Vjerujem da ovaj izraz razumiju svi Bosanci i Hercegovci, mada ne sumnjam da na slične probleme nailaze i naši susjedi sa svih strana granice naše nam BiH. I šire.

Ko nije danim stajao u redovima pred šalterima i „vadio“ milione papira za ovo ili ono? Ko nije pri tom doživo razne neugodnosti, administrativne nebuloze, da ne kažem gluposti?

Evo jednog od bezbroj sličnih primjera.

Juli/august – vrijeme kad je grad pun dijaspore koja „ganja“ neka svoja zaostala penzijska prava, vrijeme kad se raspisuju konkursi po školama, dakle, neka vrsta „špice“, pojačanog prometa u mnogim administrativnim institucijama, a posbno u PIO/MIO. Pred ispostavom te institucije u Ulici Envera Šehovića u Sarajevu otegao se red sve do obližnjeg parkića. Iako u tom minijaturnom prostoru postoje dva šaltera – radi samo jedan.

PITANJE PRVO: 
ZAŠTO? U istom redu su potencijalni penzioneri i izbezumljeni mladi prosvjetni radnici, vječiti „tehnološki višak“, koji svake godine u ovo doba iznova i iznova vadi milione papira po raznim institucijama da bi se stigli prijaviti na aktuelne konkurse u školama. Svima treba isti čarobni ZAHTJEV, list papira koji se može skinuti sa strance PIO/MIO, dakle nikakva „tajna“ . Ko nema printer, prvo stoji u redu da uzme na šalteru taj zahtjev koji, između ostalog, sadrži i neophodno uputstvo kako popuniti uplatnicu za taksu od 10 KM.

PITANJE DRUGO: 
Zašto taj „čarobni“ papir nije isprintan u stotine primjeraka i dostupan na okolnim pultovima? Pa nije nikakva vojna tajna niti službenica na šalteru bilježi kome ga je dala! Ovako, kad odstojite u redu da preuzmete zahtjev, idete u obližnju poštu, kupite opću uplatnicu, prepišete u nju iz zahtjeva potrebne podatke, platite 11,20 KM (poštarina 1 KM i 20 pf uplatnica) i trke natrag u onaj isti red da to lijepo sve predate. Naravno, još sat čekanja na suncu (ili kiši – u Sarajevu se nikad ne zna!). „Dođite prekosutra, biće gotovo“, ljubazno ponavlja službenica za šalterom unedogled.

Dođete prekosutra, opet čekate u redu i, ako imate sreće, vaši papiri su gotovi. Ali ne baš uvijek! Umjesto papira koji su vam potrebni (mnogima zbog konkursa HITNO), možete čuti i ovo: „Danas ništa od toga, nije imao ko da potpiše, šef je na godišnjem, pokušajte ponovo sutra! Pokušajte?


PITANJE TREĆE:
Znači li to da se šef neće vratiti ni sutra? Zar nije mogao nekoga ovlastiti da potpisuje? Koga briga što će vam propasti konkurs i još godinu dana ćete presjediti na Birou? A potencijalni penzioneri iz dijaspore mogu pokušati ponovo idućeg ljeta – ako požive.