držim plastičnu kesicu s vodom i – sjajnim kovanicama! Provjereno! Moj stan s obje strane gleda na park tako da raznih buba ljeti ne manjka! Ne vole baš ni cimet ni mljevenu kafu pa i toga ima oko mojih lampi...

Limun je također „zakon“. Iskorištene kore držim u frižideru, sokom čistim sudoper od nehrđajučeg čelika... Žutih i krhkih noktiju riješila sam se mješavinom limunovog soka i maslinovog ulja. Mješavnu je potrebno nanijeti na nokte i sačekati 20 minuta, a onda ih isprati toplom vodom. Kad plastične posude ne izgledaju više kao nove, namažem ih limunom i ostavim na suncu! (Usput, mirisi koji se zadrže u plastičnim posudama lako se odstranjuju i kad se u njih zatvore zgužvane novine!)

Limun će duže potrajati ako ga držite u posudi s hladnom vodom.

Otkrila sam da se pomoću majoneze lakše odstranjuju naljepnice sa stakla a i odlična je zamjena za kupovne maske za kosu!

I moje najnovije otkriće – kečap odlično čisti bakar i srebro!

Isprobajte!

Ja sile i ... da prostite! Odavno hoću da napišem nešto o novinarstvu i medijima pa sve odgađam jer se pravo nasekiram!

Već danima me jedan portal  maltretira iskakanjem  teksta kako slijedi:  „Izgleda da upotrebljavate program za blokiranje oglasa. Sadržaj našeg portala za sve čitatelje je u potpunosti besplatan. Stoga, jedini izvor prihoda našeg portala su oglasi koji omogućava kontinuiran i neometan rad redakcije te osiguravaju nezavisno i nepristrasno novinarstvo.“  Sve mi je jasno ali  da bez reklama nema nezavisnog i nepristranog novinarstva...? Inače će se morati prodati nekoj političkoj opciji ili... 

Ne kontam!

Ja sam taj kruh godinama jela  u „Oslobođenju“  (fotosi su iz mog press kipinga  – moji prvi tekstovi) i dobro se i rado  sjećam kako se postaje novinar. Da, postaje! Prvo volontiraš u „Sarajevskoj“ (popularno rečeno pišeš o pijaci i crtice tamo-amo po gradu), onda dobiješ „resor“, pa kad se oslobodi radno mjesto (neko pređe u drugu rubriku) prime te za pripravnika, pa polako... Dalje je sve na tebi – hoćeš li napredovati horizontalno (dopisništvo iz inostranstva i komemtatorski posao tada su bili vrh) ili stremiš ka vertikali – uredničkom mjestu... Ili odustaneš! Nema ništa na brzaka! Dan po dan pečeš zanat. Svi mi dođemo „pismeni“ , sa završenim fakultetom, ali naša draga lektorica Maja Fulanović imala je posla oko svačijeg teksta. Urednici kako kod koga. Kad urednik Sarajevske hronike skonta da skoro nema intervencija na tvojim tekstovima svrstavaš se u red za čekanje na prelazak u drugu rubriku (unutrašnjas, spoljna, kultura, sport itd – prema afinitetima ili potrebama).  Moram spomenuti mog prvog i nikad prevaziđenog urednika Senada Prašu (prvi brk novinarstva!) od kojeg sam sve naučila i koji se trudio oko nas i glancao nas do najmanje sitnice. Njemu nešto da promakne? 

Lektori su radili i na elektronskim medijima, učio se lijep i ispravan govor, nije bilo frfljanja i „šprahfelera“...

Novinarstvo nije posao, to je poziv, to je ljubav! Predaš tekst i onda naveče s korza svratiš u staru štampariju u Pavla Goranina da vidiš kako ti je tekst „prelomljen“ i ne možeš  dočekati da ga vidiš u novinama! Ako te zapao gornji desni ugao na stranici, pa si još potpisan prezimenom (ili  čak imenom i prezimenom) – niko ko ti! Kad to postane uobičajeno – postao si novinar!

Moj prvi susret s drugačijim novinarstvom bio je kad je novinarka tražila razgovor samnom,  ali da ja njoj dođem na noge i to ne iza 13.30 – mora po dijete u vrtić!

Onda je jednom uredniku promakao potpuno izmišljen i montiran tekst sa (nepostojećim) izjavama i tajno snimljenim fotografijama (i osnovnoj školi!) iako nije bilo nikakve potrebe za tim osim čiste ljenosti novinara i neprofesionalnosti također! I/ili  mu se nije  išlo na Dobrinju i/ili nije htio saslušati „drugu stranu“! Nekad naprosto nezamislivo!

Pa urednica na jednoj komercijalnoj televiziji kaže „sjedem ja“...

Pa jedna novinarka iz gradske televizije nazva mrtva 'ladna most kod Akademije – PESTINA LENTE! Ima ona diplomu žurnalistike ali nije učila latinski! Da je pisani tekst mogla je biti štamparska greška ali na TV pa još „uživo“...

Otvara se nova trgovina, sve navedeno osim GDJE? Gdje su one osnove KO, GDJE, KADA, KAKO I ZAŠTO?

Ili, tekst pun slika neke ljepotice ali se tek na polovini (slučajno) spominje ime – eto, svi pratimo turbo-folk estradu i MORAMo znati ko je ona?

Vade se izjave  iz konteksta ...

O društveno-političkoj nepismenosti da ne govorim! Neki zastupnik da svoje mišljenje na pauzi zasjedanja a „novinar“ to objavi kao usvojen zakon! Novinar-početnik može pogriješiti ali gdje je UREDNIK?

Portali su priča za sebe! More bit da je bilo a more bit i da – nije...

Itd, itd...

Znala sam da ću se nasekirati dok ovo budem pisala!