Ne znam kako vi ali ja prespavah doček ove Nove... I nije mi prvi put!
Od kad se moj sin rodio 30.decembra (1985) meni je Nova godina nula bodova! Prvu sam provela u šok sobi u bolnici, a onda se njegov rođendan godinama slavio danima „na rate“ , s velikom porodicom i puno prijatelja (mal stan pa se moralo razgodit', ha, ha), tako da smo svi 31.vog padali od umora i jedva čekali da se naspavamo!
Prije njegovog rođenja slavila se Nova godina, radi raje, radi momaka, ali meni je to skoro uvijek bilo „nategnuto“ – šta će meni neko naređivat' kad ću dernečit', ha, ha! Znam, znam, Šemsa draga da sam ters vazda bila, ha, ha!
Ipak, neke Nove godine rado pamtim.
U gimnaziji smo se skoro uvijek sastajali kod moje Mie, čitav razred, i to je bilo baš super! Miina mama se pitala zašto mora mijenjati ćilim u dnervnoj češće nego drugi ljudi? Naše gimnazijske noge su ostavljale traga...
Tokom faksa i koju godinu nakon njega se posložilo da smo nas tri para uvijek zajedno slavili Novu godinu u nekom od naših stanova i to je isto bilo super. Predvidivo ali lijepo! Ljubav i prijateljstvo!
1.januara obavezno kod mame i tate, na Bečki koncert, Četiri skakaonice i – vruću rakiju! I taj običaj se zadržao sve dok je tata bio živ...
Rado pamtim i Nove godine u mom voljenom Dubrovniku... Naročito dva dočeka – jedan na Stradunu i jedan u hotelu Palas gdje je svirao moj drug Buco (sjećate se dueta Buco i Srđan?) Imalo se – moglo se, ha, ha!
U periodima kad sam bila „bez momka“ uvijek sam nekako izbjegla doček i uvela sistem pape-piva-tv i spavanje čim prestane pucnjava vatrometa i ostalog, lakog i teškog naoružanja (uobičajeno za Grbavicu i nekad i sad).
Nešto se ne sjećam ratnih novih godina, tada nam je Božić bio glavni u našoj predivnoj franjevačkoj crkvi na Dobrinji, smještenoj u bivšoj prodavnici cipela... I Radošev rođendan, naravno!
Od kad je Radoš počeo slaviti s rajom a moja Mia dolazila svake godine iz Londona slavilo se kod njene mame.
2020-tu sam dočekala isto s Miom, ali u Londonu i svjesna da je to njena zadnja Nova godina... Dakle, nazor slavlje...
Jedino nikad nisam bila na dočeku na planini. Vječita smrza nije mi palo na pamet, ha, ha!
I opet me evo u mom stanu na Grbavici, solo po izboru. Promijenilo se to što mi se ništa ne gleda na TV od „novogodišnjih programa“, unaprijed snimljene zabave za pučanstvo, da se baci pogled na ekran između sarme i pečenja...Nego sebi fino spremim neku klopicu, pivicu, pogledam neki film i legnem prije ponoći... Naravno, probudi me petnaestominutna pucnjava ali uspijem ponovo zaspati!
Moja Šemsa, danas tvoj ters neodgleda ni Bečki koncert do kraja...
