Iako sam već pisala o nasilju među mladima – opet ću! I opet, opet...

 Kako ne reagirati  baš danas kada se sjećamo ubijene djece Sarajeva i žalimo za tragično izgubljenim mladim  životima u beogradskoj osnovnoj školi?

 Po ko zna koji put svi se pitamo kako, zašto? Kao da stručnjaci nisu već nebrojeno puta NACRTALI odgovore na ta pitanja. Pa evo (opet) i mog skromnog doprinosa...

 Nasilnik se ne rađa. Nasilnik se postaje!

Nasilja je uvijek bilo ali se nikad nije veličalo kao danas. Djeci su od najranijih dana dostupni mediji koji vrve nasiljem i to u tolikoj mjeri da je roditeljima gotovo nemoguće kontrolisati pristup takvim sadržajima i ako se trude (mada  je tad zasigurno šteta manja).

 Filmovi, serije, društvene mreže, internet portali, video-igrice  vrve ovom ili onom vrstom nasilja. Nasilnici divljaju cestama u svojim nabrijanim autima... O ratovim i njihovim posljedicama da i ne govorimo...Djeca  počinju misliti da je to normalno ponašanje, kriminalci (bilo pravi bilo virtualni) postaju idoli a idole se uvijek pokušavalo iskopirati, zar ne? Jedni su nasilni, drugi su žrtve a kako nazvati one  treće koji navijaju, snimaju,  objavljuju na društvenim mrežama? Nasilnicima, naravno! I sad pa sad – uloge se zamijene! Žrtva postane nasilnik, nasilnik žrtva i tako  se stvara neki začarani krug...

 Sva djeca žele biti popularna, prihvaćena, „glavna u raji“. Umjesto dobrih ocjena, bavljenja sportom ili nekom kulturnom djelatnošću da bi to postigli, mediji nude kraći i jednostavniji put veličajući nasilje i stvarajući od nasilnika idole. A djeca ko djeca...

Takvi sadržaji padaju na naročito plodno tlo kod djece koja se na neki način osjećaju ugroženima, bijesnima,  čak uplašenima. zbog nemoći da promijene nešto u životu kojim su nezadovoljni.  Roditelji često nisu u stanju da shvate zašto je dijete nezadovoljno. Pa sve ima?

 Ne zaboravimo – i agresivna djeca su samo djeca, , baš onakva kakvim smo ih mi odrasli napravili! Zato se granica krivične odgovornosti neće SPUSTITI ispod 14 godina (kako je u većini evropskih zemalja i gdje se zagovara da se ona PODIGNE).

 Danas mnoge pedagoške teorije kao da padaju u vodu ali ne sve.

 Što je moguće ranije  dijetetu  treba biti u potpunosti jasno šta je dobro i prihvatljivo ponašanje a šta ne, Roditelji mnogo toga očekuju od škole, ali sa šest godina kada postane prvačić – kasno je.  Danas već prvačići pokazuju da im nasilje nije nepoznanica i da je ono OK! Strašno!

  Šta učiniti?

 Prije svega ne zabijati glavu u pijesak i osvijestiti takva ponašanja. Razvijati empatiju od najranijeg doba, najbolje vlastitim primjerom. Nikad ne nagrađivati  negativno ponašanje (na primjer, skroz mala djeca su možda slatka kad opsuju ali smjesta moraju biti ukorena!)

 Također, veoma je važno i da dijete što ranije nauči prepoznati i imenovati vlastite emocije.

Ne zaboravimo da  nasilnici u porodici nesvjesno odgajaju buduće nasilnike i to traje generacijama...

 Ne postavljati  prevelike zahtjeve kod šlolskih i drugih postignuća..

 Ako dijete počne samo o sebi misliti kao o nasilniku – dopašće mu se  jer nije svjesno posljedica ...

Itd, itd...