Penzioneri su jedna potpuno nepotrebna kategorija ljudi.
Ništa ne radimo, uzimamo pare od PIO 'nako, trošimo ogromne količine novca zdravstvenog osiguranja, trpamo se po gradskom
prevozu u špici, pravimo redove po ambulantama, na pijaci i po prodavnicama
stvaramo gužvu jer smo smotani a i svaku marku okrenemo pet puta prije nego što
je potrošimo...(U našu odbranu, kako i ne bi kad su penzije uglavnom male).
Kako nas se riješiti?
Sarajevo već uveliko i efikasno radi na tome. Ulice se popločavaju i/ili skliskim i/ ili loše postavljenim pločama – dušu dalo za slomit' kuk, a za penziće je to karta u jednom smjeru za Bare i Vlakovo. Iz istih razloga se ne čiste od snijega trotoari i prilazi zgradama, stepenice...
Režije su sve skuplje a pošto penzioneri sve uredno plaćaju,
za hranu ostane minimum za preživjeti. Treba nam i to ukinuti! Ima dosta toga
iskoristivog po kontejnerima!
Višesatno stajanje u redovima za kupon GRASA, na izrovanom
trotoaru, nasred saobraćajnice, ljeti žega, zimi se odronjava snijeg s krova...
Šta će nam kupon? Trebamo sjediti kući i
ne smetati!
A i sami penzioneri teže
ka (iz)umiranju. Pretrčavamo ulicu gdje mam se navije (mo'š mislit
pretrčavamo!), hodamo po zvizdanu bez šešira i vode. Mi smo pravi patrioti!
Trudomo se da se državi (i familiji) što prije skinemo s vrata!
A tek što smo nervozni! Sve nam smeta! I kad nam neko
arlauče ispod prozora i u haustoru kad bi mi spavali ili gledali TV, kad ne radi lift a živimo na dvanaestom katu,
kad nam omladina ne ustupa mjesto u
prevozu, što su u autobusima/trolejbusima
visoke i zimi klizave stepenice, pa
skupo ovo – skupo ono... Ko bi nama ugodio?
U pravu su oni koji se zalažu za duži radni vijek! Većinu bi
prije nego što počnemo guliti PIO iznosili s radnih mjesta s nogama naprijed,
pravac na groblje!
Bilo kako bilo, treba nas se riješiti što prije i
efikasnije, ubrzati i pobiljšati postojeće mjere, smisliti nove...
(photo trenutak.ba)
