Da ti ja nešto kažem

Svakodnevno me nerviraju neke stvari ali nemam kome da se požalim – a da ima efekta.  Samu sebe podsjećam na ove  stare grintavce  s iz lože   „Mupett showa“!

Pošto sam ovisna o televiziji od kad znam za sebe, prvo o tome!

Nervira me kad počnem nešto pratiti u određenom terminu pa se to promijeni. Kome da se žalim? CIKU? Moš' mislit'!

Već sam pisala da volim reality emisije natjecateljskog tipa (nikako Bigg brother, Farma, Parovi i slično!) Mislim da bi u programima s mladim ljudima (a i ostalima) trebalo zaposliti psihologa i pedagoga jer ta djeca često pod stresom „pucaju“. Kome da predložim? Produkciji? Moš' mislit'!

Kad smo već kod realityja, u jednom od njih sudjeluje (ne kao natjecateljica) veoma pametna i obrazovana mlada žena  koja je ničim izazvana odlučila da glumi glupu „koku“. Kako da je pitam ZAŠTO?

Redovno gledam i jedan kviz i dodje mi da jednom „nenatjecatelju“  kažem:“Što si tako nafuran?  Od svih osobina koje misliš da imaš ti si samo obrazovan i načitan!“ Neš' ti razloga za toliku napuhanost koja često graniči s dobrim odgojem! Što se nekih natjecatelja tiče pitam se odakle im ideja da se uopće prijave? Valjda se nadaju da će na krilima znanja sunatjecatelja uzeti neku lovu...Lako tako! Kome da se žalim? Produkciji? Moš' mislit'!

Ispod mog balkona je lijepo uređen spomen-park  stradalim borcima Arimije BiH u zadnjem ratu. Nadležni ga se sjete prilikom obilježavanja nekih značajnih datuma, dovedu školskun djecu, odsvira se himna, položi cvijeće. A ostale dane, osobito ljeti, ta ista djeca iz obližnjih škola koriste taj spomenik za neprimjerene igre, vrištanje, prskanje vodom, skakanje po limenoj nadstrešnici... U večernjim satima to mjesto je sastajalište tinejdžera a i nekih sumnjivih tipova čija je glavna zabava  uništavanje klupa i zelenila, vriska i cika, urlanje i deranje... Kome da se žalim? Općini? Školama? Moš' mislit'!

Blizu moje zgrade je i velika raskrsnica. Dok čekaju na semaforima iz automobila dopire urlajući turbo-folk iako je to zakonom zabranjeno. Kome da se žalim? Policiji? Moš'mislit'!

Kad smo već kod te saobraćajnice,  u špici se stvaraju kolone i onda nastane bjesomučno trubljenje automobilskih sirena. Kao da auto ispred tvog ne miče iz čista mira! Ta je saobraćajnica poligon za noćne utrke i turiranja motora, a učestalo zavijanje sirena  kola hitne pomoći, vatrogasaca i policije u svako doba dana i noći je, u najmanju ruku uznemirujuće! Odmah se 'fatam telefona i zovem djecu da vidim jesu li na sigurnom! Truhli zapad,  pa to ti je...

Složićete se samnom da je jedna od skupljih stavki kućnog budžeta (u odnosu na protuuslugu) takozvano „održavanje“ – plaćanje upravitelju zgrade – nizašta! Ono što je „njihovo“ dolazi pred vaša vrata – kvarovi u stanu ih ne interesuju iako nije do vas nego do instalacija. Ono što se vidi je „čišćenje“  ulaza. U našem slučaju – isključivo pranje gornje površine stepenica i mahanje krpom na podestima oko ulaznih vrata. Ostatak stepenica (prostor izmedju dvije nagazne površine) vidljivo skuplja stoljetnu prljavštinu. Izmedju krila jednog stalno otvorenog prozora (i na -20!) komšija pauk je ispleo gustu mrežu i sigurno se u njoj osjeća već mjesecima. Prozori se ne peru  nikada, kao ni rukohvati i pripadajuća ograda. Kome da se žalim? Upravitelju? Moš' mislit'!

Nisam na društvenim mrežama, smatram ih svojevrsnim egzibicionizmom (ako nije zbog posla) ali – ko voli nek' izvoli! Ali zašto ja svakodnevno  mailom primam obavijesti od FB da imam milijardu novih nečega? Veliki brat te gleda! Kome da se žalim? Zuckenbergu? Moš' mislit'!

Mogla bih ja ovako još! Nastaviće se kad se opet nanerviram za karticu i po teksta a nemam kome da se požalim!

