Da ti ja nešto kažem

Vjerujem da ovaj izraz razumiju svi Bosanci i Hercegovci, mada ne sumnjam da na slične probleme nailaze i naši susjedi sa svih strana granice naše nam BiH. I šire.

Ko nije danim stajao u redovima pred šalterima i „vadio“ milione papira za ovo ili ono? Ko nije pri tom doživo razne neugodnosti, administrativne nebuloze, da ne kažem gluposti?

Evo jednog od bezbroj sličnih primjera.

Juli/august – vrijeme kad je grad pun dijaspore koja „ganja“ neka svoja zaostala penzijska prava, vrijeme kad se raspisuju konkursi po školama, dakle, neka vrsta „špice“, pojačanog prometa u mnogim administrativnim institucijama, a posbno u PIO/MIO. Pred ispostavom te institucije u Ulici Envera Šehovića u Sarajevu otegao se red sve do obližnjeg parkića. Iako u tom minijaturnom prostoru postoje dva šaltera – radi samo jedan.

PITANJE PRVO: 
ZAŠTO? U istom redu su potencijalni penzioneri i izbezumljeni mladi prosvjetni radnici, vječiti „tehnološki višak“, koji svake godine u ovo doba iznova i iznova vadi milione papira po raznim institucijama da bi se stigli prijaviti na aktuelne konkurse u školama. Svima treba isti čarobni ZAHTJEV, list papira koji se može skinuti sa strance PIO/MIO, dakle nikakva „tajna“ . Ko nema printer, prvo stoji u redu da uzme na šalteru taj zahtjev koji, između ostalog, sadrži i neophodno uputstvo kako popuniti uplatnicu za taksu od 10 KM.

PITANJE DRUGO: 
Zašto taj „čarobni“ papir nije isprintan u stotine primjeraka i dostupan na okolnim pultovima? Pa nije nikakva vojna tajna niti službenica na šalteru bilježi kome ga je dala! Ovako, kad odstojite u redu da preuzmete zahtjev, idete u obližnju poštu, kupite opću uplatnicu, prepišete u nju iz zahtjeva potrebne podatke, platite 11,20 KM (poštarina 1 KM i 20 pf uplatnica) i trke natrag u onaj isti red da to lijepo sve predate. Naravno, još sat čekanja na suncu (ili kiši – u Sarajevu se nikad ne zna!). „Dođite prekosutra, biće gotovo“, ljubazno ponavlja službenica za šalterom unedogled.

Dođete prekosutra, opet čekate u redu i, ako imate sreće, vaši papiri su gotovi. Ali ne baš uvijek! Umjesto papira koji su vam potrebni (mnogima zbog konkursa HITNO), možete čuti i ovo: „Danas ništa od toga, nije imao ko da potpiše, šef je na godišnjem, pokušajte ponovo sutra! Pokušajte?


PITANJE TREĆE:
Znači li to da se šef neće vratiti ni sutra? Zar nije mogao nekoga ovlastiti da potpisuje? Koga briga što će vam propasti konkurs i još godinu dana ćete presjediti na Birou? A potencijalni penzioneri iz dijaspore mogu pokušati ponovo idućeg ljeta – ako požive.

Šetam ljetos Sarajevom i pored svih silnih turista i domaćih lijepih mladih ljudi u oči mi pada jedna kategorija prolaznika – dame 60 +.I njih je sunce izmamilo u šetnju i na kaficu u jednu od bezbroj ljetnih bašta. Gledajući te dame shvatih da su one baš pravi ponos našeg grada i bitan faktor zbog kojeg se Sarajevo s pravom može nazvati velegradom...

Zašto?

Prije svega, ekološki su osviještene i na zvizdan ne izlaze bez šešira. Odjevene su u lan i pamuk, ne nose haljine s bretelama, ruke su pokrivene do lakta. To znači biti svjestan svojih godina i to bez imalo žaljenja! Tašne i obuća su kvalitetni, frizura i ispod šešira uvijek cakum-pakum! Sunčane naočale obavezne i to bezvremenske, one koje su uvijek moderne jer su jednostavne a i povelike da ponešto sakriju. Odgovarajuća ešarpa ili lagani šal preko ramena imaju istu funkciju. Nakit je najčešće kvalitetna bižuterija i svaki detalj na tim damama ima svoj smisao i svrhu. Čak i ako se služe štapom čine to kao da je u pitanju obavezan modni detalj. To se nekad zvalo šik.

Lijepo ih je vidjeti jer i one naš grad čine GRADOM, u svako godišnje doba i na svakom mjestu. One znaju kako se odjenuti za pozorište a kako za prijepodnevnu šetnju, one znaju da je stil bitniji od markirane odjeće i obuće, one znaju da se ne štedi na kapitalnim komadima (kaput, čizme, tašna), one znaju šta se može a šta ne kupiti na Siranu... One znaju sebi dozvoliti i poneku aktuelnu modnu ludost a da ne ispadnu smiješne... Jednostavno - ONE ZNAJU!

I zato – kapa dolje Sarajkama 60+!

Počelo je, počelo!

Izbori su pred vratima i grad je (opet) zasut plakatima s likovima najdražih nam političara i (rijetko) političarki. Moje li sreće što sam u penziji pa se ne moram svako jutro susretati s njima kroz prozor trolejbusa. Jer kad vozariš na posao sabah zorom ( a i natrag), hoćeš-nećeš gledati to moraš.

Pred svake izbore se nadam da će naše stranke jednom odvojiti novac i zaposliti mlade i kreativne dizajnere da im osmisle image i parole. Na zalost, nije se dogodilo ni ove godine.

Ne želim nikoga reklamirati (a vala ni glasati iako hoću) pa neću navoditi parole s plakata, niti pojedinačno komentirati fotografije, ali generalno – sve to podsjeća na tvrdi socijalizam i demagogiju iz starih dobrih vremena.

Voljela bih upoznati nekoga ko je za neku stranku/pojedinca glasao zbog viđenog na plakatu! A to im je cilj, zar ne?

Odriješite konačno kesu, dragi političari, i zaposlite nekoga ko se stvarno razumije u te stvari! Fotografija je umjetnost, riječi su oružje! Zaboravite konačno na lažne osmijehe/ozbiljnost, na dileme da li staviti kravatu ili ne, uvući stomak ili ne, da li uslikati samo vođu ili skoro pa cijelo članstvo...I manite se više šupljih parola i praznih obećanja! Zavirite malo preko granica regije da vidite kako se to radi u svijetu. Nije atomska fizika!

Evo, obećavam svečano da ću na prvim sljedećim izborima nakon ovih oktobarskih, JA glasati za stranku/pojedinca čije će plakate osmisliti mladi, kreativni i nestranački dizajneri/fotografi.