Kakav si s lovom?

Novi računi za plin šokirali su sviju bez obzira na visinu primanja pa mi pade na pamet vječita tema  - Ima para – nema para, malo para – puno para...

Nema relativnijeg pojma od toga!

U životu je bilo perioda kada sam zaradjivala malo, pa puno, pa  nikako, pa srednje i opet malo...  Da bude jasnije – radi se o redovnim mjesečnim primanjima, plati i penziji.  I kad vratim film čini mi se da sam uvijek trošila na isti način. Za nešto je uvijek bilo a za nešto – nikad! Stvar prioriteta!

U mojoj porodici su djeca od malena imala džeparac i učila raspolagati s njim na mjesečnoj bazi. To mi  je iskustvo u životu pravo valjalo. Naučila sam se „prostrijeti koliki mi je jorgan“. Jorgan sam kao student produžavala radeći kad god mi se ukazala prilika.

Kad sam se tek zaposlila plata je bila „nikakva“ ali sam živjela kod roditelja koji su mi davali krov nad glavom, hranili me, oblačili a platu sam uglavnom trošila na putovanja, izlaske, sitne ćejfove. Na mene je bio red  i da dajem džeparac mlađim članovima porodice...

Na mom drugom po redu poslu plata mi je bila duplo i kusur veća od prve ali sam se osamostalila pa mi plata nije više bila samo džeparac nego sredstvo za život. Jedina razlika koje se sjećam – putovala sam duplo više nego prije! Nikad nisam bila od onih žena koje kupuju odjeću i obuću jer im je nešto „zapelo za oko“. Ja sam kupovala samo ono što mi treba. Radije sam putovala, družila se, izlazila... Uvijek sam voljela obradovati svoje bližnje sitnim poklonima –„ imala-nemala“.

Taj period kad sam stvarno „imala para“ nije baš nešto dugo trajao. Postala sam samohrana majka (po izboru) i para je bilo taman. I za život i za ćejf. Jorgan – prioriteti!

A onda su došle 90-te i sve se srušilo kao kula od karata. Otkaz, rat, izbjeglištvo u rođenim gradu...Neću o tom puno – izašli smo iz svega živi i to se ne može mjeriti ničim,  a naročito parama. Reći ću samo da smo moj tada šestogodišnji sin (prva generacija ratnih prvačića),  i ja proveli rat kod moje mame na Dobrinji , na prvoj crti,  i živjeli bukvalno od humanitarne pomoći kao i 90 posto Sarajlija. Dobri ljudi oko nas su nas oblačili...  Iako sam radila u školi plate nije bilo, ponekad litar mlijeka...

Kad smo konačno počeli dobijati platu bila je tako smiješno mala da se pričalo kao vic da su „prosvjetni radnici utjeha za nezaposlene“. Ali tada je, kao i sada, samo bilo važno raditi!

Ostala sam kod mame još četiri godine poslije rata jer nismo mogli s mojom „platom“ i maminom „penzijom“ živjet „na dvije strane“ posebno zbog stanja u kojem sam zatekla svoj stan na Grbavici... Ali VRATILA sam ga i to mi je tada bilo najvažnije... Kako sam ga „skrpila“ najbolje znaju moji brat i snaha, Sanela i Kaća. Bez njihove pomoći ne bih  šale... Vrtili su se i dugoročni i kratkoročni krediti, kartice... Uh, kad se sjetim!

Mic po mic plate su se u prosvjeti stabilizirale, bile su i dalje male ali  redovne i život se nastavio po sistemu jorgan-prioriteti!  Uvijek me bio glas da „znam s parama“ pa se  opet  išlo i na more, krenuo je nekakav „normalan“ život...

I tako sljedećih osamnaest godina.

A onda sam otisla u penziju! Mudro sam isplanirala da u nju uđem „čista“, bez kredita i sa samo jednom karticom. Kolika je da je (prosvjetna je!) meni samoj dosta! Hvala Bogu, djeca su stala na noge pa i mene  tu i tamo poguraju za neke veće troškove...Hvala im!

I tako već pet godina, jorgan-prioriteti. Prvi put sam se baš uplašila kad sam dobila ovaj račun za plin – četvrtina moje penzije! Ali kod mene je čaša uvijek dopola puna pa ću se iskopati kao i uvijek. Bože zdravlja!

A vi? Kakvi ste s lovom?