I tako, mic po mic – navršilo se šest godina moje penzije! I ja još uvijek uživam u slobodi!

Pita me neko ponekad :“ Odeš li do škole?“ Ni slučajno! Sjetim se koliko su meni išli na živci penzioneri koju „svrate na kafu“ a mi ne znamo kud udaramo od posla... Neću da budem dosadni penzić ili, tačnije rečeno, penzić kome je dosadno.

Imam ja još tu i tamo kontakata s rajom iz škole, jest da ne viđam nikoga ali hvala Bogu na viberu, u vezi smo! Makar preko cestitki Bajram/Božić/Uskrs/Vaskrs /rodjendani/ itd, its... ili preko mog bloga... Interesantno, svi ti dragi ljudi jako su mi „svježi“ – kad bi se našli bilo bi kao da smo juče kafu pili!

Ipak red bi bio da se nekad  i vidimo, ne ide se u mladost! Jednom sam srela Narcisa u kafani, jednom me Rahićka „kidnapovala“ iz granapa i popismo kafu... I to je sve. Malo...

Ne zavidim im nimalo, i pred kraj mog radnog vijeka bilo je sve teže raditi u školi, a čujem da je sada još puno gore! Lijepa penzija!

Još uvijek uživam gledati trole sabah zorom prema Dobrinji i zahvaljivati Bogu što nisam u njima! Naročito zimi! Brrrr...

Nevjerovatno, dani lete, svako malo petak , a nikad docekat' penziju, ha, ha. Znam, znam, otrcan stari fazon, ha, ha.

Najviše se družim s rajom iz gimnazije, naročito sa Šemsom i Tenaidom. Stalno pronalazimo razloge da odemo na ručak, bilo u restoran, bilo jedna kod druge. Kako stoji stvar, dok ne prorade ljetne bašte ograničen je broj mjesta gdje smo mi pušači dobrodošli. Da prestanem? Nakon 50 godina „staža“?  Nakon ratne krize? Nema teorije! Iako, da nije kako jeste, ljetovala bih na Maldivima! Skup sport! Al' merak!

Imam ja i svoju Kaću, ne pamtim više od kada prijateljujemo... Naši su rituali posebni, samo naši!

Dodje i Jelena iz Norveške, družimo se cijelo ljeto...

Da ne spominjem svoju zlatnu djecu, da mi nije njih mogla bih slobodno preskočiti mnoge ćejfove! Paze me na sve moguće načine! Al znate ih pa se ni ne čudite!

Meni nikad nije dosadno,  ni kad sam „sama sa sobom“! Križaljke, knjige, TV, internet, streeming platforme... Uradi se nešto i po kući!

Kuham svaki dan, to mi nikad ne dosadi! Vidi se na meni! Volim kuhati i za prijateljice, najčešće ribu jer je svi vole ali ne vole da im „smrdi“ kuća, ha, ha.

Cijeli fol s penzionerskim životom  je što NIŠTA NE MORAM! Šta god mi padne na pamet – more bit da hoću, a more bit i da neću, ha, ha.

Jedini limitirajući faktor je zdravlje, ali Bogu hvala, dok se na nogama nema žalbe! Šega mi je kad mi doktori kažu „Pa godpođo, to je sasvim normalno za vaše godine!“ Nikako da se naviknem! I kad pročitam da je „auto udarilo staricu od 71 godinu“ ... Čuj staricu! Sedamdesete su nove pedesete! Ako ne vjerujete meni  - pitajte bilo koga iz moje generacije! Nema tu staraca ni na mapi! Bar mi sebe ne vidimo tako!

Al' biće da sam ipak stara jer sam razvukla ovaj tekst k'o terav iju!

'Ajd, Bog! Over and out!