Novo gradilište na Čobaniji ponukalo me je da se pokušam sjetiti gdje je šta u gradu bilo nekad...Ovdje je pamćenje friško ali, iako često prolazim tom ulicom trenutno se mogu sjetiti  samo pekare na jednom ćošku, nekog grila i second henda u sredini,  a na ćošku prema Miljacki bila je banka. E taj ćošak dobro pamtim: kad sam bila mala iza njega je bila „Pozorišna kafana“ , ljetna bašta posuta šljunkom , a bio je i jedan natkriveni dio ako pljusne sarajevska ljetna  kiša... Pokušaj obnove te bašte desio se krajem devedesetih ali je bio kratkog daha iako su mnogi tu dolazili na sladoled i uživali u hladovini velikog starog drveta u ćošku bašte... Onda je tu otvorena radnja-svaštara u kojoj se moglo naći baš svega i svačega za male pare. Rušenje je dočekala banka...

Na ćošku preko puta džamije na Čobaniji sedamdesetih  je bio popularni disko klub „Evergrin“ (?), pa neki kafić (vrti mi se ime „Žaba“?), pa apoteka...Šta je sad tu – pojma nemam!

Idući uzvodno uz Miljacku pokušala sam se sjetiti šta je bilo prije urbicidne „papagajke“? Sjećam se samo jedne kafane uz sam most Ćumurija, „Kod Kića“ smo je zvali...Držao ju je otac naše gimnazijske drugarice Mirhe, mislim da je bio fudbaler,  i tamo smo zaglavili do jutra poslije formalne maturske večeri u Domu JNA...Apropo fudbalera, sjećam se nekog ugostiteljskog objekta u Saračima – Kod Piketa?

Uskoro ćemo se oprostiti i od nekadašnjeg hotela „Pošta“, preko puta Narodnog pozorišta. Sjećam se da se u njegovoj kafani baš dobro jelo, onako, „po domaću“.

U živoj uspomeni mi je ostao i „Umjetnički paviljon“, vrlo neobičan izložbeni prostor na ćošku Titove i Ulice Koševo (nekada Kralja Tomislava). Ponekad se prevarim pa taksisti kažem da me vozi do „paviljona“ kako smo ga skraćeno zvali – i gle čuda – ako je taksista Sarajlija moje (ili starije) generacije – tačno me dovede gdje sam zamislila.

Što rekao moj drug Mirko – kad si mlad pamtiš mjesta gdje se slušala dobra muzika i gdje se plesalo,  a prvi znak starenja je kad pamtiš gdje se dobro jelo!

E pa, u Sarajevu je uvijek bilo dobrih mjesta za klopu: „Dalmacija“ popularno zvana „Kod dva vola“ u Titovoj uz samu tramvajsku prigu, „Makarska“ u podrumu na ćošku u Valtera Perića, Društvo inžinjera i tehničara (DIT) na Obali, a tu je negdje bio i Kineski restoran...Birvaktile! Sjećam se i restorana na današnjoj zaobilaznici prema Vracama i kafane („Stara rampa“?) nešto niže, pa „Amerikanca“...Dobro se jelo i u restoranu Doma armije...

Onda je došla moda konoba. Mislim da je prva bila „Šentada“ u neboderu u Darovalaca krvi,  a onda su se počele otvarati širom grada – nicale su ko gljive poslije kiše -  i stvarno se jelo svježe iz mora, avionom su stizale ljepote iz Jadrana...Ništa zamrznuto japansko...

U moj vakat još nisu počeli pravi kafići (mislim da je „Kaktus“ u Domu mladih bio prvi – tu su išla „mala raja“) ali je bilo niz minijaturnih kafana u kojima smo satima sjedili uz jednu kafu. „Kod Sulje“,  i u „Staklu“ na Baščaršiji dok se nije otvorila naša „Parkuša“.

Pamtim i prve picerije – „Monokl“, „Kod Beneta“... 

Očekujem „ispravke netočnih navoda“ , „izmjene i dopune“ itd, jer ipak je to sve bilo u prošlom stoljeću!

Sada se u Sarajevu „namjena poslovnih prostora“ mijenja brzinom munje! Taman se naviknem na neku radnju ili kafanu, za mjesec-dva je tu nešto drugo! S novim restoranima i kafanama me upoznaju moja djeca, ja više nemam šta njima pokazati...

