Da ti ja nešto kažem

Kažu naši stari da je bolje imati dobrog komšiju nego rod rođeni.

Ja bih rekla – nekad bilo, sad se spominjalo...

Danas većinu komšija ili ne poznajemo – ili nam idu na živce!

I sama spadam u one  koji odnose s komšilukom svode na „dobar dan – dobar dan“ .Ne idem na žalost. Ne idem na radost. Niti želim da se meni dolazi. Vrata otvaram samo na dogovoreni znak zvona . Pouzdano znam da me tračaju zbog toga i u pravu su. Možda misle i da se pravim važna?  Al' šta ću kad sam takva! Previše mi je stalo do mira mog doma. A možda stanujem i u pogrešnoj zgradi?

Ponekad bih voljela da imam komšinicu s kojom sam bliska,  ali čim daš prst – ode cijela šaka. A to ne mogu! Lijepo bi bilo da mi neko može zaliti cvijeće kad sam na putu, da imam od koga posuditi krompir ili luk kad „zapne“, da mi neko nešto pomogne u trenutku... Ali to povlači za sobom upadanje u stan kad se kome navije, zajedničko ispijanje kafa uz bezvezne razgovore,  uzvratne usluge...A ja to neću i ne mogu!

Dok sam radila još su me i razumjeli, ali sad niko ne kuži da ja nemam vremena ni kao penzić! Imam svoj raspored,  svoje prijatelje, svoju djecu, svoj život u kojem nema praznog hoda!

Ponekad me zbog toga grize savjest ali se onda sjetim  šta me sve nervira u komšiluku,  pa me prođe.

Nervira me turbo-folk na sav glas (ljeti ne možeš prozor otvoriti!). Nervira me  harganje niz stepenice i preglasan razgovor  u haustoru u svako doba dana i noći. Ljudi – SPAVAM!  Nerviraju me širom otvoreni prozori u haustoru i na -20 Celzija. Nervira me dječija cika i vriska. Nervira me loženje svega i svačega jer je plin skup pa meni smrdi kroz lohotni dimnjak. Nervira me kuckanje i bušenje mimo svakog kućnog reda...Jel' to samo do mene? Vazda sam bila „na svoju ruku“!

  

Možda me ne bi nerviralo da se s tim komšijama družim?

Ovako, šutim i trpim, ljubazno  se pozdravljam sa svima i –od mene dosta!

(„Sve sretne obitelji sretne su na sličan način, a svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način“)

Gotovo da postoji šablona po kojoj se odvija  niz nesretnih okolnosti za jednu obitelj s djecom kada je razvod u pitanju: napeta atmosfera pred odluku – odluka – jedan roditelj napušta dom – djeca su zatečena novonastalom situacijom i nerijetko se pitaju jesu li ona kriva?

Šta o razvodima u BiH kaže statistika?

U našoj zemlji godišnje se razvede oko 2000 parova.

2015. je bila rekordna, skoro 3000 parova odsviralo je kraj svoje veze.

Najčešći razlog – „nepremostive razlike“ -  kako bi izbjegli dodatna objašnjenja i što prije okončali spor.

Kod žena su krizne godine za donošenje odluke o razvodu od 30. do 34, a kod muškaraca od 40. do 49. godine.

Razvedeni parovi su prosječno  u braku ostajali oko 11,5 godina,  a za djecu je razvod najtraumatičniji baš oko jedanaeste godine!

Pustimo statistiku – nikad mi nije bila draga, polagala sam je nekoliko puta jer meni ono „statističko“  da,  ako ti jedeš meso a ja kupus – u prosjeku jedemo sarmu, nikako ne paše!

Tako ni  misao ruskog  književnika Lava Nikolajeviča Tolstoja s početka  ovog  teksta nije tačna,  bar  kada je u pitanju nesreća zvana – razvod braka.  Svaka ta  priča je  možda u načelu slična,  ali i sasvim različita u bitnim detaljima.

Na žalost, u toj teškoj životnoj situaciji roditelji ne stižu da misle na svoju djecu, da zavire u njihova osjećanja, da ih ohrabre i kažu im prave riječi...Nenamjerno su sebični, ne paze šta o dojučerašnjem bračnom partneru govore pred djecom, još ako se umješa šira porodica (a uglavnom se umiješa)... Djeca su zbunjena i pate.

Koja se pitanja najčešće vrte u njihovim glavama a rijetko ili nikako ih  postavljaju na glas jer  ne misle da bi im neko na njih odgovorio:

-          S kim ću živjeti?

-          Hoću li moći viđati roditelja koji odlazi?

-          Hoće li rastaviti nas braću, sestre?

-          Hoću li morati seliti, mijenjati školu?

-          Hoćemo li imati dovoljno novaca za život?

-          Očekuje li se od mene da stanem na nečiju stranu?

-          Voli li me i dalje onaj  roditelj koji odlazi?

-          Jesam li ja kriv za razvod?

Odraslima je teško zamisliti ovakva pitanja, naročito posljednje, čini im se da se sve „podrazumjeva“. Ali, kao što i druge stvari djeci moramo reći (da ih volimo na primjer) posebno moramo s njima razgovarati o svakom koraku novonastale situacije, i to veoma biranim riječnikom prilagođenim uzrastu. Razgovor mora odisati uvjerenjem da ćete zajedno prebroditi sve teškoće iako to možda u tom trenutku ne mislite jer patite i vi a ne samo dijete!

Najvažnije je uvjeriti ih da oni nisu krivi za razvod. Najbolje je reći pravi razlog, naročito ako ga dijete naslućuje. Ma koliko to bilo bolno. I stalno treba okretati priču na budućnost kako je vi zamišljate i pitati dijete šta ono misli o tome, nastojeći uvažiti i njegovo mišljenje.

