Da ti ja nešto kažem

Znate li onu narodnu kletvu „Dabogda ti majstori u kući bili“ ? Sigurno smo je  svi doživjeli na vlastitoj koži.

Vodoinstalateri, keramičari, električari, moleri, stolari, automehaničari , najtraženiji su i najzaposleniji majstori, a završeni osnovci uporno traže štelu za gimnaziju!

Pošto je potražnja veća od ponude, majstore tražimo preko prijatelja („Ko je tebi radio keramiku?“), masno ih plaćamo i još im se ulizujemo! Nikakvo čudo što su mnogi od njih bahati, gledaju vas s visine i često daju neprimjerene primjedbe, da ne kažem – vrijeđaju. („Gospođo, ja sam zbog Vas, to jest ljudi koji su Vas preporučili, ostavio posao od 500 kvadrata!“). Čisto ti dođe da se izvineš što imaš mali stan! Ko šiša tvoju fakultetsku diplomu! Danas svako može završiti fakultet! Ali biti majstor – e to je iznad svega!

Čista je lutrija ako nabasate na fine momke, „iz kuće“, koji vam se obraćaju sa Vi, šute i rade svoj posao predano i kvalitetno, bez čestih pauza i filozofiranja, koji dođu tačno kako ste se dogovorili, kojima možete ostaviti ključ i – vrhunac – koji vode računa o vašim stvarima i čiste za sobom! Takvima ćete rado platiti više Kako to oni „drugi“ ne kuže?

Da bi ste kako-tako adaptirali stan (ili dio stana što majstori najviše mrze) kroz kuću vam prođe u minimalno petnaestak dana (za dio stana, naravno) skoro  isto toliko majstora raznih profila. S nekima se sprijateljite, nekima jedva čekate da ugledate leđa...Neke ćete i vi preporučiti dalje, a neke nećete. Ali sviju ćete morati platiti bili zadovoljni krajnjim ishodom ili ne.

Najgori su oni „tri u jedan“ (koje ja zovem „renesansni tipovi“) – sve znaju – i vodu i keramiku i struju i krečenje. A najčešće po diplomi nisu ni jedno od toga! Nevolja ih natjerala.

I dobro pazite da ne pokažete da baš ništa ne znate o materijalima, procesu rada, ali ne pokazujte ni da znate previše. To je čitava nauka! I, po mogućnosti, neka s njima pregovara i dogovara MUŠKO! Balkan je ovo, žene nek se drže kuhače!

Zato, ako ikad dođete do majstora kojim ste u potpunosti zadovoljni, čuvajte ga ko oči u glavi! Zovite ga za kuma, zapamtite mu  imena djece i žene, čestitajte mu praznike. Neprocjenjivi su!

(Ovaj foto ispod naslova za nas ima posebno značenje, in memoriam našoj dragoj slastičarni!))

Za kreativni dio igre bile su zadužene Ljilja i Vesna. Izrađivali smo nekakve kape i vaze od kartona, pravili izložbe u haustoru, a na terasi na vrhu zgrade davali smo predstave za roditelje. I to ne bilo kakve predstave! Jednog ljeta pripremili smo „Kozetu“, dio Igoovih „Jadnika“! Šile smo kostime, posuđivale od mama obuću, a od starijih sestara šminku...Roditelji bi ponijeli šamrlice i gledali predstavu. Jednom smo pokupili pare od ulaznica i spiskali ih u „Jadranki“ (kod čika Nikole i teta Zore - vidi sliku!) a pala je kiša i predstava je otkazana! Roditelji su tobože ozbiljno tražili da im vratimo pare. Bio je to urnebes!

Na žalost, „Jadranka“ je sada samo uspomena iako ju je Saša pokušao oživjeti  nakon 90-tih...Nikad više takvih boema, šamponjeza, sitnih kolača, minjona...

Negdje u sedmom razredu otvorio se Pionirski centar  sa mnogim sekcijama.  Najpopularnije su bile literarna, likovna i hor. Subotom smo tamo išli na naše prve igranke... A „izlaz“ smo do gimnazije imali dok se ne upali ulična rasvjeta! Tada smo mi odlazili kući a pred haustorom su se počinjali skupljati naša starija braća i sestre... Tačno se znalo ko je mala a ko velika raja i ko koga sluša bezpogovorno!

Jednog ljeta nam je palo na pamet da osnujemo Klub, dali smo si imena po životinjama i svi smo nabavili  iste majice i šorceve, a sastavni dio te „uniforme“ bile su kape koje smo sami napravili i plavo-bijele japanke iz „Planike“, apsolutni novitet na tržištu. Postojao je samo taj jedan model, Koga briga! Izašli smo takvi na glavnu ulicu, jedno drugom do uha i kad bi neko naišao povikali bi smo: „Pisao je tata!“ Ljudi su nas sažaljivo gledali, samo što nam nisu udijelili! A mi smo se valjali od smijeha...

