Z – zajedništvo na svakom koraku

I – iskreno gostoprimstvo

M – mladost iz cijelog svijeta

S – Sarajevo u srcu svijeta

K – a zatim Kalgari

E - euforija

 

O – olimpijada i samo olimpijada

L – Lijepo da ljepše ne može biti

I – Igor napunio 18 na dan otvaranja

M - medalje

P – prijateljstva

I -iskrenost

J – volimo Jureka viđše od bureka

S – solidarnost

K – Križaj, Bojan Križaj

E - empatija

 

I – Igman i druge olimpijske ljepotice

G – Grad najljepši na svijetu - Sarajevo

R – Radoša ni na mapi!

E – Evropa i cijeli svijet na našim ulicama, planinama

 

S – Sretnog li vremena!

A – do Ž – samo pozitiva!

R – Radost

A – A što ne bi opet tako bilo?

J - Jedinstvo

E – ekrani tv prijemnika većinom crno-bijeli

V – Vučko, Vučko...

O – Otvaranje igara za pamćenje

 

84 – prije 40 godina,,,

 

Prije 40 godina naš grad je prestao biti samo „mjesto gdje je upucan Franc Ferdinand“, postao je olimpiujski grad u punom smisku te riječi. Ovih dana svima su puna usta uspomena na taj nevjerovatni period u životu Sarajeva pa ni ja nisam odoljela...

Lijepo je opet imati ISTA sjećanja jer nam je pamćenje iz godine u godinu sve selektivnije...

Baš da vidim čega se jato sjećam?

Još uvijek čuvam donatorske plakete svoje porodice, svako je od nas  odvojio za ZOI  koliko je mogao pa imamo i „zlatnih“ i „srebrenih“ i „bronačanih“. Mislim da nema domaćinstva u Sarajevu koje nije učestvovalo... Zrno po zrno... Taj je novac  dobrodošao Olimpijskom odboru ali je više značio nama Sarajlijama, osjećali smo da smo i na taj način  dio te velike priče...

Teško je riječima opisati euforiju koju smo svi osjećali i za vrijeme priprema i trajanaj Igara... Kao da smo svi bili „na načemu“!  Vedri, nasmijani, sretni... Svakodnevne brige su pale u drugi plan... Živjelo se i radilo za Olimpijadu...Zajedništvo „kad je stani pani“ ugrađeno je u BH gene ali tih dana, mjeseci, pa i godina zasjalo je u punom sjaju baš kao i naš grad...

Jeste to bila i ostala „Sarajevska olimpijada“ ali cijela Juga je učestvovala i svaka je republika dala svoj doprinos! Često to zaboravljamo! Strah nas je spomenutiu Jugu ili šta?! Meni je u sjećanju ostalo da su sarajevske tramvaje i autobuse vozili vozači iz raznih krajeva, a zajedničko im je bilo što su super naučili naše ulice i što su svi imali – iste džempere!

Najviše pamtim ljubaznost i osmijehe na svakom koraku! Nepristojno je bilo biti neraspoložen!

Pamtim i naš optimizam glede snijega koji nikako da padne. Govorili smo da čeka da prođe svečanost otvaranja da bi se lijepa i moderna koreografija (te smo djevojke zvali Štrumfete zbog kostima koje su nosile) odvijala bez problema. I gle čuda: dan nakon otvaranja je zapadalo, al ono baš! I opet solidarnost i želja Sarajlija da sve ide glatko – ko god je imao uzeo je lopatu u ruku i grad je za tili čas očišćen a snijeg se zadržao tamo gdje mu je i mjersto – na olimpijskim planinama i borilištima!

Sjećam se da mnogi od nas nisu još imali televizore u boji pa se prenos otvaranja gledao „čoporativno“ kod onih sretnika koji su ih imali – baš onako sarajevski,m bosanski...

„Volimo Jureka više od bureka“, Vučko i Čolino „Sarajevoooo“,  nezaboravni „Bolero“ engleskih klizača Torvill i Dean,  Samarantovo „Doviđenja drago Sarajevo“ na šepavom našem jeziku, nepresušnih suza na zatvaranju Igara uz pjesmu „Lijepo je bilo u Sarajevu, dovidjenja u Kaklgariju“...

I još toliko sjećanja...

Zato – Sjeti se, Sarajevo! Sva ta ljepota i pozitiva nije nedostižna! Moglo bi nam opet biti tako lijepo – 'nako! Do nas je!