Da ti ja nešto kažem

Srertnem ja neki dan drugaricu, pita me kako sam,  a ja kažem: „A evo, 'nako, hodam po doktorima...“ Odlično me razumjela , a da li bi i neki stranac kad bih tu rečenicu bukvalno prevela na njegov (bilo koji) jezik?  Čisto sumnjam! I In evo opet jedne neprevodive, ha, ha. I onda se počeh prisjećati još takvih, samo nama razumnjivih izraza...

Ko od nas nije ganjao papire? Ili oduševljeno rekao da negdje nema šta nema!

Zašto li se kaže da je neko „ispao u novinama (na slici)“?

Kad se mi đuturumi žalimo na zdravlje, mlađarija nam kaže privij rodni list!

Damir Nikšić nam je vratio skoro zaboravljeni izraz „eno ga landara“.

Kad nam neko zaklanja pogled kažemo jel' ti babo staklar?

Kad se s nečim slažemo kažemo „kako da ne!“

Kome nekad neko nije „prisjeo na muku“?

A kako i na koji jezik dovoljno precizno prevesti merak? Ili ćejf?

Ako neko daleko stanuje kažemo Bogu iza nogu (leđa)

„Vala ću to uraditi kud puklo da puklo!

Kad se jako iznenadimo kažemo da smo se zabezeknuli!

„E ne bih dala ovog rahatluka...“

Za nešto skroz novo kažemo ganjc novo ili taze iz magaze...

Ako neko zna jos neki izraz ove vrste, napišite u komentarima ili mi pošaljite na viber – dodaću u tekst!

Pravo sam se ulijenila, jel'da?

 Vala ni sad mi se nešto ne piše al' moram obilježiti petu godišnjicu pokretanja bloga, pa rekoh, da se bar malo nasmijemo!

Nađoh negdje na netu nešto slično ovome što slijedi al' sam ja to malo „ublažila“ i „pobosančila“ a ne sumnjam da će vama pred očima namah iskrsnuti „original“ koji, po meni, nije za javnu upotrebu a nije bas ni u duhu nas Bosanaca...

Pa krenimo!

  "Dragi kolega, dugo se nismo videli."

Dje si ba, nema te ko plina!

 "Gospodin je veoma obrazovan."

Ma pusti ga – štreber!

  "Izvini, ali malo sam te duže čekao."

Jes' to ti trolom s Dobrinje?

  "Mislim da niste dobro sagledali sve aspekte ugovora."

Jesi li ti ćorav?

 "Mora da se šalite."

Jel to ti mene...?

  "Prijatno!"

 "Diši malo!" 

 "Vaša sekretarica je vrlo simpatična."

Ko joj je štela?

  "Koju funkciju gospodin ima u firmi?"

Koji je on faktor?

  "Trenutno nismo zainteresovani za reklamu."

"Kakva te reklama snašla?" 

 "Smatram da njegovo mišljenje ne treba uvažiti."

Ma ko ga šiša!

  "Ovaj projekat je lako ostvarljiv." 

Ma šega-šala!

 "Nismo u mogućnosti da vam damo robu na odloženo plaćanje."

Čuj to?

  "Taj zakon ne treba uvažavati."

Neš' ti zakona!

  "On nema mnogo uticaja."

Ma stipu ganje!

 "Izvinite!"

J... ga,  dešava se, jarane!

  "Neću."

Jašta ću!

  "Zašto odbijate dalju saradnju?"

Jes ti to neki hadžija?

  "Ne bih se složio sa Vama."

Mojne nime!

 "Hvala!"

Neka, ba 

Iako sam već pisala o nasilju među mladima – opet ću! I opet, opet...

 Kako ne reagirati  baš danas kada se sjećamo ubijene djece Sarajeva i žalimo za tragično izgubljenim mladim  životima u beogradskoj osnovnoj školi?

 Po ko zna koji put svi se pitamo kako, zašto? Kao da stručnjaci nisu već nebrojeno puta NACRTALI odgovore na ta pitanja. Pa evo (opet) i mog skromnog doprinosa...

 Nasilnik se ne rađa. Nasilnik se postaje!

Nasilja je uvijek bilo ali se nikad nije veličalo kao danas. Djeci su od najranijih dana dostupni mediji koji vrve nasiljem i to u tolikoj mjeri da je roditeljima gotovo nemoguće kontrolisati pristup takvim sadržajima i ako se trude (mada  je tad zasigurno šteta manja).

 Filmovi, serije, društvene mreže, internet portali, video-igrice  vrve ovom ili onom vrstom nasilja. Nasilnici divljaju cestama u svojim nabrijanim autima... O ratovim i njihovim posljedicama da i ne govorimo...Djeca  počinju misliti da je to normalno ponašanje, kriminalci (bilo pravi bilo virtualni) postaju idoli a idole se uvijek pokušavalo iskopirati, zar ne? Jedni su nasilni, drugi su žrtve a kako nazvati one  treće koji navijaju, snimaju,  objavljuju na društvenim mrežama? Nasilnicima, naravno! I sad pa sad – uloge se zamijene! Žrtva postane nasilnik, nasilnik žrtva i tako  se stvara neki začarani krug...