Znali smo mi biti i jako zločesti. Postavili bi smo na vrata od haustora gomilu čičaka ili klip kukuruza pa iz prikrajka virili kako će reagirati komšije kojima to padne na glavu. Jednom smo s terase gađali prolaznike palačinkama!

I danas me čudi kako su nam takve stvari komšije gledali kroz prste? Svi osim komšije Ahmeda s prizemlja.  Nije imao djece, ganjao nas je oko zgrade, tužakao roditeljima,  čak nam je i lopte rezao nožem. A šta smo mi radili tom „građeviskom tehničaru – višem samostalnom projektantu“ -tako mu je nekako pisalo na zlatnoj pločici na vratima – bolje da ne pričam.

I da,  voljeli smo čitati Ja sam imala komplet „Lastavicu“ i svi smo sve pročitali. Omiljene knjige su nam bile „Družba Pere Kvržice“ i „Dječaci Pavlove ulice“, pa „Sinji galeb“, „Anka Brazilijanka“. Kasnije smo se otimali o „Jedno drvo raste u Bruklinu“ Uveli smo običaj da jedni drugima za rođendan poklanjamo knjige i taj običaj je ostao do danas...

Pred kraj osnovne počeli smo se zaljubljivati. Glavni je bio jedan Vito iz susjedne zgrade, ali on je gledao samo Gogu...

Mia, Goga, Ljilja i ja smo proslavili 50 godina prijateljstva produženim vikendom u Dubrovniku. Mia i Goga su maksuz došle iz Londona, Ljilja iz Rijeke a ja iz Sarajeva. Uskoro ćemo, Bože zdravlja, proslaviti i 60 godina! Razmišljamo o Parizu...

Još uvijek  živim na Grbavici, nekoliko kuća dalje,  i donedavno sam imala razloga navraćati u Zagrebačku 39. Isti haustor, čak i isti klimavi lift, u njemu ogledalo pred kojim smo se tajno šminkale, oblačile najlonke koje je Goga "posudila" od starijih sestara, zavrtale suknje na tada jako popularan "mini"...Sad se tamo igraju „neki drugi klinci“ – ciče, vrište, trče kao muhe bez glave...

Naša generacija se razišla po drugim dijelovima grada, drugim državama, drugim kontinentima, ali nekako – svako je u vezi s nekim.... Sudionici takvog djetinjstva se ne zaboravljaju!

Mia zna gdje su Vesna i Jasminka, ona i Goga su u Londonu, Ljilja u Rijeci, Mira i ja u Sarajevu ...Za ostale ne znam pouzdano.

Kad god se vidimo na brzinu ispričamo novosti iz sadašnjeg života,  a onda satima samo i jedino o našem divnom djetinjstvu u Zagrebačkoj 39...

Gledam ljetos djecu u parku ispod mog balkona, a donedavno djecu iz škole u kojoj sam radila,  ONI SE NE ZNAJU IGRATI! Čitav njihov boravak „vani“  ili na velikom odmoru u školi, svodi se na ciku i vrisku, bezglavo trčanje i naguravanje.  Uređena igrališta zvrlje prazna ili se bjesomučno uništavaju...Dođe mi ih nekako žao jer još dobro pamtim svoje djetinjstvo u sarajevskoj Zagrebačkoj 39,  na Grbavici.

Bile su to šezdesete godine prošlog stoljeća, Grbavica se tek profilirala kao naselje, postojala je samo sadašnja Grbavica 1, od Vrbanja mosta do raskrsnice za Vraca.  Mislim čak da su to sve bili Kovačići, da je ime Grbavica došlo kasnije...

Prva  četiri razreda išli smo u školu „Čedo Savić“ (na samom početku ceste za Vraca).  Bila je to mala  škola s nekoliko učionica i velikim dvorištem, ali lijepa i svijetla, s novim parketima,  pa smo se izuvali i nosili papuče od kuće. Nosili smo i lončiće za mlijeko, obavezan dio užine. „Tete“ su donosile sendviče u korpama od pruća, onima „za veš“. Na izlete smo išli na daleka Vraca...

U petom razredu smo se premještali u školu „Bane Šurbat“, dvokatnicu tik ispred naše zgrade. U njoj su bili crni podovi i ložile su se „kreka“ peći u učionicama, ali smo za divno čudo imali kabinet za tehnički odgoj i u učionicama secirali žabe koje smo lovili na Vracama... Sad znam koliko smo imali dobre nastavnike i našeg sveprisutnog direktora Branka Cetušića. Uskoro je iza naše zgrade iseljen djački dom pa smo dobili i fiskulturnu salu i još nekoliko lijepih učionica...

