Jedan od glavnih razloga što sam s radošću dočekala
odlazak u penziju je što se više neću svakodnevno voziti trolejbusom!
Moja noćna mora bila je linija 103 – Dobrinja - Trg Austrije, mada sam sigurna da ću
istomišljenike naći i među onima koji „vozare“ na drugim relacijama.
Možda mogu imati donekle razumijevanja za
dotrajalost vozila koja se svako malo kvare i preskaču vožnje stvarajući gužve
u špici. Nije GRAS kriv ni što putnici
uništavaju sjedišta i šaraju po čemu god stignu, ali nema opravdanja za
prljavštinu! Kuga, šuga i ostale bolesti! U svim civiliziranim gradovima na
prvoj i zadnjoj stanici „ulete“ čistačice i „mahnu“ po vozilu, pa se i ne stigne skroz zaprljati. Nema para
za čistačice? Al' ima za revizore!
Ljeti se kuhaš, zimi smrzavaš, grijanje najčešče ne
radi ili ti je grijač direktno ispod stolice, u vozilu poledica, živu glavu
spašavaš balansirajući od držača do držača! Ubi propuh!
Vrata rade-ne rade. Ulazne stepenice povisoke,
podijeljene držačem pa je za one s više kila i kostoboljom misaona imenica
ulazak i izlazak! Sjedišta prijete da te katapultiraju pri svakom
kočenju...Itd, itd.
Ko
nas vozi?
Kad se svakodnevno vozite na istoj relaciji
prepoznajete vozače. Ima ih svakakvih:starijih, mlađih, uljudnih,prostih, neki
znaju voziti, neki baš i ne. Ono, kočnica-gas i sl. Nekima svako malo pada
trola jer još nisu savladali kriznu „podstanicu“ na Željinom i uzbrdicu u
Hrasnom...Neki će te sačekati kad vide da trčiš, neki će ti pred nosom
zatvoriti vrata (ja to zovem „velike radosti malih ljudi“). Neki se ponašaju
kao u svom dnevnom boravku, naviju muziku do daske sabah zorom i to najčešče
turbofolk. Neki u Švrakinom izađu da kupe burek. Ako se s njima vozi kolega iz
firme, padne priča i kuknjava na upravu, neisplaćene plaće, tople obroke,
neuplaćeno zdravstveno...Sve to črsto popraćeno sočnim psovkama! Neki su
neostvareni reli-vozači, neki mile toliko da možeš komotno i pješke.
Šta ćeš – šutiš i trpiš.Daleko je Dobrinja, a ko zna
kad bi drugi naišao...
A oni dobri? Vedri i nasmijani, dočekuju putnike
lijepim riječima, kao pravi domaćini. Takvima oprostiš i glasnu muziku i burek
u Švrakinom...Malo ih je, al' ih ima!
Revizori
E, oni su priča za sebe! Množe se k'o gljive poslije
kiše, po petorica istovremeno uđu. Uhar im je ako „nafataju“ koga bez karte.
Neki ih ljubazno zamole da kupe kartu, neki filozofiraju da nema ništa džaba u
životu pa ni vožnje trolom. Uglavnom to rade mladim curama i pristojnim
dečkima, one koji izgledaju „opasno“ ćutke preskoče. Znaju da im je sva ta
ujdurma APP (ako prođe-prođe) jer oni u stvari onima bez karte koji se opiru –
ne mogu ništa! Dok traje natezanje -
trola stoji! Koga briga što će oni s urednim kartama zakasniti na posao,
u školu...
Glavna „čeka“ na mojoj relaciji Grbavica- Dobrinja
je i kod Fahdove džamije. Tu je svako jutro pet-šest revizora, druže se,
valjda. Jesu li svjesni koliko su predvidljivi? Ako nemaš kartu izađeš lijepo
na Mojmilu, malo pjehe da zaobiđeš „čeku“ i opet se ukrcaš stanicu niže
džamije! Njihova je sreća što se slabo ko od tih „švercera“ toga sjeti!
Ima i dama-revizora. Jedna plavka je baš ljubazna i
puna razumijevanja, ali i uporna da se karta kupi. Nju svi poslušaju – po onoj narodnoj:
„lijepa riječ i gvozdena vrata otvara“. Ima i jedna crna što je putnici zovu
„Rambo“ – sušta suprotnost svojoj plavoj kolegici. Strah i trepet za švercere!
Nju slušaju zbog autoriteta sile a ne sile autoriteta! Ono jest da i putnici
bez karte imaju sulude priče zašto se voze džabe, valja to „revama“ svakodnevno
slušati! Nije im lako, što jest – jest!
S kim se vozimo?
