Da ti ja nešto kažem

(„Sve sretne obitelji sretne su na sličan način, a svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način“)

Gotovo da postoji šablona po kojoj se odvija  niz nesretnih okolnosti za jednu obitelj s djecom kada je razvod u pitanju: napeta atmosfera pred odluku – odluka – jedan roditelj napušta dom – djeca su zatečena novonastalom situacijom i nerijetko se pitaju jesu li ona kriva?

Šta o razvodima u BiH kaže statistika?

U našoj zemlji godišnje se razvede oko 2000 parova.

2015. je bila rekordna, skoro 3000 parova odsviralo je kraj svoje veze.

Najčešći razlog – „nepremostive razlike“ -  kako bi izbjegli dodatna objašnjenja i što prije okončali spor.

Kod žena su krizne godine za donošenje odluke o razvodu od 30. do 34, a kod muškaraca od 40. do 49. godine.

Razvedeni parovi su prosječno  u braku ostajali oko 11,5 godina,  a za djecu je razvod najtraumatičniji baš oko jedanaeste godine!

Pustimo statistiku – nikad mi nije bila draga, polagala sam je nekoliko puta jer meni ono „statističko“  da,  ako ti jedeš meso a ja kupus – u prosjeku jedemo sarmu, nikako ne paše!

Tako ni  misao ruskog  književnika Lava Nikolajeviča Tolstoja s početka  ovog  teksta nije tačna,  bar  kada je u pitanju nesreća zvana – razvod braka.  Svaka ta  priča je  možda u načelu slična,  ali i sasvim različita u bitnim detaljima.

Na žalost, u toj teškoj životnoj situaciji roditelji ne stižu da misle na svoju djecu, da zavire u njihova osjećanja, da ih ohrabre i kažu im prave riječi...Nenamjerno su sebični, ne paze šta o dojučerašnjem bračnom partneru govore pred djecom, još ako se umješa šira porodica (a uglavnom se umiješa)... Djeca su zbunjena i pate.

Koja se pitanja najčešće vrte u njihovim glavama a rijetko ili nikako ih  postavljaju na glas jer  ne misle da bi im neko na njih odgovorio:

-          S kim ću živjeti?

-          Hoću li moći viđati roditelja koji odlazi?

-          Hoće li rastaviti nas braću, sestre?

-          Hoću li morati seliti, mijenjati školu?

-          Hoćemo li imati dovoljno novaca za život?

-          Očekuje li se od mene da stanem na nečiju stranu?

-          Voli li me i dalje onaj  roditelj koji odlazi?

-          Jesam li ja kriv za razvod?

Odraslima je teško zamisliti ovakva pitanja, naročito posljednje, čini im se da se sve „podrazumjeva“. Ali, kao što i druge stvari djeci moramo reći (da ih volimo na primjer) posebno moramo s njima razgovarati o svakom koraku novonastale situacije, i to veoma biranim riječnikom prilagođenim uzrastu. Razgovor mora odisati uvjerenjem da ćete zajedno prebroditi sve teškoće iako to možda u tom trenutku ne mislite jer patite i vi a ne samo dijete!

Najvažnije je uvjeriti ih da oni nisu krivi za razvod. Najbolje je reći pravi razlog, naročito ako ga dijete naslućuje. Ma koliko to bilo bolno. I stalno treba okretati priču na budućnost kako je vi zamišljate i pitati dijete šta ono misli o tome, nastojeći uvažiti i njegovo mišljenje.

Time se može izbjeći bar dio tuge, potištenosti, boli, ljutnje, pa čak i buntovnosti. Djeca se, kao i odrasli, najviše boje neizvjesne budućnosti, a skrivanjem činjenica samo se pojačava strah.

Dijete želi da čuje da ga roditelj koji odlazi i dalje voli i da mu je stalo do njega iako to možda tako ne izgleda (početno gubljenje kontakta s djecom, na primjer). Potaknite dijete da ono uradi prvi korak – nazove, napiše mail, poruku, ode u posjetu. Čak ako i ne uspije „iz prve“, nakon izvjesnog vremena treba pokušati ponovo. Recite djetetu da će roditelj koji više ne živi s njim vrlo brzo shvatiti koliko gubi što ne kontaktira sa svojim djetetom. I njemu je teško, možda se i stidi?