U našoj zgradi je bio vrtić „8.mart“ sa stepenicama i malom terasom – dušu dalo za druženje.

Ekipa u zgradi je bila posebna  - svi vršnjaci, možda godina-dvije razlike i skoro same djevojčice! Od dječaka se sjećam vragolastog  Krcka i samozatajnog  Lemezana...Ženske su vodile glavnu riječ!

 Imala je zgrda i ulaz 43, ali nas je većina stanovala na broju 39 Obdanište je bilo 41). Uz malu kosinu stizalo se u Splitsku ulicu gdje je stanovala Goga. Njena zgrada je imala baštu i mnogo smo vremena ljeti provodili u njoj. Ako nismo išli „kod Ljube u jabuke“ ispod same stare  uskotračne pruge ili kod bega Bublina u baštu da krademo kupus i mrkvu! Poslije smo to stakalcima čistili u našem podrumu i jeli. Naravno, roditelji nisu znali ništa o tim našim avanturama inače bi radila tadašnja „pedagogija“!

U kultnoj slastičarni „Jadranka“ svi smo imali „orvorene račune“ koje su roditelji uredno izmirivali čim „bude plata“.

Iako smo po čitave dane bili napolju, svi smo bili dobri đaci! Da nas ne prekidaju u igri mame su čak spuštale u korpicama, pomoću užeta“, užinu.

Naše igre su se dijelile na sportski i kreativni dio. Za sport je bila zadužena Mira, „stođavo“ ali predivna osoba i drugarica. Igrali smo „između dvije vatre“, „zemlje“, „klisa“, „školice“, preskakanja konopca,   „trule kobile“,  potezanja konopa,  klikera,  „neka puca“, „ide maca oko tebe“,  „ i oklo salata“, „ćorabake“, „care, care gospodare kol'ko ima sati?“, „ide majka s kolodvora“, žmire, čole, „eberečke-ebertute“ - baš sam se zadala da ih sve nabrojim a bilo ih je još sigurno toliko!  Sestre Vesna i Jasminka donijele su iz Čehoslovačke, valjda prve u Sarajevu, igru „gume“.  Sjećam  se i prvih rolšua na četiri točkića, hula-hopa, "reketa", odnosno badmingtona. 

Kod Goge u bašti smo pravili razne predmete od gipsa, šili haljinice lutkama.

Svi smo strastveno skupljali salvete, od onih običnih, zvane „busovačke“ do prelijepih, šarenih iz raznih zemalja. Ko li nam ih je donosio?

Zimi smo se sankali od Gogine kuće do naše, a ponekad i niz strmu Trnovsku. Od starih bačvi improvizovali smo nekakve skije. Kako god, kući smo se vraćali potpuno ukočeni od zime...

A bili smo i izviđači...

Fala Bogu – prošlo je! Ovu su rečenicu izgovarali mnogi Bosanci i Hercegovci napuštajući biračka mjesta  u nedjelju, 7.oktobra anno domini  2018!

Na tom fonu i ja  se sve  mislim neću više o izborima, pa opet moram! U prvom postu sam se osvrnula samo na (ne) dizajn  većine plakata,  ali sad, kad je sve gotovo (je li?) moram malo o predizbornoj kampanji. 

Plakatiranje na nedozvoljenim mjestima, enormna potrošnja papira (jadne naše šume!), bombardovanje propagandnim materijalima na ulici, po haustorima, sandučićima, neodrživa obećanja, parole koje su samo riječi, dijeljenje olovaka, cekera i upaljača (?!) na svakom koraku, predizborni skupovi  ala korida u Čevljanovićima, na koje ljudi dolaze zbog najavljenih pjevača a ne onoga što strankan nudi, toga je bilo i prije. U  gradskom prevozu prisilno  slušanje radija,  a sve stanice – ko o čemu – baba o uštipcima!

Ali toliko kršenja ljudskih prava, ataka na privatnost i zloupotrebe institucija se ne sjećam,  Od  kad sam stekla biračko pravogo samo jednom nisam izašla na izbore i to kad sam shvatila da neću glasati ZA nego PROTIV. U međuvremenu se stranka koja mi je od njenih početaka bila simpatična isprofilirala i opet sam glasala ZA...

U svako doba dana zvonio mi je telefon, stranka za strankom me uznemiravala u vrijeme ručka, popodnevnog drijemeža ili omiljene serije. U sandučiće više nije moglo stati ništa  pa je vizitki, knjižica, letaka,  bilo svuda po haustoru.Čak zataknutih za vrata, nek cijeli dunjaluk zna da nisam kod kuće!