Kad prevališ dvije trećine životnog vijeka, a naročito kad odeš u penziju, preispituješ  puno toga iz svog života. A najviše – ljude. U ovom životnom dobu neprebrojivi su svi ljudi koji su prošli kroz njega. Koliko ih je ostalo?

Ti koji su ostali nekako se poslože u kategorije ili „ladice“ kako ja to volim reći.

Na prvom mjestu je porodica, naravno. Na žalost, i taj se broj rapidno smanjuje kako godine odmiču.Osim nekih maminih rođaka  i „in law“ porodice – ja sam najstarija! Zastrašujuća misao!  Ja više nemam kod koga provjeriti stare porodične recepte! Ja sam siroče!

Brata imam, sina imam, hvala Bogu dobra sam sa obje snahe, bratova djeca me vole ali, na žalost – ne voli me mačka mog sina i snahe!

Imam i prvih i drugih i inih  rođaka i rodica, volimo se ali nismo više često u kontaktu „uživo“. Ili su rasuti po svijetu ili su neke objektivne okolnosti razlog što se češće ne viđamo.

Porodicu ne moraš ćesto viđati da bi ljubav opstala.

O mojoj porodici, nekadašnjoj i sadašnjoj mogu reći jednu važnu stvar: ne pamtim, od onih najstarijih do danas, da neko s nekim nije govorio, da je bilo svađa ili netrpeljivosti. Naprotiv: u šali smo se zvali „hippy kolonija“ jer smo se puno družili, ljetovali skupa, provodili praznike zajedno. Zetovi i snahe su se uklopili pa ljudi sa strane često nisu mogli procijeniti ko je „krvna“ a ko „in law“ familija... Ni ostavinske rasprave nam nisu mogle ništa! Ponosna sam na to ali mi zato i više nedostaju oni kojih više nema...

Od porodice očekujem da redovno prati moj blog.

U drugoj  su „ladici“ prijatelji. Dok smo mlađi ne znamo baš tačno odrediti značenje te  riječi i  imamo ih puno. S godinama to naučiš (nekad i na teži način) i  ako ih  imaš  pet-šest – imaš neprocjenjivo bogatstvo. I jedan je dovoljan ako je pravi!

Moji su prijatelji „ovdje“ i „tamo“. U Sarajevu i širom svijeta. Neke koji su „tamo“ ćešće viđam nego one koji su ovdje. Bogu hvala na modernim medijima! Zahvaljujući njima i kafu možemo skupa piti sjedeći svako ispred svog ekrana! „Tamo“ ili „ovdje“ – ista stvar!

Prijatelje ne moraš ćesto viđati da bi ljubav opstala.

Od prijatelja  očekujem da redovno prati moj blog.

Onda dolazi „raja“. Tu riječ samo Sarajlije mogu i znaju pravilno protumačiti. Raja je neko s kim se družiš, izlaziš, piješ kafu, zezaš se. Podrazumijeva više od jedne osobe istodobno. Lijepo je ako ste istomišljenici u svemu, ali nije obavezno. Važno je da imate istu viziju kako se dobro provesti! Kad nekome pričate o svojoj raji obavezno navedete kontekst: s posla, iz škole, s faksa, iz ulice, iz izviđača, iz hobija... Svako, dakle, ima više „raja“ iz različitih konteksta i oni se rijetko miješaju.

Raju je poželjno ćešće viđati da bi opstala u sadašnjosti, ali ona raja iz prošlosti zauvijek ostaje raja makar ih nikad više ne sreli.

Raju obavijestim kad znam da će ih  neki post na blogu zanimati.

Na kraju,  ali nikako najmanje važni, dolaze „dragi ljudi“. Njih je najviše i skupljaju se cijeli život.  Njima čestitate praznike, poželite ih jednom godišnje pa organizujete neko viđanje. Ili ne. To je uvijek „jedan na jedan“ .  Ponekad ti dragi ljudi postanu prijatelji. Ponekad samo uspomena. Ali nikad „raja“.

Ne morate ih  viđati nikad a zauvijek će ostati „dragi ljudi“.

Njih  sam obavijestila  da sam pokrenula blog i jako se obradujem kad mi neko od njih javi da je nešto pročitao...

Naravno, ima tu još hejbet „ladica“ a ovo su najprepoznatljivije.

Hoćeš i ti svoje ladice?Najbrže je zaviriti u telefonske kontakte i, ime po ime, ubacivati u „ladice“. Pri tome ćeš mnoge brojeve izbrisati (iz ovog ili onog razloga) i očistiti telefon!

