Penzioneri su jedna potpuno nepotrebna kategorija ljudi. Ništa ne radimo, uzimamo pare od PIO  'nako, trošimo ogromne količine novca  zdravstvenog osiguranja, trpamo se po gradskom prevozu u špici, pravimo redove po ambulantama, na pijaci i po prodavnicama stvaramo gužvu jer smo smotani a i svaku marku okrenemo pet puta prije nego što je potrošimo...(U našu odbranu, kako i ne bi kad su penzije  uglavnom male).

Kako nas se riješiti?

Sarajevo već uveliko  i efikasno radi na tome. Ulice se popločavaju i/ili skliskim i/ ili loše postavljenim pločama – dušu dalo za slomit' kuk, a za penziće je to karta u jednom smjeru za Bare i Vlakovo. Iz istih razloga se ne čiste od snijega  trotoari i prilazi zgradama, stepenice...

Režije su sve skuplje a pošto penzioneri sve uredno plaćaju, za hranu ostane minimum za preživjeti. Treba nam i to ukinuti! Ima dosta toga iskoristivog po kontejnerima!

Višesatno stajanje u redovima za kupon GRASA, na izrovanom trotoaru, nasred saobraćajnice, ljeti žega, zimi se odronjava snijeg s krova... Šta će nam kupon? Trebamo sjediti  kući i ne smetati!

A i sami penzioneri  teže ka (iz)umiranju. Pretrčavamo ulicu gdje mam se navije (mo'š mislit pretrčavamo!), hodamo po zvizdanu bez šešira i vode. Mi smo pravi patrioti! Trudomo se da se državi (i familiji) što prije skinemo s vrata!

A tek što smo nervozni! Sve nam smeta! I kad nam neko arlauče ispod prozora i u haustoru kad bi mi spavali ili gledali TV,  kad ne radi lift a živimo na dvanaestom katu,  kad nam omladina ne ustupa mjesto u prevozu, što su u  autobusima/trolejbusima  visoke i zimi klizave stepenice, pa skupo ovo – skupo ono... Ko bi nama ugodio?

U pravu su oni koji se zalažu za duži radni vijek! Većinu bi prije nego što počnemo guliti PIO iznosili s radnih mjesta s nogama naprijed, pravac na groblje!

Bilo kako bilo, treba nas se riješiti što prije i efikasnije, ubrzati i pobiljšati postojeće mjere, smisliti nove...

(photo trenutak.ba)