Time se može izbjeći bar dio tuge, potištenosti, boli, ljutnje, pa čak i buntovnosti. Djeca se, kao i odrasli, najviše boje neizvjesne budućnosti, a skrivanjem činjenica samo se pojačava strah.

Dijete želi da čuje da ga roditelj koji odlazi i dalje voli i da mu je stalo do njega iako to možda tako ne izgleda (početno gubljenje kontakta s djecom, na primjer). Potaknite dijete da ono uradi prvi korak – nazove, napiše mail, poruku, ode u posjetu. Čak ako i ne uspije „iz prve“, nakon izvjesnog vremena treba pokušati ponovo. Recite djetetu da će roditelj koji više ne živi s njim vrlo brzo shvatiti koliko gubi što ne kontaktira sa svojim djetetom. I njemu je teško, možda se i stidi?

Ukoliko se odlaskom jednog roditelja pogoršala materijalna situacija, razgovarajte s djetetom o tome, zatražite podršku i razumijevanje, strpljenje, uz stalni optimizam da će se uskoro sve „srediti“. Najčešće i hoće.

Zamolite članove šire obitelji i prijatelje, naročito one „dušebrižnike“, da ne govore ružno pred djecom o roditelju koji nije prisutan, a nemojte ni vi to činiti. Razvedeni bračni drugovi, naročito u prvim fazama razvoda, „ujedaju“ se tamo gdje najviše boli – preko djece (uskrata alimentacije, uskrata viđanja djece, borba za skrbništvo samo da se napakosti onom drugom, vrijeđanja tipa „da je samnom bolje bi učio“ i slično). Takvo ponašanje kod djece može izazvati mnoge ružne posljedice – od dileme kome da vjeruje do laganja i ulizivanja radi materijalne koristi.

Osim što dijete mora biti načisto s tim da ni u najmanjoj mjeri nije krivo za razvod, još je važnije da mu se dokaže da još uvijek ima oba roditelja koja ga vole, bez obzira što je njihova međusobna ljubav prošla...Pokušajte s rečenicom: „Ti se nisi razveo ni od koga!“

Nekada su parovi ostajali u braku zbog djece a danas se razvode -  zbog djece! Ruku na srce, bolje s jednim roditeljem u miru nego s dva u paklu!

Drage moje kraljice – sretan nam praznik!

Neke hrabre žene izborile su se davno za našu ravnopravnost s muškarcima (o tom – po tom!) ali eto ispade da nismo ravnopravne medju sobom! Naš dobri premijer Forto, iz najbolje namjere, kumovao je tome. Prvo je rekao da se taj dan ženama na poslu da slobodno, pa su skočili na njega iz oblasti gdje su žene u većini (prosvjeta, na primjer gdje su godišnji i mjesečni planovi rada davno donešeni) pa se onda korigovao da se to učini tamo gdje je moguće (valjda gdje preovladavaju muški zaposlenici  i gdje žene neće faliti – toliko o ravnopravnosti!)

Mnogim ženama koje su dobile slobodan dan to i nije baš drago jer često na radnom mjestu dobiju više pažnje nego kod kuće...

Nejse!

Dok danas pripremamo svečani ručak za svoje najmilije i potajno se nadamo čestitkama i poklonima, ili dok polupijane dernečimo po kancelarijama sa svojim kolegama (koje njihove žene čekaju na svečani ručak!) prisjetimo se  na trenutak  dviju hrabrih revolucionarki i borkinja za ekonomsku, političku i socijalnu ravnopravnost žena - Rose Luxemburg i Clare Zetkin. Njihova imena su neraskidivo povezana s današnjim datumom.

08. marta 1910. godine u Kopenhagenu je održana konferencija žena socijalista, na inicijativu nemačke revolucionarke Clara Zetkin.
Na konferenciji je ustanovljen praznik Dan žena u znak sjećanja na demonstracije američkih žena u Čikagu 8. marta 1909. godine.

Zaiskali smo – eto nam ga! Zvanično smo ravnopravne s muškarcima i to je razlog za današnje slavlje.

Kako slavimo? Kao i sve u životu – kako ko!

Žene svoj praznik proslavljaju radno i paradno.  Malo se proderneči na poslu ili u kafani s kolegama, pa onda kod kuće s djecom i muževima (kad se vrate kući s proslave s kolegicama), a neke muževi, bome i „izvedu“. Trošak je to! Te taze frizura, te neka nova krpica, te spremi bolji ručak, te kupi poklone za učiteljice/razrednice, pa još i „izlazak“! Sreća da je jednom godišnje!

Kada na 8.mart u sredstvima javnog prevoza vidite žene zatrpane cvijećem i poklonima odmah znate da su prosvjetne radnice! Roditelji se utrkuju ko će kupiti ljepši (skuplji) poklon, a oni koji daruju „reda radi“ daju djeci nešto love da se sami snađu. Njih vrebaju u blizini škole prodavači koji na improviziranim tezgama nude polumrtvo cvijeće zalijepljeno selotejpom  i kičaste sitnice. Šta zna dijete! Bez poklona se u školu ne može! Daj šta daš!

Djeca u mojoj školi su znala da pedagogica najviše voli  čestitke i sitnice koje oni sami naprave, pojedinačno ili cijeli razred,  pa sam to i dobijala,  ali sam se kući ipak vraćala zatrpana cvijećem – davale su mi ga učiteljice koje više nisu imale slobodnih ruku da ponesu sve što su dobile!

Drage moje znane i neznane žene, vi koje radite danas i vi koje imate slobodan dan, vi na birou i mi u penziji, sretan nam 8.mart, lijepo se provedite ali na trenutak pomislite i na Claru i Rosu... I na dobre namjere premijera Forte. Možda dogodine 8.mart bude neradni dan za sve!