 Sva djeca žele biti popularna, prihvaćena, „glavna u raji“. Umjesto dobrih ocjena, bavljenja sportom ili nekom kulturnom djelatnošću da bi to postigli, mediji nude kraći i jednostavniji put veličajući nasilje i stvarajući od nasilnika idole. A djeca ko djeca...

Takvi sadržaji padaju na naročito plodno tlo kod djece koja se na neki način osjećaju ugroženima, bijesnima,  čak uplašenima. zbog nemoći da promijene nešto u životu kojim su nezadovoljni.  Roditelji često nisu u stanju da shvate zašto je dijete nezadovoljno. Pa sve ima?

 Ne zaboravimo – i agresivna djeca su samo djeca, , baš onakva kakvim smo ih mi odrasli napravili! Zato se granica krivične odgovornosti neće SPUSTITI ispod 14 godina (kako je u većini evropskih zemalja i gdje se zagovara da se ona PODIGNE).

 Danas mnoge pedagoške teorije kao da padaju u vodu ali ne sve.

 Što je moguće ranije  dijetetu  treba biti u potpunosti jasno šta je dobro i prihvatljivo ponašanje a šta ne, Roditelji mnogo toga očekuju od škole, ali sa šest godina kada postane prvačić – kasno je.  Danas već prvačići pokazuju da im nasilje nije nepoznanica i da je ono OK! Strašno!

  Šta učiniti?

 Prije svega ne zabijati glavu u pijesak i osvijestiti takva ponašanja. Razvijati empatiju od najranijeg doba, najbolje vlastitim primjerom. Nikad ne nagrađivati  negativno ponašanje (na primjer, skroz mala djeca su možda slatka kad opsuju ali smjesta moraju biti ukorena!)

 Također, veoma je važno i da dijete što ranije nauči prepoznati i imenovati vlastite emocije.

Ne zaboravimo da  nasilnici u porodici nesvjesno odgajaju buduće nasilnike i to traje generacijama...

 Ne postavljati  prevelike zahtjeve kod šlolskih i drugih postignuća..

 Ako dijete počne samo o sebi misliti kao o nasilniku – dopašće mu se  jer nije svjesno posljedica ...

Itd, itd...

Kakav si s lovom?

Novi računi za plin šokirali su sviju bez obzira na visinu primanja pa mi pade na pamet vječita tema  - Ima para – nema para, malo para – puno para...

Nema relativnijeg pojma od toga!

U životu je bilo perioda kada sam zaradjivala malo, pa puno, pa  nikako, pa srednje i opet malo...  Da bude jasnije – radi se o redovnim mjesečnim primanjima, plati i penziji.  I kad vratim film čini mi se da sam uvijek trošila na isti način. Za nešto je uvijek bilo a za nešto – nikad! Stvar prioriteta!

U mojoj porodici su djeca od malena imala džeparac i učila raspolagati s njim na mjesečnoj bazi. To mi  je iskustvo u životu pravo valjalo. Naučila sam se „prostrijeti koliki mi je jorgan“. Jorgan sam kao student produžavala radeći kad god mi se ukazala prilika.

Kad sam se tek zaposlila plata je bila „nikakva“ ali sam živjela kod roditelja koji su mi davali krov nad glavom, hranili me, oblačili a platu sam uglavnom trošila na putovanja, izlaske, sitne ćejfove. Na mene je bio red  i da dajem džeparac mlađim članovima porodice...

Na mom drugom po redu poslu plata mi je bila duplo i kusur veća od prve ali sam se osamostalila pa mi plata nije više bila samo džeparac nego sredstvo za život. Jedina razlika koje se sjećam – putovala sam duplo više nego prije! Nikad nisam bila od onih žena koje kupuju odjeću i obuću jer im je nešto „zapelo za oko“. Ja sam kupovala samo ono što mi treba. Radije sam putovala, družila se, izlazila... Uvijek sam voljela obradovati svoje bližnje sitnim poklonima –„ imala-nemala“.

Taj period kad sam stvarno „imala para“ nije baš nešto dugo trajao. Postala sam samohrana majka (po izboru) i para je bilo taman. I za život i za ćejf. Jorgan – prioriteti!

A onda su došle 90-te i sve se srušilo kao kula od karata. Otkaz, rat, izbjeglištvo u rođenim gradu...Neću o tom puno – izašli smo iz svega živi i to se ne može mjeriti ničim,  a naročito parama. Reći ću samo da smo moj tada šestogodišnji sin (prva generacija ratnih prvačića),  i ja proveli rat kod moje mame na Dobrinji , na prvoj crti,  i živjeli bukvalno od humanitarne pomoći kao i 90 posto Sarajlija. Dobri ljudi oko nas su nas oblačili...  Iako sam radila u školi plate nije bilo, ponekad litar mlijeka...