Ukoliko se odlaskom jednog roditelja pogoršala materijalna situacija, razgovarajte s djetetom o tome, zatražite podršku i razumijevanje, strpljenje, uz stalni optimizam da će se uskoro sve „srediti“. Najčešće i hoće.

Zamolite članove šire obitelji i prijatelje, naročito one „dušebrižnike“, da ne govore ružno pred djecom o roditelju koji nije prisutan, a nemojte ni vi to činiti. Razvedeni bračni drugovi, naročito u prvim fazama razvoda, „ujedaju“ se tamo gdje najviše boli – preko djece (uskrata alimentacije, uskrata viđanja djece, borba za skrbništvo samo da se napakosti onom drugom, vrijeđanja tipa „da je samnom bolje bi učio“ i slično). Takvo ponašanje kod djece može izazvati mnoge ružne posljedice – od dileme kome da vjeruje do laganja i ulizivanja radi materijalne koristi.

Osim što dijete mora biti načisto s tim da ni u najmanjoj mjeri nije krivo za razvod, još je važnije da mu se dokaže da još uvijek ima oba roditelja koja ga vole, bez obzira što je njihova međusobna ljubav prošla...Pokušajte s rečenicom: „Ti se nisi razveo ni od koga!“

Nekada su parovi ostajali u braku zbog djece a danas se razvode -  zbog djece! Ruku na srce, bolje s jednim roditeljem u miru nego s dva u paklu!

Drage moje kraljice – sretan nam praznik!

Neke hrabre žene izborile su se davno za našu ravnopravnost s muškarcima (o tom – po tom!) ali eto ispade da nismo ravnopravne medju sobom! Naš dobri premijer Forto, iz najbolje namjere, kumovao je tome. Prvo je rekao da se taj dan ženama na poslu da slobodno, pa su skočili na njega iz oblasti gdje su žene u većini (prosvjeta, na primjer gdje su godišnji i mjesečni planovi rada davno donešeni) pa se onda korigovao da se to učini tamo gdje je moguće (valjda gdje preovladavaju muški zaposlenici  i gdje žene neće faliti – toliko o ravnopravnosti!)

Mnogim ženama koje su dobile slobodan dan to i nije baš drago jer često na radnom mjestu dobiju više pažnje nego kod kuće...

Nejse!

Dok danas pripremamo svečani ručak za svoje najmilije i potajno se nadamo čestitkama i poklonima, ili dok polupijane dernečimo po kancelarijama sa svojim kolegama (koje njihove žene čekaju na svečani ručak!) prisjetimo se  na trenutak  dviju hrabrih revolucionarki i borkinja za ekonomsku, političku i socijalnu ravnopravnost žena - Rose Luxemburg i Clare Zetkin. Njihova imena su neraskidivo povezana s današnjim datumom.

08. marta 1910. godine u Kopenhagenu je održana konferencija žena socijalista, na inicijativu nemačke revolucionarke Clara Zetkin.
Na konferenciji je ustanovljen praznik Dan žena u znak sjećanja na demonstracije američkih žena u Čikagu 8. marta 1909. godine.

Zaiskali smo – eto nam ga! Zvanično smo ravnopravne s muškarcima i to je razlog za današnje slavlje.

Kako slavimo? Kao i sve u životu – kako ko!

Žene svoj praznik proslavljaju radno i paradno.  Malo se proderneči na poslu ili u kafani s kolegama, pa onda kod kuće s djecom i muževima (kad se vrate kući s proslave s kolegicama), a neke muževi, bome i „izvedu“. Trošak je to! Te taze frizura, te neka nova krpica, te spremi bolji ručak, te kupi poklone za učiteljice/razrednice, pa još i „izlazak“! Sreća da je jednom godišnje!

Kada na 8.mart u sredstvima javnog prevoza vidite žene zatrpane cvijećem i poklonima odmah znate da su prosvjetne radnice! Roditelji se utrkuju ko će kupiti ljepši (skuplji) poklon, a oni koji daruju „reda radi“ daju djeci nešto love da se sami snađu. Njih vrebaju u blizini škole prodavači koji na improviziranim tezgama nude polumrtvo cvijeće zalijepljeno selotejpom  i kičaste sitnice. Šta zna dijete! Bez poklona se u školu ne može! Daj šta daš!

