Gledam s balkona kako jedna mama „vaspitava“
dijete na ulici. Em vrišti na sav glas, em pljušte šamari... Pedagog u meni se
uzbunio i poželjela sam da reagiram, da makar upitam vrlu mamicu kako bi njoj
bilo da se nad nju nadnese neka ljudeskara, haman ne mora je ni dotaći!?
Ne sumnjam da je dijete zaslužilo reakciju,
ali ovakvu? NIKAD! Batina NIJE iz rajan izašla!
Haj'mo opet malo do moje struke!
Mi pedagozi izbjegavamo termine „kazna“ i
„nagrada“. Radije ih zovemo „logična posljedica ponašanja“. Bilo kako bilo,
roditelji su često u poziciji da primijenjuju ili jedno ili drugo, pa nije na
odmet znati pravila koja daju rezultate.
Uspješnom odgoju temelje postavlja porodica i to do
pete godine života, dakle, u predškolskom uzrastu. Kakav će dijete postati
čovjek, kakav će sistem vrijednosti usvojiti zavisi prvenstveno od roditeljskog
odgoja. Zar niste i sami za nekoga rekli da se vidi „da je iz kuće“! Na žalost,
roditelji, pa i cjelokupna javnost sve češće prebacuju lopticu na školu – a škola može eventualno taj kućni odgoj "uglancati".
Po difoltu, djetetu treba autoritet a
roditeljski autoritet je prvi s kojim se susreće. Postoje dvije vrste autoriteta
- autoritet sile (poslušaću jer te se bojim) i sila autoriteta (poslušaći jer
ti vjerujem i poštujem te). „Autoritet“ roditelji često tumače kao „silu“ i
„strah“ a ne uvažavanje. Majke često
kažu „Ja mu ne mogu ništa, otac mu je autoritet, samo se njega boji.“ Jasno je da dijete sluša oca ne
zato što ga poštuje nego što želi izbjeći njegovu snagu izraženu kroz batine. Ako
dijete u djetinjstvu navikne na autoritet sile van porodice neće poštovati
nikakav autoritet jer ga niko van kuće ne smije mlatiti! Koja zbunjoza za
dijete!
Da bi se izgradio autoritet među alate spada i
pravilna primjena nagrade i kazne (ostaćemo pri uobičajenim nazivima).
Kada je kažnjavanje u pitanju najvažnija je mjera (prečesto kažnjavanje gubi efekat – dijete „ogugla“) ali i stavljanje
do znanja djetetu da se kažnjava njegov postupak,
a ne njegova ličnost. (Treba
reći, na primjer, „to što si uradio nije u redu“ a ne „ti si ovakav ili onakav
jer si to uradio“) Kazna nikada, ali
baš nikada, ne smije biti sredstvo
ponižavanja ili zlostavljanje djeteta. Ako ga ponižavate ono će ubrzo i samo o
sebi misliti tako i ponašanje će biti u skladu s tim – sve gore i gore – a ako
ga zlostavljate i sam će postati zlostavljač. Kazna uvijek treba da sadrži i mogućnost
ispravka greške . Važno je da kazna bude primjerena postupku, razumljiva djetetu i
vrlo, vrlo pravedna, što znači da nema ni najmanje sumnje da je dijete „krivo“
i da se kazna „odmjeri“ po veličini „krivice“. Djelovanje kazne više zavisi od
vrste autoriteta onoga koja kažnjava (je li to autoritet sile ili sila
autoriteta ?), nego od jačine kazne.
Važno je da jednak autoritet izgrade oba
roditelja i to kroz poštovanje i povjerenje. To nije teško postići: ne radite ono što ne želite da vaše dijete radi
i poštujte ga pa će i ono poštovati vas! Lakše je zahtijevati slijepu
poslušnost (na pitanje „zašto“ odgovoriti „zato što ja tako kažem“) nego
djetetu objasniti zašto od njega nešto tražimo ili očekujemo. Vlastiti primjer
je nezamjenljiv!
Nema sumnje
da dijete treba osjetiti
posljedice namjernog
neprimjerenog ponašanja. Pa, koje to, onda, kazne predlažu pedagozi u
zamjenu za batine? Njih definitivno
treba u potpunosti izbaciti iz obiteljskog odgoja kako su poodavno izbačene iz
školskog.
To, prije svega zavisi od uzrasta a uključuje, na primjer, promjenu ponašanja prema
djetetu, neigranje s njim jedno vrijeme, oduzimanje predmeta koji je uzrok negativnog ponašanja, uskraćivanje nečega što dijete posebno voli. Ali, ne zaboravite dijete prvo upozoriti šta će mu se dogoditi
ako ustraje u neprimjerenom ponašanju!
Što se pohvala i nagrada tiče, one veoma dobro
utječu na odgoj djeteta ali, također, imaju neke pedagoške zakonitosti. Na
primjer, ako se dijete nagrađuje novcem ili skupim stvarima postoji opasnost da na kraju postane sebičnjak i snob i pozitivno se ponaša
isključivo iz koristoljublja.
Pohvala i nagrada treba da uslijede za nešto
učinjeno posebno dobro, kada se jako potrudi za nešto, ali treba voditi računa
da se normalno pozitivno ponašanje (prihvatanje školskih i drugih obaveza i njihovo izvršavanje, pristojno
ponašanje, pomoć drugima i slično) svakako primijeti
ali ne i posebno nagradi: dijete će tako shvatiti da se to od njega u
svakom slučaju očekuje, da je to normalno ponašanje koje ne treba posebno nagrađivati.
Čime nagraditi dijete? Može to biti i (ne
preskupa) igračka, čokolada, ali je efektniji zagrljaj, verbalna pohvala,
zajednički izlazak, razgovor, ispunjenje neke davne želje. Jer, najopasnije je
dječije primjereno ponašanje kupovati!
Velika je „umjetnost“ naći pravu mjeru u svemu
pa i u nagrađivanju i kažnjavanju. Tu se više treba oslanjati na razum nego na emocije (volim reći da pedagogija u prevodu znači „stisni srce“).
Ipak, lakše je nagradii nego kazniti pa obratite pažnju na ovih par savjeta:
*NIKAD NE IZRIČITE
KAZNU U AFEKTU (DOK STE LJUTI, BIJESNI I SLIČNO)
(tako
ćete se najlakše odvići od fizičkog
kažnjavanja ukoliko vam je to sada običaj)
*KAZNU ODMJERITE
ONOLIKU KOLIKU MOŽETE IZDRŽATI A DA NE PO-
PUSTITE (najgore je reći „nećeš izaći vani sedam dana“ a onda popustite čim se „ohladite“).
*DOBRO UPOZNAJTE
SVOJE DIJETE KAKO BI STE ZNALI USKRAĆIVANJEM
ČEGA
ĆETE POSTIĆI NAJBOLJI EFEKT.
*NE MOŽETE SE ISTO
ODNOSITI PREMA DJETETU KAD STE ZADOVOLJNI
NJEGOVIM POSTUPCIMA
I KADA NISTE ( dijete mora osjetiti razliku, bilo da ga negdje nećete pustiti ili mu nešto kupiti
ili dozvoliti...)
*STRUČNU POMOĆ ( na
primjer pedagoga) POTRAŽITE RADIJE UNAPRIJED I
POSLUŠAJTE
SAVJET MAKAR SE S NJIM I NE SLAGALI (naravno, ako imate
povjerenja u tu osobu).
VAŽNO: Ono što roditelj odluči, bilo da je kazna ili nagrada u pitanju - MORA POŠTOVATI CIJELA UŽA I ŠIRA PORODICA!