Pretresi i ti ljude oko sebe

Kad sam ja bila mala nedjelja je u Sarajevu bila „porodični dan“. Radilo se subotom, subotom se išlo i u školu, pa se samo nedjeljom išlo porodično  na ćevape, na Vrelo Bosne, na sijelo, u kino... Onda je došlo doba vikenda i vikendica pa je nedjelja postala dan povratka „odnekle“ i dan priprema za narednu sedmicu. Gradske ulice su bile puste, kafane poluprazne...

Onda se Sarajevo počelo dičiti turizmom i grad je „vrio“ i nedjeljom.

Kad je opet opustio sedmog dana u tjednu – ne sjećam se. Ko će kad šetati i sjediti u kafani nije moj stvar, ali jeste moja stvar što smo moj sedamnaestogodišnji bratić  i ja „poljubili vrata“  muzeja Valter brani Sarajevo! Ne radi nedjeljom! Na vratima nikakve obavijesti! Ne bude mi lijeno i pregledam na internetu radno vrijeme ostala 23 muzeja u Sarajevu (jeste li znali da u Sarajevu ima 24 muzeja? U koliko ste bili?) Većina, srećom, radi svaki dan (nedjeljom skraćeno) ali neki najpoznatiji i najatraktivniji  ne rade nedjeljom: Brusa bezistan, Muzej Gazigusrefbegove biblioteke, Svrzina i Despića kuća, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti, Muzej  Sarajevo 1878-1918 ( ja mu imena -bivši naziv je Muzej Mlade Bosne), Muzej Alije Izetbegovića, Bošnjački institut, Umjetnička galerija BiH.

Pa molim vas, od kad turisti vode računa koji je dan u sedmici? Eto, u Sarajevu će morati!

Kad smo već kod nedjelje - evo jedne nimalo smiješne anegdote.

Rezervišemo ti mi tako stol u jednom restoranu koji pretenduje na titulu „boljeg mjesta u gradu“ u subotu za nedjelju i kad smo došli – zatvoreno! Lijepo piše na vratima da nedjeljom rade ! Nikakve dodatne  obavijesti ! Šok i nevjerica! Baš smo se osjećali glupo. Što nam nisu javili? I onda skontamo da nam prilikom rezervacije nisu tražili nikakav kontakt! Propust pojedinca ili opća glupost?

Pitali smo se cijeli dan šta se dogodilo? I tek slučajno naletimo na instagramu na sljedeći tekst:

OBAVJEŠTENJE!

Dragi naši, danas kolektivno odmaramo i punimo baterije za narednu sedmicu! Vidimo se sutra! I smajlić!

Ma koji smajlić ljudi moji! Kad ostanem gladna nije mi do smijeha!

To „vidimo se sutra“ shvatimo bukvalno i odemo po objašnjenje „uživo“. Dočeka nas preljubazan gazda, pravi gospodin, samo što u zemlju ne propadne, objašnjava  da se dogodila havarija u instalacijama i da su morali smjesta zatvoriti. Viša sila! Izvinuo se, počastio nas... A ona objava na instagramu? Radi konkurencije! Ne smiješ priznati da imaš teškoća!

„Pa ne možemo tako u Evropu!“

(foto trenutak.ba)

Poštovani potrošači, zbog redovnog održavanja i ispitivanja trafo-stanica na Izvorištu Bačevo dana: 14.04.2019. (nedjelja) u periodu od 09:00 do 16:00 sati isporuka vode, u većem dijelu grada, će se vršiti pod smanjenim pritiskom što podrazumjeva da pojedini djelovi grada na višim kotama terena i na višim spratovima ostati će bez vode.

I onda slijedi spisak od jedno milion ulica i naselja.

Ok. Ništa novo. Svako malo su neki radovi i popravci, sve na korist potrošača. Većina bude uredno najavljena, što na stranici Vodovoda, što u medijima,  da se ljudi mogu pripremiti, da ih suha slavina ne zatekne nasapunjane pod tušem ili usred rada veš-mašine...Al' mene svaki put „baci“ u ono vrijeme kad su se kanisteri životom štitili! Dokle više?

Vratimo se ovoj najavi za 14.april (nedjelja). Zašto nedjelja? Ima li u Vodovodu zaposlenih žena da kažu da im je vikendom neophodna voda cijeli dan da sve stignu što ne stižu radnim danima koristeći „jeftinu“ struju?

Žene-katolkinje su u duplom belaju jer im je vikend 13/14 april zadnja šansa za veliko spremanje pred Uskrs. Bez vode to ne ide...

