(„Sve sretne obitelji sretne su na sličan način, a svaka
nesretna obitelj nesretna je na svoj način“)
Gotovo da postoji šablona po kojoj se odvija niz nesretnih okolnosti za jednu obitelj s
djecom kada je razvod u pitanju: napeta atmosfera pred odluku – odluka – jedan
roditelj napušta dom – djeca su zatečena novonastalom situacijom i nerijetko se
pitaju jesu li ona kriva?
Šta o razvodima u BiH kaže statistika?
U našoj
zemlji godišnje se razvede oko 2000 parova.
2015. je
bila rekordna, skoro 3000 parova odsviralo je kraj svoje veze.
Najčešći
razlog – „nepremostive razlike“ - kako
bi izbjegli dodatna objašnjenja i što prije okončali spor.
Kod žena
su krizne godine za donošenje odluke o razvodu od 30. do 34, a kod muškaraca od 40. do 49. godine.
Razvedeni parovi su prosječno u braku ostajali oko 11,5 godina, a
za djecu je razvod najtraumatičniji baš oko jedanaeste godine!
Pustimo statistiku – nikad mi nije bila draga,
polagala sam je nekoliko puta jer meni ono „statističko“ da, ako ti jedeš meso a ja kupus – u prosjeku
jedemo sarmu, nikako ne paše!
Tako ni misao ruskog
književnika Lava Nikolajeviča Tolstoja s početka ovog teksta nije tačna, bar kada
je u pitanju nesreća zvana – razvod braka. Svaka ta priča je možda u načelu slična, ali i sasvim različita u bitnim detaljima.
Na žalost, u toj teškoj životnoj situaciji
roditelji ne stižu da misle na svoju djecu, da zavire u njihova osjećanja, da
ih ohrabre i kažu im prave riječi...Nenamjerno su sebični, ne paze šta o
dojučerašnjem bračnom partneru govore pred djecom, još ako se umješa šira
porodica (a uglavnom se umiješa)... Djeca su zbunjena i pate.
Koja se pitanja najčešće vrte u njihovim
glavama a rijetko ili nikako ih postavljaju na glas jer ne misle da bi im neko na njih odgovorio:
-
S kim ću živjeti?
-
Hoću li moći viđati roditelja koji odlazi?
-
Hoće li rastaviti nas braću, sestre?
-
Hoću li morati seliti, mijenjati školu?
-
Hoćemo li imati dovoljno novaca za život?
-
Očekuje li se od mene da stanem na nečiju stranu?
-
Voli li me i dalje onaj roditelj
koji odlazi?
-
Jesam li ja kriv za razvod?
Odraslima je teško zamisliti ovakva pitanja,
naročito posljednje, čini im se da se sve „podrazumjeva“. Ali, kao što i druge stvari djeci moramo reći (da ih volimo na primjer) posebno
moramo s njima razgovarati o svakom koraku novonastale situacije, i to veoma
biranim riječnikom prilagođenim uzrastu. Razgovor mora odisati uvjerenjem da
ćete zajedno prebroditi sve teškoće iako to možda u tom trenutku ne mislite jer
patite i vi a ne samo dijete!
Najvažnije je uvjeriti ih da oni nisu krivi za razvod. Najbolje je reći pravi
razlog, naročito ako ga dijete naslućuje. Ma koliko to bilo bolno. I stalno
treba okretati priču na budućnost kako je vi zamišljate i pitati dijete šta ono
misli o tome, nastojeći uvažiti i njegovo mišljenje.
Time se može izbjeći bar dio tuge,
potištenosti, boli, ljutnje, pa čak i buntovnosti. Djeca se, kao i odrasli,
najviše boje neizvjesne budućnosti, a skrivanjem činjenica samo se pojačava
strah.
Dijete želi da čuje da ga roditelj koji odlazi
i dalje voli i da mu je stalo do njega iako to možda tako ne izgleda (početno
gubljenje kontakta s djecom, na primjer). Potaknite dijete da ono uradi prvi
korak – nazove, napiše mail, poruku, ode u posjetu. Čak ako i ne uspije „iz prve“,
nakon izvjesnog vremena treba pokušati ponovo. Recite djetetu da će roditelj
koji više ne živi s njim vrlo brzo shvatiti koliko gubi što ne kontaktira sa
svojim djetetom. I njemu je teško, možda se i stidi?
Ukoliko se odlaskom jednog roditelja pogoršala
materijalna situacija, razgovarajte s djetetom o tome, zatražite podršku i
razumijevanje, strpljenje, uz stalni optimizam da će se uskoro sve „srediti“. Najčešće
i hoće.
Zamolite članove šire obitelji i prijatelje,
naročito one „dušebrižnike“, da ne govore ružno pred djecom o roditelju koji
nije prisutan, a nemojte ni vi to činiti. Razvedeni bračni drugovi, naročito u
prvim fazama razvoda, „ujedaju“ se tamo gdje najviše boli – preko djece
(uskrata alimentacije, uskrata viđanja djece, borba za skrbništvo samo da se
napakosti onom drugom, vrijeđanja tipa „da je samnom bolje bi učio“ i slično).
Takvo ponašanje kod djece može izazvati mnoge ružne posljedice – od dileme kome
da vjeruje do laganja i ulizivanja radi materijalne koristi.
Osim što dijete mora biti načisto s tim da ni u najmanjoj mjeri nije krivo za razvod,
još je važnije da mu se dokaže da još
uvijek ima oba roditelja koja ga vole, bez obzira što je njihova međusobna
ljubav prošla...Pokušajte s rečenicom: „Ti
se nisi razveo ni od koga!“
Nekada su parovi ostajali u braku zbog djece a danas se razvode - zbog djece! Ruku na srce, bolje s jednim roditeljem u miru nego s dva u paklu!
Nekada su parovi ostajali u braku zbog djece a danas se razvode - zbog djece! Ruku na srce, bolje s jednim roditeljem u miru nego s dva u paklu!