Kad smo konačno počeli dobijati platu bila je tako smiješno mala da se pričalo kao vic da su „prosvjetni radnici utjeha za nezaposlene“. Ali tada je, kao i sada, samo bilo važno raditi!

Ostala sam kod mame još četiri godine poslije rata jer nismo mogli s mojom „platom“ i maminom „penzijom“ živjet „na dvije strane“ posebno zbog stanja u kojem sam zatekla svoj stan na Grbavici... Ali VRATILA sam ga i to mi je tada bilo najvažnije... Kako sam ga „skrpila“ najbolje znaju moji brat i snaha, Sanela i Kaća. Bez njihove pomoći ne bih  šale... Vrtili su se i dugoročni i kratkoročni krediti, kartice... Uh, kad se sjetim!

Mic po mic plate su se u prosvjeti stabilizirale, bile su i dalje male ali  redovne i život se nastavio po sistemu jorgan-prioriteti!  Uvijek me bio glas da „znam s parama“ pa se  opet  išlo i na more, krenuo je nekakav „normalan“ život...

I tako sljedećih osamnaest godina.

A onda sam otisla u penziju! Mudro sam isplanirala da u nju uđem „čista“, bez kredita i sa samo jednom karticom. Kolika je da je (prosvjetna je!) meni samoj dosta! Hvala Bogu, djeca su stala na noge pa i mene  tu i tamo poguraju za neke veće troškove...Hvala im!

I tako već pet godina, jorgan-prioriteti. Prvi put sam se baš uplašila kad sam dobila ovaj račun za plin – četvrtina moje penzije! Ali kod mene je čaša uvijek dopola puna pa ću se iskopati kao i uvijek. Bože zdravlja!

A vi? Kakvi ste s lovom?

Ne znam kako vi ali ja prespavah  doček ove Nove... I nije mi prvi put!

Od kad se moj sin rodio 30.decembra (1985) meni je Nova godina nula bodova! Prvu sam provela u šok sobi u bolnici, a onda se njegov rođendan godinama  slavio danima „na rate“ , s velikom porodicom i puno prijatelja (mal stan pa se moralo razgodit', ha, ha), tako da  smo svi 31.vog padali od umora i jedva čekali da se naspavamo!

Prije njegovog rođenja slavila  se Nova godina, radi raje, radi momaka, ali meni je to skoro uvijek bilo „nategnuto“ – šta će meni neko naređivat' kad ću dernečit', ha, ha! Znam, znam, Šemsa draga da sam ters vazda bila, ha, ha!

Ipak, neke Nove godine rado pamtim.

U gimnaziji smo se skoro uvijek sastajali kod moje Mie, čitav razred, i to je bilo baš super! Miina mama se pitala zašto mora mijenjati ćilim u dnervnoj češće nego drugi ljudi? Naše gimnazijske noge su ostavljale traga...

Tokom  faksa i koju godinu nakon njega  se posložilo da smo  nas tri para uvijek zajedno slavili Novu godinu u nekom od naših stanova i to je isto bilo super. Predvidivo ali lijepo! Ljubav i prijateljstvo!

1.januara obavezno kod mame i tate, na Bečki koncert, Četiri skakaonice i – vruću rakiju! I taj običaj se zadržao sve dok je tata bio živ...

Rado pamtim i Nove godine u mom voljenom Dubrovniku... Naročito dva dočeka – jedan  na Stradunu i jedan u hotelu Palas gdje je svirao moj drug Buco (sjećate se dueta Buco i Srđan?) Imalo se – moglo se, ha, ha!

U periodima kad sam bila „bez momka“ uvijek sam nekako izbjegla doček i uvela  sistem pape-piva-tv i spavanje čim prestane pucnjava vatrometa i ostalog, lakog i teškog naoružanja (uobičajeno za Grbavicu i nekad i sad).

Nešto se ne sjećam ratnih novih godina, tada nam je Božić bio glavni u našoj predivnoj franjevačkoj crkvi na Dobrinji, smještenoj u bivšoj prodavnici cipela... I Radošev rođendan, naravno!

Od kad je Radoš počeo slaviti s rajom a moja Mia dolazila svake godine iz Londona slavilo se kod njene mame.

2020-tu sam dočekala isto s Miom, ali u Londonu i svjesna da je to njena zadnja Nova godina... Dakle, nazor slavlje...

Jedino nikad nisam bila na dočeku na planini. Vječita smrza nije mi palo na pamet, ha, ha!

I opet me evo u mom stanu na Grbavici, solo po izboru. Promijenilo se to što mi se ništa ne gleda na TV od „novogodišnjih programa“, unaprijed snimljene zabave za pučanstvo, da se baci pogled na ekran između sarme i pečenja...Nego sebi fino spremim neku klopicu, pivicu, pogledam neki film i legnem prije ponoći... Naravno, probudi me petnaestominutna pucnjava ali uspijem ponovo zaspati!

Moja Šemsa, danas tvoj ters neodgleda ni Bečki koncert do kraja...