Da ti ja nešto kažem

 (Turistički vodič kroz Advent u Zagrebu za  65+)

Godinama ne putujem zimi pa sam zaboravila zašto. Vrlo brzo sam se prisjetila na trodnevnom putu u Zagreb, al' o tom – potom.

 Svi pričaju o adventu u Zagrebu pa sam nagovorila sina i snhu da i mi vidimo to čudo. Jedna od mojih (ostvarivih) želja sa „bucket list“.

Kontam, idemo svojim autom, imamo prilično jeftin a dobar smještaj, našlo se i nešto ekstra kuna, pa što da ne?

I stvarno – bilo je predivno!

Neopisiva gižva – očekivano! Hladno – očekivano! Maratonsko hodanje – očekivano. Diskriminacija pušača – očekivano! Potraga za pristojnim WC-om – očekivano!  Čekanje na slobodan stol u kafani – očekivano! Za sve to sam se  psihički pripremila, želja je bila jača od svih (ne)očekivanih „nevolja“!

Gužva i nekako.  Pravi atmosferu. Još da su mame s kolicima s bebama ostale kod kuće...

Maratonsko hodanje – sama sam hthela vidjeti SVE za tri dana. Srce hoće al' kuveta nema! 

Minusi – ko mi je kriv što sam se obukla „za Zagreb“ a ne svoj najtopliji kaput s kapuljačom! 

Zbog mojih cigara su se djeca smrzasvala u kafanama na otvorenom. 

U WC-ima gužva, tijesno,  a 65+ mora svako malo, jel'. 

Imali smo sreće pa nismo nikad predugo čekali slobodan stol u kafani, al' opet ja: te visoke mi stolice, te preniske mi fotelje... Da sam ja na mjestu moje djece ne bih se više nigdje vodila, ha, ha! 

Toliko o „nevoljama“. Nije ih bilo toliko koliko ljepote na svakom koraku.

Jelačića plac, fontana Manduševac s adventnim svijećama,  tržnica Dolac, Ilica, Gornji grad malo pjehe malo uspinjačom (ovo drugo je bila turistička glupost – 5 kuna 30 sekundi, gužva, ne vidi se ništa...) A na Gornjem gradu – od predivne arhitekture do bajkovito uređenog Štrosmajerovog šetališta s fantastičnom ponudom hrane i pića na štandovima i pogledom na grad,pa  Kamenita vrata... Onda malo luksuza – „pravi (dobar) ručak u restoranu  predivnog enterijera „Didin san“ – Dalmacija u sred Zagreba!

U samom centru najljepše je na Cvjetnom trgu, bašte s grijalicama i dekicama, kuhano vino i vruća čokolada... Pa onda na štand Lička kuća s milion vrsta kobasica (između ostalih od vepra i jelena), ličkom pogačom, grahom i sarmom... Pa pravac Jelačić na germknedle i fritule...

Parkovi su priča za sebe – Zrinevac je posebno lijep.  Oko Hrvatskog narodnog kazališta i muzeja Mimara – bajka za bajkom. Malo me razočaralo izvikano Fuliranje... Tu sam očekivala priču iz kultnog filma „Tko pjeva zlo ne misli“ (zbog gospodina Fulira iz filama) ali je to u stvari raj za omladinu. Nek' je mojoj djeci bilo fino!

Čak smo se provozali i tramvajem djeda Božićnjaka, sa Djedicom i vilom, pristojan krug gradom pa smo vidjeli i ono što nismo pješke. Promiču poznati nazivi ulica i institucija, kazališta...

 Savjet plus:

(Evo još malo slika sa Štrosmajerovog šetališta na Gornjem gradu):

 Jer:

Da se odmah razumijemo: ne spadam među one koji smatraju da je biti „rođeni Sarajlija“ neka titula ili čak privilegija, nemam ništa ni protiv „došljaka“,  naprotiv – stekla sam divne prijatelje iz istočne Bosne i Sandžaka. Uostalom, stanovnici mog rodnog grada oduvijek su se dijelili samo na „raju“ i „papke“ bilo da su rođeni u njemu ili ne.  Ostale podjele – ne priznajem!

ALI...

Sticajem nesretnih okolnosti u Sarajevu je prevladao „zakon velikih brojeva“ pa je  raja prešla u ilegalu a  sarajevski papci su brojčano pojačani drugim papcima. Ni to mi ne bi smetalo da ta većina uporno ne traži da se sve prilagodi njima. Zato,

ZAHTJEVAM:

DOK SE MOJI ZAHTJEVI NE ISPUNE

Čista ilegala!