Ispod prozora prolaze automobili sa zvučnicima na najjače, neki kandidati se hvale i pričaju bajke. Automobil je u pokretu pa niko,  i da hoće,  ne može saslušati cijelu priču!? Dva puta sam se  trznula  i izlašla na balkon -  jednom zbog muzike iz zvučnika zbog koje mi se učinilo da smo se vratili u „ono“ doba, a drugi put  da vidim ko se to dere u nedoba.  A onda sam „poravnila“ kao i svi ostali i samo  pojačavala ton na televizoru dok ne prođu.

Vrhunac je bio kada sam od premijera dobila „ljubavno pismo“ sa sve imenom i prezimenom, namijenjeno penzionerima.  Ko mu je dohaberio da sam u penziji? Jedva sam se i sama počela smatrati penzionerom, tek  pola godine pripadam toj populaciji! Sličnom pošiljkom me je počastila još jedna stranka i to nacionalna! Dje mene nadje?.Naljutim se, pa onda pomislim – bolje i to nego neki račun!

I da. Zloupotrebljena je i moja vjeroispovijest i nacionalna pripadnost.  Zbog  detalja  u mom imenu i prezimenu pouzdano znam da je ta nacionalna stranka  dobila moje podatke od crkve kojoj teritorijalno  pripadam.  Sramota!

Lijepa predizborna šutnja! Dušu da odmorimo!

Dok unosim iksiće u glasačke listiće mislim „Eto, glasam za njih a ko zna za koga još  s kim će oni morati  koalirati?“

Nek'  je prošlo pa kako god! Do sljedeće prilike ćemo sve zaboraviti... Sjećanja su tako kratka i selektivna!

Jedan članak na portalu Klix početkom septembra stavio je moju generaciju iz Druge sarajevske gimnazije (maturirali 1971.) u stanje čiste euforije. Link sa najavom koncerta „Indexi i prijatelji“ razaslan je na sve mail adrese „matOranata“ (kako sebe od milja zovemo od proslave 40-te godišnjice mature) s ciljem da zajedno odemo i uronimo u uspomene... Provjeravalo se jesu li kupljener karte, pravili spiskovi...

Tog 2.oktobra sastali smo se na Skenderiji kod „tete razapete“, skulpture u blizini Doma mladih, uzbuđeni i opet mladi kao i davne 1969. godine kada je „Skend“ otvoren,  a mi bili drugi gimnazije...

Dok smo ulazili u Dom mladih srca su lupala sto na sat baš kao i u gimnazijskim danima kada smo tu svake subote dolazili na „igranku“ gdje su, zajedno s nama, stasali  naši Indexi. Pokušali smo prepoznati jedni druge iz vremena tih igranki i često uspijevali...

 Kao nijemi svjedoci tog vremena na video-volovima su se vrtjele slike i prva videa naše najdraže grupe.

Čast svim vrhunskim izvođačima te večeri i neka mi oproste što ih neću nabrajati, ali naše su oči bile uprte u Ranka, Fadila, Nenu i Pecu, i odjednom je s njih, baš kao i sa nas, spao plašt godina i vidjeli smo ih baš onakve kakvi su bili šezdesetih/sedamdesetih, a bolno su nedostajali nezamjenljivi Bodo i Davor...

Počelo je, naravno,  „Plimom“ i čitava dvorana je odmah reagirala. Redali su se hitovi i svi smo pjevali, znani tekstovi su samo navirali kao da ih pjevamo svaki dan. „Bacila je sve niz rijeku“, „Jedna mala, pjegava, plava“, „Jutro će promijeniti sve“,  „Jedan čovjek i jedna žena“, „Sve ove godine“, "Ti si mi bila u svemu naj, naj"... Malo ko je uspio ostati na sjedištu, aplauzi su poderali dlanove. Bilo je i suza nostalgije ali i žala  za onima kojih više nema, kako na pozornici tako i u publici, koji nisu mogli s nama podijeliti ove čarobne trenutke.

Euforija je trajala puna dva sata u kojima su nestale sve naše reume, visoki pritisci i srčane smetnje. Bili smo mladi i sretni, baš kao u gimnazijskim danima kada su Indexi postali svojevrstan simbol naše generacije.

Posebno mi je bilo drago što je  te večeri bilo puno mladih, naše djece i unučadi...I oni su znali tekstove, i oni su pjevali s nama...Legenda nastavlja živjeti i s njima i u njima...

Za kraj - poslušajte „Plimu“, himnu naše generacije...

https://www.youtube.com/watch?v=pXvZKr7iJyA