Ko svakodnevno vozari na dužim relacijama uopće nema
potrebu za kinom i pozorištem! Sve to ima u GRASU! Jutarnji putnici na liniji 103
su svih godišta, najviše je prosvjetnih radnika (puno je škola na toj
relaciji!) a znamo koliko učiteljice i
nastavnice mogu pričat'! Rame uz rame s njima su đaci. Uglavnom gimnazijalci iz
dvije dobrinjske gimnazije. Stariji putnici se zbog njih prisjećaju svoje
mladosti i „starinskog“ odgoja (ne smiji se i ne pričaj preglasno, ustani
starijima i tridnicama, ne žvaći žvaku glasno, ne pucaj balone – jer ovi naši
saputnici najčešće su daleko od ikakvog odgoja, ne samo „starinskog“) ali i nekadašnjeg
pojma „gimnazijalac“ koji je podrazumijevao makar pristojno ponašanje. A ne
možeš da se ne upitaš zašto idu u dobrinjske gimnazije? Garant su tamo imali
štelu pa vozare s kraja na kraj grada pored silnih gimnazija u komšiluku! Neki
se voze samo stanicu-dvije! Nije čudo što je pola omladine u gradu
dustabanlija, pretilo...
Oni „finiji“ slušaju muziki sa slušalicama na ušima,
ali, avaj! Te slušalice su nekvalitetne i sve ide „na van“ u vidu grozomornog
zvuka, goreg d najgoreg vozačevog turbo-folka.
Najmirniji jutarnji putnici su zdravstveni radnici
iz Doma zdravlja Saraj polje. Šute jer znaju da će čitav dan pričati s
pacijentima, pa čuvaju snagu. Pričaće i učiteljice i nastavnice, još više od
njih, ali one ne znaju šutjeti i – gotovo!
Tu su, dalje, penzići koji idu doktorima. Ako se
poznaju između sebe, onako nagluhi, na sav glas bistre politiku, žale se na sve
i svakoga, ulaze u priču s vozačima. Bakice razmjenjuju recepte, raspituju se
za bližu i dalju familiju, hvale svoju unučad...Čak i ako su se prvi put srele
tog jutra u troli!
A kakva je tu tek modna revija neukusa! Od frizura,
preko odjeće, obuće, šminke, viška dlaka, teških parfema ili znoja. Čast
izuzecima, jer ima i finih gospođa i gospođica koje na sve što vide i čuju
šutke se ibrete i na iglama čekaju svoju stanicu. Mnoge od njih mreškaju noseve
kad izađu iz trole u strahu da nisu pokupile koji „miris“ tokom vožnje...
Kad vozarite uvijek u isto vrijeme, tačno znate ko
će od redovnih putnika ući na kojoj stanici. Pa im dajete nadimke, prema
izgledu, priči, ponašanju...Pa morate se nekako zabaviti za vrijeme minimalno
polusatne vožnje! I zabrinete se kad ne uđu na očekivanoj stanici! Što ih nema?
Jesu li se razboljeli? Jesam li u dobroj troli? Jesam li uranila ili kasnim?
Na žalost, u troli shvatite koliko ljudi s
psihijatrijskom dijagnozom slobodno šeće gradom. Tu su, prije svega,
„partizanka“, starica koja u troli i dalje bije svoje Sutjeske i Neretve. Zatim
„prevarena“, koja na sav glas vazi o današnjim curama koje putem mobitela
otimaju muževe. Onda, „Titin pionir“ koji bistri politiku i zaziva Titu da
ustane, pa ljubazni mladić koji sa svima želi pričati i masovno dijeli
komplimente... Neki „neredovni“ se i uplaše i traže od vozača da intervenira...
Tu je i mladi par (bračni?) s posebnim potrebama
čiji je razgovor, mada malo preglasan, često mnogo suvisliji od nekih drugih
putnika. Dječaka s Downijvim sindromom vole svi, zabavan je i drag, duhovit.
Mnogi se u tim svakodnevnim vožnjama i upoznaju i
sprijatelje! Bilo da su iz iste „priredbe“ ili imaju iste komentare na ostale
putnike, vozače, revizore...
Ih, kad se sjetim vremena kad se gradila nova cesta
u Kovačićima! Došli na posudbu autobusi i vozači iz cijele BiH. Pa ti objasni
Tuzlaku gdje je stanica „kod pilića“! A gore spomenuti dječak je zbunjvao putnike
koji su željeli ući govoreći da je trola za Otoku a ne za Dobrinju Baš je bilo
zabavno!
Nećemo sad o štrajkovima, kvarovima na mreži koji
iziskuju presjedanja, o promjeni linije u sred vožnje (uđeš u 103 a on bez
ikakvog upozorenja skrene prema Otoci - „vjerujte, sad javilo, nisam ni ja znao“)...
A možda je sve do
mene!
0 komentari