Gledam ljetos djecu u parku ispod mog balkona, a donedavno
djecu iz škole u kojoj sam radila, ONI
SE NE ZNAJU IGRATI! Čitav njihov boravak „vani“ ili na velikom odmoru u školi, svodi se na
ciku i vrisku, bezglavo trčanje i naguravanje. Uređena igrališta zvrlje prazna ili se
bjesomučno uništavaju...Dođe mi ih nekako žao jer još dobro pamtim svoje
djetinjstvo u sarajevskoj Zagrebačkoj 39, na Grbavici.
Bile su to šezdesete godine prošlog stoljeća, Grbavica se
tek profilirala kao naselje, postojala je samo sadašnja Grbavica 1, od Vrbanja
mosta do raskrsnice za Vraca. Mislim čak
da su to sve bili Kovačići, da je ime Grbavica došlo kasnije...
Prva četiri razreda
išli smo u školu „Čedo Savić“ (na samom početku ceste za Vraca). Bila je to mala škola s nekoliko učionica i velikim
dvorištem, ali lijepa i svijetla, s novim parketima, pa smo se izuvali i nosili papuče od kuće.
Nosili smo i lončiće za mlijeko, obavezan dio užine. „Tete“ su donosile
sendviče u korpama od pruća, onima „za veš“. Na izlete smo išli na daleka
Vraca...
U petom razredu smo se premještali u školu „Bane Šurbat“,
dvokatnicu tik ispred naše zgrade. U njoj su bili crni podovi i ložile su se
„kreka“ peći u učionicama, ali smo za divno čudo imali kabinet za tehnički
odgoj i u učionicama secirali žabe koje smo lovili na Vracama... Sad znam
koliko smo imali dobre nastavnike i našeg sveprisutnog direktora Branka
Cetušića. Uskoro je iza naše zgrade iseljen djački dom pa smo dobili i
fiskulturnu salu i još nekoliko lijepih učionica...
U našoj zgradi je bio vrtić „8.mart“ sa stepenicama i malom
terasom – dušu dalo za druženje.
Ekipa u zgradi je bila posebna - svi vršnjaci, možda godina-dvije razlike i
skoro same djevojčice! Od dječaka se sjećam vragolastog Krcka i samozatajnog Lemezana...Ženske su vodile glavnu riječ!
Imala je zgrda i ulaz
43, ali nas je većina stanovala na broju 39 Obdanište je bilo 41). Uz malu
kosinu stizalo se u Splitsku ulicu gdje je stanovala Goga. Njena zgrada je
imala baštu i mnogo smo vremena ljeti provodili u njoj. Ako nismo išli „kod
Ljube u jabuke“ ispod same stare
uskotračne pruge ili kod bega Bublina u baštu da krademo kupus i mrkvu!
Poslije smo to stakalcima čistili u našem podrumu i jeli. Naravno, roditelji
nisu znali ništa o tim našim avanturama inače bi radila tadašnja „pedagogija“!
U kultnoj slastičarni „Jadranka“ svi smo imali „orvorene
račune“ koje su roditelji uredno izmirivali čim „bude plata“.
Iako smo po čitave dane bili napolju, svi smo bili dobri
đaci! Da nas ne prekidaju u igri mame su čak spuštale u korpicama, pomoću
užeta“, užinu.
Naše igre su se dijelile na sportski i kreativni dio. Za
sport je bila zadužena Mira, „stođavo“ ali predivna osoba i drugarica. Igrali
smo „između dvije vatre“, „zemlje“, „klisa“, „školice“, preskakanja konopca, „trule
kobile“, potezanja konopa, klikera, „neka puca“, „ide maca oko tebe“, „ i oklo salata“, „ćorabake“, „care, care
gospodare kol'ko ima sati?“, „ide majka s kolodvora“, žmire, čole, „eberečke-ebertute“
- baš sam se zadala da ih sve nabrojim a bilo ih je još sigurno toliko! Sestre Vesna i Jasminka donijele su iz
Čehoslovačke, valjda prve u Sarajevu, igru „gume“. Sjećam se i prvih rolšua na četiri točkića, hula-hopa, "reketa", odnosno badmingtona.
Kod Goge
u bašti smo pravili razne predmete od gipsa, šili haljinice lutkama.
Svi smo strastveno skupljali salvete, od onih običnih, zvane
„busovačke“ do prelijepih, šarenih iz raznih zemalja. Ko li nam ih je donosio?
Zimi smo se sankali
od Gogine kuće do naše, a ponekad i niz strmu Trnovsku. Od starih bačvi
improvizovali smo nekakve skije. Kako god, kući smo se vraćali potpuno ukočeni
od zime...
A bili smo i izviđači...