Djeca u mojoj školi su znala da pedagogica najviše voli  čestitke i sitnice koje oni sami naprave, pojedinačno ili cijeli razred,  pa sam to i dobijala,  ali sam se kući ipak vraćala zatrpana cvijećem – davale su mi ga učiteljice koje više nisu imale slobodnih ruku da ponesu sve što su dobile!

Drage moje znane i neznane žene, vi koje radite danas i vi koje imate slobodan dan, vi na birou i mi u penziji, sretan nam 8.mart, lijepo se provedite ali na trenutak pomislite i na Claru i Rosu... I na dobre namjere premijera Forte. Možda dogodine 8.mart bude neradni dan za sve!

Gledam s balkona kako jedna mama „vaspitava“ dijete na ulici. Em vrišti na sav glas, em pljušte šamari... Pedagog u meni se uzbunio i poželjela sam da reagiram, da makar upitam vrlu mamicu kako bi njoj bilo da se nad nju nadnese neka ljudeskara, haman ne mora je ni dotaći!?

Ne sumnjam da je dijete zaslužilo reakciju, ali ovakvu? NIKAD! Batina NIJE iz rajan izašla!

Haj'mo opet malo do moje struke!

Mi pedagozi izbjegavamo termine „kazna“ i „nagrada“. Radije ih zovemo „logična posljedica ponašanja“. Bilo kako bilo, roditelji su često u poziciji da primijenjuju ili jedno ili drugo, pa nije na odmet znati  pravila koja daju rezultate.

Uspješnom  odgoju temelje postavlja porodica i to  do pete godine života, dakle, u predškolskom uzrastu. Kakav će dijete postati čovjek, kakav će sistem vrijednosti usvojiti zavisi prvenstveno od roditeljskog odgoja. Zar niste i sami za nekoga rekli da se vidi „da je iz kuće“! Na žalost, roditelji, pa i cjelokupna javnost sve češće prebacuju lopticu na školu – a škola može eventualno taj kućni odgoj "uglancati".

Po difoltu, djetetu treba autoritet a roditeljski autoritet je prvi s kojim se susreće. Postoje dvije vrste autoriteta - autoritet sile (poslušaću jer te se bojim) i sila autoriteta (poslušaći jer ti vjerujem i poštujem te). „Autoritet“ roditelji često tumače kao „silu“ i „strah“ a ne  uvažavanje. Majke često kažu „Ja mu ne mogu ništa, otac mu je autoritet, samo se njega boji.“ Jasno je da dijete sluša oca ne zato što ga poštuje nego što želi izbjeći njegovu snagu izraženu kroz batine. Ako dijete u djetinjstvu navikne na autoritet sile van porodice neće poštovati nikakav autoritet jer ga niko van kuće ne smije mlatiti! Koja zbunjoza za dijete!

Da bi se izgradio autoritet među alate spada i pravilna primjena nagrade i kazne (ostaćemo pri uobičajenim nazivima).

Kada je kažnjavanje u pitanju najvažnija je mjera (prečesto kažnjavanje gubi efekat – dijete „ogugla“) ali i stavljanje do znanja djetetu da se kažnjava njegov postupak,  a ne njegova ličnost. (Treba reći, na primjer, „to što si uradio nije u redu“ a ne „ti si ovakav ili onakav jer si to uradio“) Kazna nikada, ali baš nikada,  ne smije biti sredstvo ponižavanja ili zlostavljanje djeteta. Ako ga ponižavate ono će ubrzo i samo o sebi misliti tako i ponašanje će biti u skladu s tim – sve gore i gore – a ako ga zlostavljate i sam će postati zlostavljač. Kazna uvijek treba da sadrži i mogućnost ispravka greške . Važno je da kazna bude  primjerena postupku, razumljiva djetetu i vrlo, vrlo pravedna, što znači da nema ni najmanje sumnje da je dijete „krivo“ i da se kazna „odmjeri“ po veličini „krivice“. Djelovanje kazne više zavisi od vrste autoriteta onoga koja kažnjava (je li to autoritet sile ili sila autoriteta ?),  nego od jačine kazne.