Jasno je da nam je   vodovodna i  i kanalizaciona mreža  predhistorijska, da se stalno nešto kvari, da je opterećeno divljim priključcima, da  se to mora krpiti i održavati i plaćati redovno što baš i nije slučaj kod nekih korisnika. Ali zar bar vikend ne može biti slobodan od redovnog održavanja? Posebno nedjelja kad je „jeftina“ struja cijeli dan? Zar to nije palo na pamet ni jednoj uposlenici Vodovoda? Ili pravo glasa imaju samo 8.marta?

Za kraj (a možda i za ilustraciju poslovanja Vodovoda), jedna anegdota vezana za Vodovod: dobijem ja nedavno račun za juni 2000! Zblanem se (redovno plaćam sve račune!), nazovem da pitam o čemu se radi i kako da nisu taj račun otkrili na kraju obračunskog perioda  te 2000 godine ili bilo kada u međuvremenu?  Postoji li nešto što se zover zastara? Radilo se o jednom računu od 11 KM!

Spočetka ljubazna osoba s druge strane žice složi mi neku nesuvislu priču i  kad sam ja počela postavljati nezgodna pitanja -  zaprijeti tužbom!

Velim ja, šut s rogatim se ne bode, klapnem ušima i platim taj račun jer sam kriva što ne čuvam račune duže od tri godine!?

Mes'čini da je to bilo APP (ako prodje-prodje) i eto, kod mene je prošlo! I ko zna kod koga sve još...

1941, 1945, 1992... 6.april je u ovim godinama bio sudbonosan za Sarajevo. Dva rata su počela na taj dan a jedan je tada završio. Naš grad slavi  6.april 1945. kao svoj Dan, dan oslobođenja od fašističkog terora, ali ne zaboravlja ni onaj 1992...

Vratimo se u 2019-tu.

Čim sam se ujutro probudila potražila sam na internetu programe domaćih televizija nadajući se da ću sve što se u gradu događa moći pratiti na TV-u, iz minuta u minut. Kao ono kad su bile poplave ili kad nas je zatrpao veliki snijeg.

Federealna televizija – u 7.00 ujutro bio dokumentarni film i ništa više!

BHT 1 – ništa

Face TV – ništa

Hayat – ništa

OBN – ništa

TV1 – u 18.20 reportaža s otvaranja Muzeja Valter brani Sarajevo

Itd,itd..

Pretpostavljam da će se na vijestima i dnevnicima svih ovih televizija reći riječ-dvije  o današnjim dešavanjima u gradu ali – malo mi to,  brate!

TV Sa, TVSa, TVSa... Nigdje programa na netu! Na stranici zadnji 29.mart! Nemoguće! Probam ponovo i ponovo, stalno mi se otvara jedna te ista neažurirana i nepregledna stranica. Programa ni na mapi! A znam da ima. Samo šta i kad? E to mogu saznati samo ako svako malo klikam daljinskim na kanal 11 pa na displeju pišu naredne tri emisije...I tako cijeli dan valjda? E neda mi se!

Oko 11.00 krenem u grad neću li šta vidjeti uživo. Vrijeme mutno, valjda i sunce čeka neka od zakazanih događanja. Između 11 i 12 ni sunca ni događanja! Rano, valjda.  Natrag kući i daljinski u ruke – nema druge...

A sad ću k'o pravi penzioner udariti po uspomenama... Once upon a time, kad  svane 6.april grad se budi uz pjesmu i veselje, ljudi dotjerani i nasmijani šetaju ulicama, od Višegradske kapije do Bašćaršije, Vječne vatre, Spomen parka na Vracama, Jevrejskog groblja... Možda nije bilo „performansa“ ali se na svakom ćošku čitav dan osjećalo da se slavi, kao što je i red kad je rođendan u pitanju. U školama i vrtićima su se održavale „priredbe“, na jednom jedinom TV programu (baš kao i danas, ha, ha) vrtile su se prigodne  crno-bijele emisije, izviđači su imali takmičenje „Ilegalac“...I obavezno su se prikazivali „partizanski“ filmovi! Prije svega „Valter brani Sarajevo“. Znali smo cijeli film napamet i opet ga gledali svakog 6.aprila!

Zašto danas nema „Valtera“? Valjda je otvaranje Muzeja dovoljno!

Zašto nije bilo prenosa derbija s Grbavice?

Bilo kako bilo – Sretan ti grade moj 6.april 2019!

(hvala trenutak.ba na predivnom fotosu!)