Važno je da jednak autoritet izgrade oba roditelja i to kroz poštovanje i povjerenje. To nije teško postići: ne radite ono što ne želite da vaše dijete radi i poštujte ga pa će i ono poštovati vas! Lakše je zahtijevati slijepu poslušnost (na pitanje „zašto“ odgovoriti „zato što ja tako kažem“) nego djetetu objasniti zašto od njega nešto tražimo ili očekujemo. Vlastiti primjer je nezamjenljiv!

Nema sumnje  da dijete treba  osjetiti posljedice namjernog  neprimjerenog ponašanja. Pa, koje to, onda, kazne predlažu pedagozi u zamjenu za batine? Njih  definitivno treba u potpunosti izbaciti iz obiteljskog odgoja kako su poodavno izbačene iz školskog.

To, prije svega zavisi od uzrasta a uključuje, na primjer, promjenu ponašanja prema djetetu, neigranje s njim jedno vrijeme, oduzimanje predmeta koji je uzrok negativnog ponašanja, uskraćivanje nečega što dijete posebno voli. Ali, ne zaboravite  dijete prvo upozoriti šta će mu se dogoditi ako ustraje u neprimjerenom ponašanju!

Što se pohvala i nagrada tiče, one veoma dobro utječu na odgoj djeteta ali, također, imaju neke pedagoške zakonitosti. Na primjer, ako se dijete nagrađuje novcem ili skupim stvarima postoji opasnost da na kraju postane sebičnjak i snob i pozitivno se ponaša isključivo iz koristoljublja.

Pohvala i nagrada treba da uslijede za nešto učinjeno posebno dobro, kada se jako potrudi za nešto, ali treba voditi računa da se normalno pozitivno ponašanje (prihvatanje školskih i drugih  obaveza i njihovo izvršavanje, pristojno ponašanje, pomoć drugima i slično) svakako primijeti ali ne i posebno nagradi: dijete će tako shvatiti da se to od njega u svakom slučaju očekuje, da je to normalno ponašanje koje ne treba posebno nagrađivati.

Čime nagraditi dijete? Može to biti i (ne preskupa) igračka, čokolada, ali je efektniji zagrljaj, verbalna pohvala, zajednički izlazak, razgovor, ispunjenje neke davne želje. Jer, najopasnije je dječije primjereno ponašanje kupovati!

Velika je „umjetnost“ naći pravu mjeru u svemu pa i u nagrađivanju  i kažnjavanju. Tu se više treba oslanjati na razum nego na emocije (volim reći da pedagogija u prevodu znači „stisni srce“). 

Ipak, lakše je nagradii nego kazniti pa obratite pažnju na ovih par savjeta:

*NIKAD NE IZRIČITE KAZNU U AFEKTU (DOK STE LJUTI, BIJESNI I SLIČNO)

       (tako ćete se najlakše odvići od  fizičkog kažnjavanja ukoliko vam je to sada običaj)

*KAZNU ODMJERITE ONOLIKU KOLIKU MOŽETE IZDRŽATI A DA NE PO-

         PUSTITE (najgore je reći „nećeš izaći vani sedam dana“ a onda popustite čim  se „ohladite“).

*DOBRO UPOZNAJTE SVOJE DIJETE KAKO BI STE ZNALI USKRAĆIVANJEM

        ČEGA ĆETE POSTIĆI NAJBOLJI EFEKT.

*NE MOŽETE SE ISTO ODNOSITI PREMA DJETETU KAD STE ZADOVOLJNI

NJEGOVIM POSTUPCIMA I KADA NISTE ( dijete mora osjetiti razliku, bilo da ga    negdje nećete pustiti ili mu nešto kupiti ili dozvoliti...)

*STRUČNU POMOĆ ( na primjer pedagoga) POTRAŽITE RADIJE UNAPRIJED I

        POSLUŠAJTE SAVJET MAKAR SE S NJIM I NE SLAGALI (naravno, ako imate

         povjerenja u tu osobu).

VAŽNO: Ono što roditelj odluči,  bilo da je kazna ili nagrada u pitanju - MORA POŠTOVATI CIJELA UŽA I ŠIRA PORODICA!

Moji prijatelji i familija se ibrete što ja uredno pratim razne „realitije“ na TV (da malo podomaćim tu riječ iako se već uveliko udomaćila) . Oni su u startu protiv toga jer  pojma nemaju kojih sve vrsta takvih programa ima.

Naravno da ni ja ne gledam razne farme (mada su hrvatske u početku bile interesantne), parove,  bigh brothere, zadruge – suviše prostački za moj ukus. Kako znam kad ne gledam? Dovoljno je da prst zaluta na daljinskom samo na sekundu i da sve bude jasno!

Iako su samo za nijansu gledljiviji – gledam redovno  „Ljubav je na selu“ ,  „Gospodina savršenog“, „Ženim sina“  kao i poneki „Surviver“.

Međutim, veliki sam „fan“ potpuno drugačijih  „Života na vagi“ (razumljivo!) i „Tri, dva, jedan, kuhaj!“ Pratila sam „Mastershef“  dok je CIK dozvoljavao.

Meni je logična razlika između ovih realitija ali  pokušaću je objasniti i „nevjernim Tomama“ oko mene.

Dakle –  „Ljubavi na selu“, „Gospodinu savršenom“, „Ženim sina“ i „Surviveru“ je zajednički način odabira učesnika – mi bi u Bosni rekli „likova“, tj jada raznih fela i dezena. Ljudi su to (uglavnom ženskog roda) koji su skloni svađi, intrigama, podmetanjima, tračanju, egzibicionizmu, užasnim modnim stilovima , plastičnim operacijama i ostalim načinima „uljepšavanja“, tulumarenju, alkoholu, cajkama i –lovi! Produkcija traži sve to,  a lovu dijeli šakom i kapom! Da ih vidi Jerry Spriger, redom bi ih ugostio u svom showu od milja zvanom „Dno dna “ (ako niste, pogledajte bar jedan – biće vam dosta do kraja života!) Često se iste osobe prijavljuju i po nekoliko puta.  Moš' mislit što je zbog  ljubavi! Možda zbog ljubavi prema besplatnom provodu i nemalom honoraru. Naravno, čast pripada izuzecima jer da nije njih ne bih ni gledala. Moraš za nekog navijati kad već gledaš, zar ne?

Pozitivna strana – minimalna. U „Ljubavi na selu“ može se ponešto naučiti o suvremenom ruralnom načinu života,  a tu i tamo se i pronađu neke usamljene duše i završe u , kažu, sretnim brakovima s hrpom slatke dječice.

U „Gospodinu savršenom“ može se uživati u prekrasnim predjelima, od srca se nasmijati i pustiti mašti na volju tipa „babi se snilo što je srcu milo“ - romantične večere, vožnja helikopterima, brodovima, sve ono što nema šanse da doživiš ni da živiš sto godina!

U „Ženim sina“ , osim gore navedenog, sve buduće svekrve i snahe mogu naučiti kako se – ne treba ponašati u toj ulozi!

U „Surviveru“ ima predivnih pejzaža, zanimljivih takmičenja, savjeta kako preživjeti u divljini -  kao u izviđačima samo bez onih nabrojanih negativnosti.

I konačno dolazimo do meni najdražih „Život na vagi“ i „Tri, dva, jedan kuhaj“.

Iako nose naziv „reality“ daleko su u svemu od već  spomenutih.

U početku je „Život na vagi“ kritikovan „jer se izlažu podsmijehu debeli ljudi“ da bi ove godine taj show bio nagrađen kao nešto što promovira  zdrav način života, pravilnu prehranu, vježbanje!?!

Show je sve kvalitetniji, izbačene su neke bizarnosti, nadristručnjaci i sl. Divno je svjedočiti sreći ljudi koji u potpunosti promijene svoje loše životne navike i postani zadovoljni sobom. Posebno je dobro što se učesnici i dalje prate i većina nastavlja s novim životom i kad se kamere ugase,  Blago njima! Baš im zavidim! Jer, dok ovo pišem imam neodoljivu želju da nešto (nezdravo) pojedem! Do mene je.

Nemam zamjerki ni na show „Tri, dva, jedan, kuhaj!“ Volim kuhati i puno sam naučila od vrhunskih „shefova“ koji su u žiriju, ali i od samih natjecatelja! Natjecateljski karakter pridonosi zanimljivosti ali, za razliku od drugih, tu „ne piju vode“ podmetanja i želja za naslikavanjem .Ako takvih natjecatelja i bude - brzo otpadnu, ostaje samo kvalitetno kuhanje i mnogo smijeha i zabave!

Jel' sad jasno?